Arhiv tekstova

Opet tužba

Još se dojmovi o povijesnom posjetu hrvatskoj zajednici predsjednika Hrvatske i Srbije Stjepana Mesića i Borisa Tadiću nisu niti složili, a već je uslijedio odgovor: najavljeno je kako će zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti biti podnesena kaznena prijava protiv predsjednika DSHV-a i zamjenika gradonačelnika Subotice Petra Kuntića. U zahtjevu Vladi Srbije, koji su potpisale »sve bunjevačke institucije«, a kojim se traži da se Vlada jasno i službeno odredi i pravno definira status bunjevačke zajednice u Srbiji i SiCG, kaže se i da je predsjednik DSHV-a izvršio kazneno djelo iz članka 134. Krivičnog zakona SRJ, tijekom svojega obraćanja predsjednicima Srbije i Hrvatske i drugim gostima, na skupu u Subotici povodom obilježavanja 15. obljetnice stranke 6. srpnja.
    Očigledno je da posjet dvojice predsjednika, te njihovu precizno izraženu spremnost da se s obje strane, i s matične i s domicilne, podupru Hrvati u Srbiji, nije svatko dočekao baš najbolje. Kako inače objasniti da se u medijima najavljuje podnošenje kaznene prijave zbog govora koji je održan pred prepunom Velikom vijećnicom u Gradskoj kući, u nazočnosti najviših državnih dužnosnika Srbije i Hrvatske, a da na licu mjesta, pa niti poslije, nitko od njih nije reagirao zbog »govora mržnje«? Prije će biti da se opet radi o oprobanome receptu, koji podsjeća na ozloglašeni »133.« članak zakona upokojene SFRJ, a koji je pod narodskim nazivom »verbalni delikt« desetljećima služio da etiketira ljude drugačijeg mišljenja, usmjerenja i opredjeljenja, kako bi, taj i takav nepodobnik, bio eliminiran iz daljnje političke utakmice.
    Demokratski su sustavi zabranu govora mržnje, kao zakonsku kategoriju, smislili kako bi zaštitili ugrožene skupine od mogućih loših utjecaja i pritisaka raznih struktura, a kojima je nerijetko govor mržnje polazna točka prema djelu mržnje, s pogubnim posljedicama. Ovdje se, međutim, i to ne prvi puta, događa proces koji takvu zdravu i neophodnu nakanu izvrgava ruglu. Dojam je da cilj ovakvih prijava i tužbi nije njihov sudski epilog, nego upravo manipuliranje u javnosti terminom »govor mržnje«. A to je, treba li posebno naglašavati, u nezaliječenome poslijeratnom okruženju, iznimno opasno. Moguće je da ima i onih, koji bi rado takvoga »govornika mržnje« na ulici uzeli malo pod svoje, pa da se namire sve nepravde ovoga svijeta.
    Poigravanje pravosuđem na ovaj način nastavit će se u nedogled, sve dok u društvu ne prevlada ozračje da se niti optuživati ne može svatko olako. Zašto, recimo, tužiteljima i svim potencijalnim tužiteljima, prije tužbe ili prijave ne bi pao na pamet, recimo, dijalog? Zato što bi mogao voditi dogovoru?
Z. P.