Arhiv tekstova

Zahvala susreta

Ovih žetvenih dana i nehotice se, ali vrlo rado prisjećam svoga djetinjstva. Kako god sam uvijek više volio knjigu od fizičkoga rada, strahovito sam osjećao teret kopanja kukuruza, toliko sam se više radovao žetvi. Kopanje kukuruza činilo mi se vrlo dosadnim, a bilo je teško. Bilo je i takvih slučajeva da se o podne moj red od drugih redova malko razlikovao jer je bilo više uvelih mladih kukuruza nego što je to otac planirao. Bilo je i prigovora, pa i apela na savjest: kako si ti tako pobožan dječak, a tako površno radiš? Više me je pekla savjest zbog tog prigovora nego što bi me mučila žalost što sam u žurbi porezao nešto više kukuruza nego što je to trebalo.
    Ali žetva, žetva je bila posve drugo. Ustajali smo rano, već oko tri sata. Njiva je bila daleko. Putem smo molili. Redovito je predmolio otac, a onda majka. Mi smo djeca dremljivo odgovarali. Kad smo stigli na njivu, dok smo još bili manji, produžili smo spavati, a otac i majka su preli uža. Buđenje na njivi bilo je redovito tako da je otac rekao: evo osušila se rosa, možemo početi. I počeli smo. Ali početak je opet jedna molitva.  Nakon molitve je uz radost i pjesmu počeo prvi otkos. Nas četvoro, otac, majka i nas dvojica smo dnevno »učisto« pokosili i složili jedno jutro. S tim, da je majka prekidala posao i skuhala ručak. Tako je to trajalo danima.
ČUDESNI SPOJ U ODGOJU: Ovih dana me je netko od stranih gostiju na Ivicinoj mladoj misi zapitao: odakle mi snage toliko raditi? Nisam dao direktni odgovor, ali sam se sjetio svoga djetinjstva i tog čudesnog spoja u odgoju, spoja molitve i rada. Naša generacija je radila ne samo zato što je to bila potreba, nego zato što je rad, i to onaj manualni bio jedan od najjačih odgojnih motiva kod roditelja jer se je često ponavljalo: kakav ćeš ti biti čovjek ako ne voliš raditi.
    Nikada mi roditelji nisu postavili pitanje kako mogu spojiti svoje obveze u školi, a bio sam odličan đak s obavezama u poslu. Jednostavno se znalo od svih poslova kako se rano u zoru ustaje, tjera stado na pašu, kako se na vrijeme vraća, doručkuje, polazi u školu, nakon škole »traži prostor« za učenje, jer je ponovo predvečer čekalo napasivanje stoke i rad oko kuće. I nisam takav bio samo ja. Takvi su bili svi. I koliko se ja sjećam, nikada nisam doživio nekakve posebne »diskusije« oko toga spoja dužnosti rada na sebi, rada u školi i rada u kući.
 Velika je radost i iznimka bila onda kada me je otac, obično nedjeljom, poštedio ranog ustajanja i zamijenio kod čuvanja stoke u ranim jutarnjim satima. Stiglo se i nedjeljom obiteljski i zajednički ići i u crkvu. I to svake nedjelje. I opet ne pamtim da je ikada postavljeno pitanje »kako to«, »zašto to«, »mogu« ili »ne mogu«. Naprosto je to tako bilo.
RADOST USTUPILA MJESTO OBIJESTI: Znam da će me sada neki od čitatelja zamišljati čudakom i starcem. Psihologija nam tvrdi kada čovjek počne prepričavati svoje djetinjstvo, onda je znak da je ostario. Ne. Nije tako. Ne osjećam se starim, nego me je na ovaj uvod potakao jedan događaj. Naime, ovih dana se u Rimu u organizaciji Lateranskog sveučilišta organizirao simpozij svih katoličkih Sveučilišta Europe, na koji sam simpozij bio pozvan i ja, a tema je bila. »Ora et labora«, to jest benediktinsko pravilo »Moli i radi«. Stručnjaci s katoličkih Sveučilišta tri su dana razmišljali i raspravljali o tom gorućem problemu suvremenog društva, a to je kriza rada i kriza molitve ili kako ponovno oživjeti u svijesti, a onda i u savjesti naših suvremenika da te dvije datosti, naime, molitva i rad idu zajedno. Bilo je izuzetnih pogleda, mišljenja, referata, ali su sve to bili ljudi koji i sada rade i prekovremeno i natprosječno kvalitetno. No, dobre su bile analize iz pojedinih zemalja, gdje se točno vidi spoj – suodnos – ove problematike sa odgojem u obitelji. Stvorio se jedan začarani krug. Sjetimo se propovijedi kardinala Puljića, koji je u Jubilarnoj godini, nama na Bunariću propovijedao i doviknuo: Samo »štedite« svoju djecu od rada, pa ćete ih za cijeli život »osakatiti« za sam život. Nije Kardinal zastupao mišljenje da je rad »mučenje«, nego je zastupao mišljenje da je odgoj za rad jedan od sastavnica odgoja za život. Koga se ne odgoji za sposobnost rada radom, neće biti sposoban ni živjeti životom, nego će samo životariti. Toga životarenja pun je suvremeni svijet, jer je radost prestala i dala mjesto obijesti, a prestao je i savjesni rad, pa je prepustio mjesto velikoj delikvenciji, napose mladih. Idemo ususret društvu koje će teško optužiti »metode« suvremenog odgoja, kako u obitelji tako i u društvu, rađa se generacija neradnika, hedonista i velikih nesretnika. Rimski simpozij je dobro znao i uočio da jednim susretom neće riješiti taj problem. Međutim je vrlo odgovorno pozvao sve čimbenike odgoja, a napose obitelji da se za ozdravljenje naše budućnosti vratimo onom čudesnom spoju duha i materije, duhovnog i materijalnog, zemaljskog i transcendentalnog, spoju molitve i rada.
 MOLITVA KAO OTVARANJE DUHA: Kada tako razmišljamo i kada se sjetim da nam je molitva bila sastavni dio rada i obratno, rad molitve, onda razumijem da je rimski Simpozij na pravome putu. Ne može se bez odgoja duha, a na odgoj duha spada i molitva, odgojiti savjest, a na savjest spada rad stoga je bitno graditi vrednote jednoobraznog rada i molitve već od ranog djetinjstva. No, molitva nije »samo sredstvo«. Nikako. Molitva je otvaranje duha i prijateljevanje s Bogom koji daje radost radu i opravdanje našem znoju i radost uspjeha. Našem suvremeniku nedostaje radost. Smijem tvrditi samo radi toga, što u radu i prije rada nedostaje molitva. I čini mi se da smo dotaknuli bit problema. Nemamo »što raditi«, ne znamo »kako raditi«, nemamo radosti u radu, nemamo uspjeha u radu. Odgovor je jasan: nemamo molitve ni prije rada, ni tokom rada. Nemamo blagoslova. Vraćam se ponovno svom djetinjstvu. Nakon tako napornoga dana, na polasku kući, otac je smogao snage cijeloga puta se šaliti s nama i kad smo se kasno navečer okupali i spremili za spavanje, toliko smo bili razdragani da je pala i koja oštrija riječ: spavajte već, brzo će jutro. O, blaženi, jednostavni ljudi koji nisu znali ali su osjećali da će odgojiti ljude ljudima molitvom i radom. Sretan sam što je rimski Simpozij posvećen toj temi i što će se u dokumentima barem vidjeti da suvremena Crkva i danas tako razmišlja: izvor blagoslova je MOLI I RADI!

g