Arhiv tekstova
Tiho prisustvo samozatajnih redovnika
Unazad godinu dana somborski su karmelićani brojnim manifestacijama obilježavali stotinu godina boravka na ovome području. Danas i sutra, 15. i 16. srpnja, završna je proslava ovoga iznimno vrijednog jubileja, na kojoj će, osim velikog broja vjernika, biti nazočni i visoki uzvanici iz crkvenih, političkih i kulturnih krugova.
Tko su karmelićani, po čemu se ovaj crkveni red razlikuje od ostalih, što je njihova misija, gdje ih sve ima i tko su najznamenitiji među njima, pitanja su na koja odgovara otac Mato Miloš, trenutačno na dužnosti predsjedajućeg Povjerenstva za proslavu stote godišnjice karmela u Somboru.
HR: Idućeg je vikenda središnja proslava stote godišnjice karmela u Somboru. Kako će se taj dio proslave odvijati, što je na programu i tko su pozvani gosti?
Ovo su završne svečanosti stote obljetnice karmelićanskog samostana u Somboru. Kažem završne, jer prošle godine 10. srpnja otvorili smo jubilarnu godinu, koja je trajala kroz cijelu godinu, tako što smo svakoga mjeseca imali po dvije kulturne manifestacije. Bilo je tu najprije tribina, pa koncerata, na koje smo zvali različite zborove, a sada smo došli do završnih svečanosti, koje su obilježene programom devetnice, koja je započela u četvrtak 7. srpnja svečanom misom u 8 sati na hrvatskome jeziku, a navečer u 18,30 na mađarskom jeziku. Svečani smo završetak predvidjeli tako što ćemo 15. srpnja, u petak, imati doček visokih crkvenih i političkih osoba, djelatnika u kulturi te predstavnika ustanova. Predviđa se dolazak uzoritog gospodina kardinala Josipa Bozanića, potom uzoritog gospodina kardinala Pétera Erdőa iz Esztergoma, nuncija Eugenija Sbarbara, od biskupa bit će tu naš ordinarij Ivan Penzeš, zatim frajburški nadbiskup Robert Colić, koji je rođen ovdje u Filipovu, u Bačkoj, zatim nadbiskupi Marin Barišić iz Splita, Stanislav Hočevar iz Beograda, biskupi Župan Valter iz Krka, biskupi Đakovačko-srijemske biskupije Marin Srakić, Đuro Gašparović i Đuro Hranić, biskupi iz Sofije, grkokatolički biskup iz Ruskog Krstura, biskup zrenjaninski László Huzsvár i drugi.
Danas, u petak, u 18 sati kardinal Bozanić predsjedat će svečanoj pjevanoj prvoj večernji u čast Gospe Karmelske. Također će nam doći i general reda karmelićana iz Rima otac Luis Aróstegui Gamboa, kao i njegov generalni vikar, Hrvat, Zdenko Križić, a dolazi i oko 30 karmelićana iz Hrvatske, Njemačke, Austrije i Bugarske.
U subotu 16. srpnja, na Karmelsku Gospu, slavit će se svete mise sljedećim redom: u 7 sati biskupska misa na slovačkom jeziku, u 8 sati svečana koncelebracija na njemačkom jeziku, u 9,30 na mađarskom jeziku, u 11 sati svečana euharistija na hrvatskom jeziku kojoj predsjeda kardinal Josip Bozanić.
Nakon toga uzvanici će biti pozvani na salaš obitelji Maje i Mate Matarića na Nenadiću kraj Sombora, gdje će biti svečani objed.
U nedjelju 17. srpnja imamo misu u 9 sati u našoj kapelici na velikom katoličkom groblju za sve preminule karmelićane koji su tijekom sto godina boravili u samostanu. Nakon toga idemo u Skorenovac u Banatu, gdje će biti ređenje našega karmelićana, đakona, oca Endrea Nagya.
HR: Tko su zapravo karmelićani? Kakva je to redovnička zajednica?
Karmelićani potječu s Gore Karmela u Palestini, koju po svojoj ljepoti veliča Sveto pismo. Karmel Gora, odnosno na hebrejskom jeziku Karm El znači Božji vrt, ili Božji vinograd u cvatu. Tu je dakle u osmom stoljeću prije Krista boravio starozavjetni prorok Ilija, koji se borio za čistoću kulta slavljenja Boga na Gori Karmelu. On je oko sebe okupljao proročke sinove, tako da je u povijesti Staroga zavjeta ostala uspomena na proroka Iliju i njegov izvor vode na Gori Karmelu, gdje su se u XII. stoljeću tijekom križarskih vojni okupljali pojedini ljudi koji su željeli naslijediti život proroka Ilije i život Blažene Djevice Marije na Gori Karmelu kod Ilijinoga vrela, i tu su živjeli kao pustinjaci. Tako da od 1212. do 1214. godine imamo takozvano karmelićansko pravilo svetoga Alberta, patrijarha jeruzalemskoga, koji potvrđuje način života redovnika pustinjaka na Gori Karmelu, koji se nazivaju braća Blažene Djevice Marije od Gore Karmela. Imali su tu crkvicu posvećenu Gospi Karmelskoj i tu su se oni molili, živjeli po špiljama, ćelijama kao pustinjaci. Međutim, o boravku karmelićana na Gori Karmelu imamo neke tragove još od prije XII. stoljeća. To je glasovita francuska hodočasnica Egerija, koja je u IV. stoljeću hodočastila u Svetu Zemlju i pohodila Karmel i ona opisuje kako je na Karmelu našla pustinjake, redovnike koji žive kod Ilijinog vrela, a nazivaju se braća Blažene Djevice Marije od Gore Karmela. Potom, imamo biskupa Jean de Vitrija d’ Aku, kraj Gore Karmela, koji opisuje kako u XII. stoljeću na Gori Karmela kod Ilijinoga vrela žive pustinjaci karmelićani, koji štuju Majku Božju i koji kao marne pčelice sakupljaju slatki med kontemplacije. To su nam povijesni izvori, datumski.
Negdje tu u XII. i XIII. stoljeću nadiru u Palestinu Saraceni i karmelićane tada ubijaju i proganjaju. Oni se tada sklanjaju, bježeći na Cipar i dalje prema zapadu, u Europu. Zadržavaju se na kratko vrijeme u našemu Dubrovniku i u Vrsaru, u Istri. U Dubrovniku kraj tvrđe sv. Ivana i danas se može vidjeti, kod akvarija, crkva El Karmen i to je bio prvotni samostan karmelićana. Međutim, izgleda da im urbanizacija nije odgovarala za pustinjački život, te su ubrzo napustili Dubrovnik, ali je ostala uspomena na njih. U Vrsaru tih godina također borave karmelićani i to u crkvici sv. Marije, koja i danas tamo postoji, kao i ruševine samostana. Oni i odatle odlaze i to u – Englesku, Francusku, Španjolsku, Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Njemačku i dalje se šire po Europi. Za njih je i dalje postojala velika opasnost, zato što su došli s istoka na zapad, gdje je već boravilo puno redovnika različitih redova. Postojala je opasnost da ih se ne primi kao istočnjake, međutim, u noći 15. na 16. srpnja 1921. general reda sada sv. Šimun Štok molio se Gospi da zaštiti red u Europi kako ne bi propao. I te noći mu se ukazuje Blažena Djevica Marija, te mu daje škapular, smeđi dio odijela, i kaže: »Primi ovaj znak za tebe i karmelićane. Oni koji budu nosili ovo odijelo bit će izbavljeni iz čistilišnih muka prve subote po svojoj smrti i ja ću biti zaštita redu.« I tako se red počeo širiti u Europi, ali je prešao iz pustinjačkoga u prosjačke redove, poput franjevaca i dominikanaca.
Sada u Europi imamo jako raširen taj red, i evo mogu iznijeti sljedeću statistiku iz 1997. godine: u svijetu ima 497 karmelićanskih samostana, imamo 20 biskupa, imali smo i kardinala oca Anastazija Balestrela, torinskoga nadbiskupa, 2565 svećenika, 6 stalnih đakona, 131 klerika bogoslova sa svečanim zavjetima, 800 klerika bogoslova s privremenim zavjetima, 140 klerika novaka, 289 brata laika sa svečanim zavjetima, 37 braće laika s privremenim zavjetima, 9 braće laika novaka, što sve ukupno broji 4051 karmelićanin. Tu je još i 248 postulanata za klerike bogoslove i 11 postulanata za braću laike te 513 kandidata.
HR: Po čemu se karmelićanski red razlikuje od drugih kršćanskih redovničkih zajednica? Što je ono što je za karmelićane specifično?
Specifikum karmela je unutarnji molitveni život meditacije i kontemplacije. Dakle, studirati riječ Božju. Sveto pravilo karmela kaže: Danju i noću razmatrati o zakonu Gospodnjem. Danju i noću držati pod miškom Božju riječ Sveto pismo, otvarati često, meditirati nad Božjom riječju, i živjeti u praksi Božju riječ. Po tome se mi razlikujemo od, na primjer, franjevaca, dominikanaca, isusovaca itd. Međutim, kroz tu meditaciju i kontemplaciju mi zapravo stječemo bogatstvo duha, kojim onda oplemenjujemo Crkvu kroz pastoral takve vrste – obavljanjem duhovnih vježbi, omogućavanjem da naši samostani budu otvoreni za ljude, laike, redovnike, redovnice, svećenike, koji su željni tišine, razmatranja, poniranja u sebe, dakle njih voditi i učiti ih školi molitve i meditacije. A taj pastoralni rad, tipično župnički, ne primamo, osim u iznimnim slučajevima kada to moramo primiti radi našega opstanka i radi nekih potreba Crkve, gdje smo kao karmelićani potrebni. Ali, specifikum nam je unutarnji kontemplativni molitveni život.
HR: Kako onda izgleda jedan prosječan dan u karmelićanskome samostanu?
Mi karmelićani ustajemo u pet sati ujutro. U pola 6 počinje služba riječi ili čitanja. Nakon toga je jutarnja pohvala, koja traje do 6,30. Od 6,30 do 7,30 je sat jutarnje meditacije. Potom se spremamo za konventualnu ili zajedničku misu koja je u 8 sati. Nakon mise slijedi zajutrak i u 9 sati počinje rad po zaduženju, kojega imamo u samostanu. Braća koja nisu svećenici rade svoje poslove u kuhinji, na porti, u vrtu, u knjižnici, u peglaonici, praonici, šivaonici, a rade i druge poslove. Braća svećenici također rade i manualne poslove, ali više intelektualne, i, naravno, obilazimo bolesnike koje imamo po cijelome gradu, na salašima i u bolnici. To je karmelićanima povjereno od prvoga dana našeg dolaska u Sombor. U 12,15 ponovno se sastajemo u koru na molitvi srednjega časa. Potom slijedi pobožnost marijanska i ispit savjesti. U 12,30 je zajednički objed u samostanskoj blagovaonici, koji je uvijek propraćen molitvom, čitanjem Svetoga pisma i jelom. Nakon objeda, negdje od 13 do 14 sati imamo zajedničku rekreaciju u vrtu, a zimi u prostorijama. Od 14 do 15 sati je odmor, počinak, mir, a u 15 sati slijedi rad do 17,30. Tada smo ponovno na meditaciji do 18,30, kada je večernja i povečerje do 19 sati. U 19 sati je zajednička večera u blagovaoni, a nakon večere je zajednička rekreacija sat vremena. U 21 sat redovnici se povlače u ćelije i nastavlja se kanonska šutnja, mir, i tko hoće studirati ili čitati može, ili pak počinak, jer nas ujutro čeka da ustajemo i ponovno započinjemo dan. Takav ritam slijedimo svaki dan, godinama i godinama.
HR: I tako stotinu godina u Somboru. Kako su karmelićani dospjeli u Sombor?
Mnogi pomalo brkaju pojmove, vezujući ovaj jubilej s crkvom, govoreći kako je ovo stogodišnjica crkve. To je pogrešno. Crkva je daleko starija od samostana. Godine 1828. Somborci su odlučili graditi crkvu, ali tek 1859. udaren je kamen temeljac crkvi. Ona, međutim, ostaje desetljećima nedovršena, jer za njenu gradnju nije bilo sredstava. Konačno, 1902. godine crkva je završena i tada su postavljeni tornjevi. Međutim, dvije godine crkva je stajala neiskorištena, nitko je nije htio uzeti, jer je bila vlažna, naime građena je na temeljima gdje je nekad bila bara, gdje su se patke kupale.
To je još uvijek vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, gdje se iz austrijske provincije izdvaja mađarska semiprovincija, koja je imala dva samostana – jedan u Győru i jedan u Budimpešti. Otac provincijal tadašnje semiprovincije otac Stjepan Sós tražio je mjesto gdje bi još jedan samostan utemeljio za redovnike svoje mlade semiprovincije. Njemu su ponudili karmelićansku crkvu u Somboru, kao i da pokraj nje sagradi samostan. I doista, otac Stjepan Sós dolazi u Sombor 1903. godine na izviđanje, u veljači 1904. u dogovoru s općinskim vlastima uspostavlja kontakt i gradski mu oci dozvoljavaju, uz dopuštenje kalačkog nadbiskupa, da osnuje samostan ovdje. Dozvoljava mu se izgradnja samostana uz uvjet, da u crkvi slavi Boga na tri jezika: hrvatskom, mađarskom i njemačkom. On je pristao na to i preuzeo na sebe osigurati svećenike.
U međuvremenu, u karmelu te mađarske semiprovincije postoji jedini Hrvat karmelićanin, sada sluga Božji otac Gerard Tomo Stantić iz Đurđina, za kojega se vodi postupak proglašenja blaženim i svetim. I tako otac Stjepan Sós 1904. godine, 4. srpnja, polaže kamen temeljac ovome samostanu. Tada počinje gradnja koja je trajala do 14. svibnja 1905. Dakle, za nepunih godinu dana izgradio se ovaj samostan i svečano 14. svibnja 1905. blagoslovljen je samostan i uspostavljena klauzura pod zaštitom sv. Josipa. Prvi redovnici koji su živjeli ovdje u samostanu jesu, uz vikarnog poglavara oca Stjepana Sósa provincijala, njegov zamjenik, sada sluga Božji otac Gerard Tomo Stantić za Hrvate, potom otac Apolinar, Nijemac podrijetlom, za njemački jezik, te dva brata časna, brat Matija od sv. Alberta i brat Petar od sv. Josipa.
Te 1905. počinje regularni život karmelićana u samostanu, a u jesen iste godine dobivaju tri nova bogoslova filozofije i tada se službeno otvara u ovome samostanu filozofsko-teološko učilište za mlade karmelićanske bogoslove. Njihov je učitelj bio mladi, poletni i vrlo sposobni pater Rajmund od sv. Martina, koji je uz to bio i vrsni orguljaš, glazbenik.
HR: Spomenuli ste nekoliko poznatih i velikih imena. Što su karmelićani ostavili kao trag u ovome gradu?
Tu su bili tihi, samozatajni redovnici. Ali, tako bogati duhom, da Sombor niti ne zna i ne pozna to njihovo duhovno bogatstvo koje su živjeli i ostavili ovdje. Prije svega, ovdje ističem još neke zaslužne karmelićane. To su, recimo, otac Benjamin Balázs, koji je skupa s ocem Gerardom u onim teškim vremenima poslije Prvoga svjetskog rata, pa do Drugog svjetskog rata nosio teret ove zajednice, kada su ostala samo njih dvojica svećenika, s desetero časne braće. Potom ističem velikoga čovjeka i muža oca Ambrozija Bašića, Somborca, koji je 1925., kada je prestalo raditi učilište filozofije i teologije ovdje, osnovao malo dječačko karmelićansko sjemenište za đake ovoga podneblja Bačke i tada nastale nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U tom su sjemeništu boravili đaci hrvatske, mađarske i njemačke narodnosti, koji su ovdje stanovali i studirali, a u gradsku su gimnaziju išli u Somboru. Ovdje ističem i oca Alberta Galovića, gradišćanskog Hrvata, koji je bio vrlo nadaren filozofsko-teološkim znanjem i glazbom. Potom, Rumunja oca Ivana Petera Sebastiana, koji je perfektno naučio hrvatski jezik i bio je zadnji student koji je završio filozofiju i teologiju u Somboru. Osim toga, spomenut ću oca Vilka Dorotića, Somborca, također glazbenika orguljaša. Njemu je biskup Lajčo Budanović povjerio skrb za sve orgulje u Biskupiji, da obilazi župe i brine za instrumente.
Priprema za gradnju orgulja u ovoj crkvi u Somboru započela je davne 1905. godine, a sama gradnja 1924. uz veliku potporu dvojice velikih muževa karmelićana – oca Ambrozija Bašića i oca Alberta Galovića. Oni su poslije svete mise nedjeljom sa šeširima u rukama stajali pred crkvenim vratima i govorili: »Dajte nam darova za naše lipe orgulje pod zaštitom sv. Male Terezije.« I doista, 1924. orgulje su postavljene, imaju tri manuala, 43 registra, boju tona francusko-njemačku. Bile su u ono doba orgulje treće po redu po veličini i ljepoti u tadašnjoj državi, poslije orgulja u zagrebačkoj i đakovačkoj katedrali. Spomenut ću još Anđelka Pašalića, brata laika, Somborca, kuhara, koji je studirao slikanje u tehnici ulje na platnu. Slikao je slike velikih dimenzija, a naš samostan posjeduje 24 njegove slike. On je i darivao svoje slike, tako da neke obitelji u Somboru sigurno posjeduju njegove slike. Ističem i oca Fridericha Gilicha, Nijemca rodom iz Filipova, koji je tu bio u sjemeništu, studirao u Palestini i Rimu i koji se vratio ovdje i za vrijeme Drugog svjetskog rata najviše je s časnim bratom Pavlom Horvatom pretrpio i Drugi svjetski rat i sve što se događalo u poraću. Ističem i brata Pavla Horvata, laika rodom iz Baranje, koji dakle nije bio svećenik, bio je vrlo inteligentan, govorio je tri jezika – hrvatski, njemački i mađarski – bavio se poljoprivredom i bio je veliki ekonom, surađivao s poljoprivrednim i veterinarskim fakultetom. Ističem dalje oca Ivana Keradina, koji je s bratom Mirkom Pošom 1958. otišao u Zagreb i od blaženog kardinala Alojzija Stepinca dobio dozvolu da se u pavlinskom bivšem samostanu karmelićani nasele i to je prvi korak prijelaza karmelićana iz Sombora u Hrvatsku i osnutak samostana u Zagrebu.
Karmel se počeo razvijati u Somboru, da bismo danas imali Hrvatsku karmelsku provinciju sv. oca Josipa sa sjedištem u Zagrebu Remete i brojimo 48 redovnika svećenika i časne braće laika. Ističem i oca Ladislava Markovića, koji je bio veliki nasljedovatelj sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića u sakramentu dijeljenja svete ispovijedi. Bio je to čovjek koji je obavljao službu ispovjednika bolesnika po gradu i salašima.
Kad sumiramo, svi su ti ljudi ostavili ovdje pečat, intelektualni i duhovni, kroz meditaciju i molitvu. Naš je samostan bio stjecište mjesečnih susreta svećeničkih dekanata – somborsko-apatinskog i kulskog. Naš samostan i crkva je velika ispovjedaonica grada Sombora i okolice. Ovdje je uvijek svećenik na raspolaganju za ispovijed na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku.
Potom, križni put je tradicionalno ustanovljen u Somboru po slugi Božjem ocu Gerardu Tomi Stantiću i po čovjeku laiku Somborcu, kojega su zvali pučki bać Blaža Bura Marinković. U tim prvim godinama, dakle to je doba Austro-Ugarske Monarhije, službeni je naglasak na mađarskome jeziku, premda je pučanstvo u Somboru najvećim dijelom hrvatsko. Ali, bili su potisnuti i nisu mogli imati svoje funkcije u redovito vrijeme. Tada je otac Gerard, pišući u ljetopisu samostana i ukazujući vrlo oprezno, da ne bi povrijedio vjernike Mađare, osjetio potrebu za svoj hrvatski narod, pa je rekao ovako: »Dragi moji virnici, dođite u 2 sata nediljom popodne i obavljajte križni put do 3 sata, a u 3 sata ću ja vama održati pridiku stalešku do 4 sata i obaviti s vama večernju s izlaganjem presvetog sakramenta i litanijama.« I tako je to počelo. Crkva je bila dupkom puna Hrvata na tom križnom putu i do dana današnjega ta je tradicija ostala. I to je nešto što resi duhovnost ovoga grada.
Prema tome, tu se odvijao duhovni život koji je rastao kroz pastoralne potrebe grada Sombora i vjernika, a gajili su se i glazba, slikarstvo, rezbarstvo. Od krova do podruma, dakle od duhovne strane, do materijalne strane veliki pečat su karmelićani ostavili. Kada bismo prošli cijelom ovom kućom, hodnicima, vidjeli bismo kako tu govori povijest, kako govore ćelije. Tu postoje 33 ćelije za 33 redovnika, plus dvorane za predavanja i knjižnice.
HR: Koliko sada ima redovnika?
Ovaj je samostan uvijek bio kuća novicijata i imao je do 25 redovnika. Kad je počeo ovaj zadnji rat 1991. godine, novaci su morali napustiti ovaj samostan i prešli su najprije u Graz u Austriji, a potom u Krk u Hrvatskoj, gdje smo otvorili samostan, tako da smo ovdje ostali nas 12-orica. Na žalost, umrlo je 6, ostali smo nas šestorica. Ali, sada smo ponovno dobili pojačanje pa nas ima sedmorica, od toga 4 svećenika i 3 časna brata nesvećenika. Osim toga imamo s područja Bačke jednog bogoslova, brata Zlatka Pletikosića iz Sombora, zatim časnog brata Josipa Alagu iz Sombora na službi u Zagrebu, brata Nikolu Kuruca, rodom iz Sonte, ekonoma u Zagrebu i oca đakona Endrea Nagya iz Banata. Pokraj toga, Sombor je darovao Crkvi tri karmelićanke klauzurnog strogog karmela. To su sestra Lidija Bakula, sestra Marta i sestra Ljilja.
HR: Samostanska je knjižnica doista impozantna. Koliko knjiga ona sadrži i iz kojih su sve vremena naslovi?
Ta je knjižnica doista impozantna, osobito ova stara. Knjižnica broji preko 17.000 svezaka. Karmelićani su čuvali izuzetno vrijedne, dragocjene knjige, koje su prenesene iz samostanske knjižnice u Győru u Mađarskoj. To je naš stari samostan iz 1600. godine. Od tih knjiga dospjelo je 1904. godine skupa s jezgrom današnje knjižnice nekoliko rariteta u somborski karmel. Knjižnicu su marljivo dopunjavali i njegovali karmelićani. Knjige su u knjižnici razdijeljene u 17 skupina, a obuhvaćaju: Sveto pismo, patrologiju, dogmatiku, filozofiju, liturgiku, propovjedničku literaturu, estetiku, karmelićansku duhovnost, stare i najnovije leksikone i enciklopedije, građansku povijest i crkvenu povijest, školske knjige, lijepu književnost, građansko pravo i crkveno pravo, moralku i pastoralku. Među knjigama ima i onih iz XVI. stoljeća, kao i novijih.
HR: Dojam je da bi u ovom samostanu boravak bio blagorodan. Može li tu doći tko sa strane, pod kojim uvjetima i na koliko vremena?
Ovdje smatram potrebnim istaknuti drugi dio povijesti našega reda koji se vezuje uz ovo Vaše pitanje. Poznato je da u doba renesanse napreduju duh, glazba, književnost, to je zlatno doba španjolske literature, doba otkrivanja Amerike. Ali to je i doba kada pada stil duhovnoga života u redovništvu. Tada, u XVI. stoljeću, rađaju se dva velika mistika, sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa, koji obnavljaju karmelski red vraćajući ga na prvotnu strogost, prvotnog pravila sv. Alberta iz Jeruzalema iz 1212. godine. Dakle, vraća se na stegu, disciplinu, rad itd. Iz tog novog zanosa terezijansko-ivanovske obnove karmela izviru novi zamasi i poleti ovog molitvenog kontemplativnog života i studija duhovnosti, tako da na primjer na salamanskom sveučilištu borave glasoviti profesori karmelićani, koji obogaćuju teologiju duhovnosti i više se bave predmetom što nije poznato toliko u crkvi, dakle predmetom duhovnoga bogoslovlja.
Mi, koji vučemo korijenje iz te terezijansko-ivanovske obnove, živimo upravo taj duh kontinuirano od XVI. stoljeća na ovamo i ovih zadnjih 100 godina tako da omogućavamo ljudima, laicima, svećenicima, redovnicima, koji to žele, provesti ovdje dane duhovnih vježbi, duhovne sabranosti ili preko vikenda petak, subota nedjelja, ili na tjedan dana, ovisi kako se tko opredijeli, da pod vodstvom svećenika redovnika bude ovdje i obavlja duhovne vježbe i sabranosti, ili pak želi biti poučen u školi molitve po karmelićanskom načinu meditacije i kontemplacije. Mi to i radimo ovdje, osobito u korizmenom vremenu, kada ljudi ne rade toliko po njivama, pa organiziramo ovdje vikende, neko bude i po tjedan dana. Prema tome, otvoreni smo za taj oblik života. Potom, otvoreni smo za ekumensko-dijaloški prinos karmela, time što razvijamo snažnu tradicionalnu kulturu ekumenizma sa Srpskom pravoslavnom crkvom i drugim povijesnim crkvama ovdje.
HR: Imaju li pristup i osobe ženskoga spola?
Za sada smo tako omogućili da ovaj samostan može ugostiti i osobe ženskoga spola, da i one mogu boraviti kod nas, jer taj dio samostana je izvan samostanske klauzure pa i one mogu participirati na duhovnosti i izgradnji svoga duhovnoga života na ovim prostorima.
g
