Arhiv tekstova
Mislim da me u budućnosti čeka jedna velika slika
Stalni i vjerni čitatelji »Hrvatske riječi« sjećaju se velikog intervjua koji je objavljen s akademskim slikarom Ivanom Balaževićem, rođenim Tavankućaninom, a danas stanovnikom Novog Vinodolskog. Kao uvod u ovaj razgovor o aktualnom Balaževićevu stvaralačkom trenutku, podsjetit ćemo na neke najosnovnije biografske crtice iz njegovog života i stvaralačkog opusa.
Ivan Balažević se rodio 1949. godine od oca Antuna i majke Gize u selu Tavankut, a 1959. se skupa s obitelji seli u Suboticu u kojoj završava osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, smjer arhitekture. Već zarana je počeo ispoljavati likovni talent ilustratorskom suradnjom sa subotičkim pisanim medijima. Upisuje se 1969. godine na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, koju završava u roku i 1972. godine se vraća u Suboticu, u kojoj je imao i prvu samostalnu izložbu i zapošljava se kao profesor umjetnosti u Gimnaziji. Poslije dvije godine, 1974. seli u Novi Vinodolski u kojemu i danas živi i stvara.
Iz zbilja bogatog i impresivnog likovnog opusa teško je izdvojiti određena, pojedinačna djela, ali je znakovito da se uspješno okušao i u raznovrsnim granama ove umjetnosti, izražavajući se slikama, crtežima, stripovima, plakatima, tapiserijama, scenografijom za kazalište, likovnom opremom i ilustracijama brojnih literarnih publikacija i knjiga. Brojni su gradovi, države i izložbe na kojima je s uspjehom izlagao svoja djela, baš kao i nagrade kojima je zasluženo vrednovan njegov talent i rad. Godine 1994. utemeljio je galeriju »Turnac« u Novom Vinodolskom, koju i danas vodi.
4Prije nekoliko tjedana, u sklopu velikog sportsko-mondenskog događaja u Novom Vinodolskom (NOVI Classics 2005), u gradskoj galeriji »Turnac« upriličena je izložba Vaših slika, kao jedan logični nastavak Vaše prijašnje izložbe u Rijeci. O kakvim se izloženim djelima radi?
U pitanju je izložba koja je posve drugačija od svih prijašnjih, slobodno mogu reći da je u pitanju jedan novi Balažević. Izloženim djelima sam pokušao pokrenuti umjetnički život u Rijeci, koji se našao u jednoj mrtvoj točki vremešne ustajalosti i kontinuiteta strogo uhodanih događanja i sadržaja. Pokušao sam, u ovom vremenu uznapredovalog tehnološkog razvitka, podsjetiti na neke nikad potrošene i vječne kanone likovne umjetnosti. Ne zato što sam pristalica retro izražaja i prošlog vremena, već posve suprotno – nastojim povezati sadašnjost i sve stvari koje se danas zbivaju s nekim vrijednostima iz prošlosti prema načelu vječnog kontinuuma kroz ljudsku povijest.
4Što je glavna tema Vaše izložbe?
U pitanju je Auron i Zlatni rez, a ja sam cijelu izložbu nazvao Biauron, dvostruki zlatni rez i tek sam naknadno otkrio da sam slikajući postigao upravo te zadane matematičke iznose vezane za ovaj pravac. Istina, ja sam to na Akademiji davno izučavao, ali me je otkriće ovih jednakosti u mom radu posve iznenadilo. Jer, sve svoje slike sam u ovom opusu radio krajnje intinuitivno, a ne prema školskom i geometrijskom izračunu. Upravo zbog svega navedenog je izložba izuzetno prihvaćena u Rijeci, po medijskoj zastupljenosti i broju posjetitelja koji su je pogledali, baš zahvaljujući jednom novom sadržaju u likovnosti.
4Kako biste komentirali aktualni hrvatski slikarski trenutak sa svjetskim dešavanjima na likovnoj sceni?
Po mom mišljenju događanja na likovnoj sceni su posve specifična i slikarstvo nema mnogo dodirnih točaka s ostalim ljudskim aspektima masovne komunikacije i izražavanja, poput politike ili mode, na primjer. Slikovito rečeno, stvaraoci su uvijek bili nositelji nečeg novog, što su sami počeli otkrivati i stvarati, a ne kupiti neku »konzervu« vani, otvoriti je i izvaditi njezinu sadržinu, te pokušati iz nje spoznati što bi mogli biti i raditi. Upravo u tom smislu smo mi i previše u toj Europi ili je previše europskih i svjetskih konzervi već otvoreno i da se ne bi trebalo previše povoditi za nekim tzv. svjetskim trendovima. Ja jednostavno nastojim biti svoj.
4U tom nastojanju morali ste stvoriti i određeni umjetnički most između rodne ravnice i mora na kojemu živite protekle tri decenije. Što definira taj životno-umjetnički prijelaz?
U prvom redu smatram da što više sredina proživiš postaješ bogatiji i raznovrsniji kao stvaralac. Svoj rodni kraj izuzetno cijenim i uvijek nastojim istaknuti odakle sam ponikao, ali opet smatram da čovjek tijekom svog života mora stalno ići naprijed i sagledavati nove vrijednosti. S novim saznanjima dobiva se na bogatstvu budućeg izričaja, tako je ilustrativno, kako sam preseljenjem na more doživio kompletno drugačiji vizualni doživljaj, zamijenivši zlatnu boju ravnice za plavetnilo mora. Također je iznimno bitan doživljaj drugačijih ljudi s kojima sam se susreo u novoj sredini, pa se danas znakovito osjeća u mojim aktualnim radovima utjecaj morske sredine nauštrb ravničarskog podrijetla koje sam ponio sa sobom. Opet, pomoću moje duboke impresioniranosti morskim okruženjem i njegovim intezitetima bojama koje ga krase, dobio sam novu dimenziju osobnog umjetničkog izražaja. Plod svega toga je i moj mediteranski ciklus.
4Koja bi tehnika i boja najbolje odredila Vaš stvaralački opus?
Osobno se ne volim zatvarati u neko posebno određenje, već nastojim otvoriti sebi sve moguće »izlaze«, ali, ako bih trebao izdvojiti tehniku, onda bi to bio pastel, koji mi je ostao još od studija, u jednoj specifičnoj tehnici dosta sličnoj ulju, precizinije bogatim nanosima pastela. Isto tako radim i akril, i jako mnogo crtam, jer prvenstveno sebe smatram crtačem i kao takav sam poznat najširoj javnosti. A što se tiče boje, ako neku boju volim najviše, to bi bila boja ženske puti, uz spektar mediteranskih boja od plave do tirkizne nijanse. Uz crtačku opisnost mog stvaralaštva, smatram se i koloristom koji se slobodno igra sa svim bojama voljom svoje mašte. Za tu moju sposobnost slaganja boja u svakoj situaciji zaslužan je moj apsolutni sluh za boje.
4Postoji li određeno doba dana ili noći u kojemu ste posebice inspirirani za slikanje?
Najbolje mi paše rad navečer i kasno noću, a u tome mi mnogo pomaže moja kuća, koju prijatelji zovu »orlovim gnijezdom« jer je smještena navrh jedne litice iznad mora, na samom kraju naseljenog dijela Novom Vinodolskog. S moje terase puca pogled prema obalnom dijelu u smjeru Senja, a preko mora se u daljini naziru obližnji otoci, i tako u tom zbilja idiličnom vizualnom okruženju imam svoj mir i mogućnost potpune posvećenosti likovnoj kreaciji. Slikarstvo je, prije svega, samotan posao i slikari najčešće rade u osami i sebe volim odrediti kao potpunog individualista.
4Što za Vas predstavlja slikanje?
Najsretniji sam što se bavim slikartsvom i likovnom umjetnošću kao oblikom osobnog zanimanja i umjetničkog izražavanja. Moj život praktično pripada slikarstvu i ja sam posve »natopljen« u bojama svojih djela. A pošto život ide sve dalje, mislim da me u budućnosti čeka jedna velika prava slika.
4Autori pisane riječi ispisom posljednjeg slovnog znaka praktički se i opraš-taju od svog djela s kojim su živjeli tijekom njegovog stvaranja. Kako Vi doživljate posljednji dodir kistom na platnu i opraštanje sa slikom koju ste stvorili?
Najgore je razdvajanje kada ti kupci odnesu sliku, jer knjiga je posve druga stvar s obzirom da se tiska u mnogo primjeraka i autor uvijek može imati neki primjerak uza sebe. Ali slika je jedna i kada je jednom odnesu, ona zauvijek odlazi. Jedina utjeha dolazi od pomisli da će sljedeća slika biti još bolja i ljepša. Još jedna okolnost razdvaja književno od likovnog stvaralaštva. Knjiga ima svoj logičan završetak, dok je kod slikarstva jedna od najvećih tajni trenutak kada treba prestati u stvaranju pojedine slike. Primjerice najbolje je prestati sa slikanjem malo prije nego je cijela gotova…
4Postoje li slike koje biste mogli izdvojiti kao Vama najdraže u cijelom umjetničkom opusu?
Iako je to nezahvalno govoriti, ipak moram izdvojiti neke slike koje su na primjer nastale u ciklusu »Femme fleur« i imam osjećaj da postoje određene slike koje mi se nikada više ne bi mogle »dogoditi« jer su tijekom njihovog stvaranja nastali pojedini slučajevi i mali ekcesi koji su ih učinili jedinstvenima i posebnima zauvijek.
g
