Arhiv tekstova
Lov na zvijezde
Biti svjedokom obično asocira na sudnicu i suđenje. U svakom slučaju ništa lijepo, ali biti sudionikom i svjedokom ljepote poput šibenskog Festivala djeteta je nešto najljepše. Jedan od brojnih doživljaja (o kojem svjedočimo) je prepoznavanje glumaca, protagonista lutkarskih predstava, od strane djece i roditelja. Nakon predstave, čekajući da se prepuna sala isprazni, čuli su se dječji uzbuđeni komentari: »Ja sam vidjela gradonačelnika i Zoru.«, »Vidjela sam Vesnu iz Zabranjene ljubavi!«, »To je Marina, ne znam kako se preziva«, »Jeste vidjeli onog Borisa iz Srcolovke?« Uzbuđenje djece je prevazilazilo sve viđene granice. Sem burnog pljeska, uslijedilo je vrištanje posve slično onom u vrijeme Beatlesomanie i nezaustavljivi stampedo vrištećih teenagerica sa blokčićima i foto aparatima.
TV starovi sa ansamblom ZKL-a (Zagrebačko kazalište lutaka) čiji su i sami članovi, bili su naši indirektni domaćini, te smo imali prilike provesti vrijeme s njima. Na svakom su nas koraku pratila smijuljenja, sramežljiva i manje sramežljiva dječja lica. Vrhunac je bio naš smještaj u hotelskom kompleksu Solaris, gdje su se smještali gosti Festivala. Nakon »bijega« iz Šibenika od obožavatelja, naše Tv starove u Solarisu dočekalo je nekoliko autobusa ekskurzija iz BiH. Lov na zvijezde se nastavio…, a neke od njih smo uspjeli uloviti za vas! Prvi u našoj »mreži« našli su se Pero Juričić (alias gradonačelnik) i Maja Petrin (alias Zora) iz serije »Villa Maria«.
4Kako ste dobili ulogu u seriji »Villa Maria«?
Maja: To je prva hrvatska sapunica, u 160 epizoda. Svi su bili jako znatiželjni kako će serija izgledati. Ljudima je pun kufer vlastitih problema i preživljavanja. Publici je dosta filmova ratne tematike, željni su vidjet lijepe stvari. Išlo se na audiciju. Svi akteri »Ville Marie« prošli su audiciju i casting.
Pero: Sve je počelo sa sjajnom idejom. Najvažnija je ideja, od nje sve počinje. Neki ljudi su je prepoznali kao dobru i isplativu. Sve je na kraju ipak busyness. Uloge su mudro podjeljene. Najvažnija je bila uvjerljivost u podjeli uloga što je dalo očigledne rezultate. Kad pogledate Juraka i njegovog sina oni doista sliče. To je uvjerljivost. Kao i dijalozi. Oni su stvarni i životni.
4Pored popularnosti koju Vam je serija donijela ima li još nekih »posljedica«?
Pero: Ima simpatičnih zgoda kada vas ljudi prepoznaju. Najsimpatičnija mi je primjedba djeteta koje je nakon dječje predstave u ZKL u kojoj igram vuka reklo »Ja se ne bojim vuka. To je gradonačelnik«.
Maja: Nevjerojatno je kako vas ljudi poistovjećuju sa ulogom. Takve su i reakcije kada vas prepoznaju. Oni kojima ste simpatični vas simpatišu, a kojima ne to će vam otvoreno reći.
Pero: Ja nikad ne bih sebi dodijelio tu ulogu gradonačelnika. To nije moj fah. Ali je bio izazov. Pristupio sam joj sa određenim strahom, te sam se bolje pripremao. To je vrsta glumačkog sazrijevanja, TV gluma je nešto što se na akademiji ne uči. Morate proći dvije – tri serije kako bi ste to naučili. Od »Kapelskih krijesova«, prve moje serije, do »Ville Marie« proteklo je mnogo vremena.
Maja: Ovo nije moj prvi TV angažman, ali je najozbiljniji. Tijekom akademije glumac nauči neke naznake glume. Kad dođe u kazalište sazrijeva u praksi. Film i TV su sasvim novo iskustvo, a prvi nastup na TV bio je voditeljski posao u emisiji o filmu »Zvijezdana prašina«.
4Kakva je veza glume u TV serijama i lutkarskim kazalištima?
Pero: Uvijek sam za sebe govorio da sam glumac opće prakse. Volio sam se isprobati u različitim žanrovima. Sve su to izazovi. Tijekom gostovanja po svijetu vidio sam koliko se lutkarstvo cijeni. U svijetu ima preko 360 lutkarskih festivala. Od toga kod nas svega nekoliko. Dok nisam radio sa lutkama, glumeći, nisam znao šta ću s rukama. Lutke su me naučile ekonomizirati pokretima. Naučile su me istraživati svoj glas.
Maja: Redovito sinhroniziramo crtane filmove. Sve su to tekovine rada sa lutkama. Glumiti sam je puno lakše, nego svojim tijelom i glasom dati dušu lutki.
4Što bi ste poručili mladim glumcima?
Pero: Osim glumačkog talenta u lutkarskom kazalištu moraš imati i zanatsko znanje.
Maja: Ne treba imati strah od lutaka i strepnju kako je glumac sa lutkom manje vrijedan. Svaka uloga, pa i ona najmanja te nečemu uči.
Sljedeća u našoj »mreži« našla se Vesna Kos iz »Zabranjene ljubavi«. Iza imena u TV seriji krije se Marina Kostelac, višestruko nagrađivana glumica-lutkar, brižna majka dvoje djece, Maxa i Tee, koji su strpljivo čekali da mama da interview.
Marina: Da mi je rad na seriji ponuđen tijekom akademije ne bih ga prihvatila jer sam mislila da ću se samo baviti poslom glumca za djecu, koncentrirano i predano. Pored vodećih rola u mnogim predstavama široj publici i kazaliašnom svijetu ostala sam nepoznata. U cilju osobne promocije osnovala sam svoju kazališnu udrugu MAX TEATAR. Igrali smo poetične predstave kakve sam oduvijek priželjkivala, pune poruka, ali nismo ih imali kome igrati jer sam i dalje bila potpuno nepoznata. Ljudi koji su odlučivali o castingu glumaca, nisu se usuđivali angažirati me. Shvatila sam da je potrebno izaći i prikazati se, a za to je TV, kao najrasprostranjeniji i »najkomotniji« mass medij veoma pogodan.
4Znači li to da bi Vam serija trebala otvoriti mnoga vrata?
Marina: Već sad mi je lakše nuditi svoje predstave jer me ljudi prepoznaju. Ne moram se čak ni predstavljati.
4Koliko Vam je iskustvo u ZKL pomoglo u realiziranju uloge u seriji?
Marina: Upravo rad na seriji je nešto potpuno drugo od onoga što u kazalištu radim. Već godinama uloge pripremam po glumačkoj metodi Lee Strassberga i Method acitnga, to je psihološki realizam rada na karakteru. To mi je puno pomoglo da izgradim karakter Vesne Kos u seriji.
4Kakva je veza između dvije vrste glume: u kazalištu i TV seriji?
Marina: Uvijek moramo biti istiniti i stvarni. Uvijek glumi pristupam tako da nisam bitna ja, nego uloga koju trebam izgraditi. Za to je lutka sjajna vježba, jer potiskuje glumca u drugi plan, tako da ga se često ni ne vidi. To mi je mnogo pomoglo i za to dugujem zahvalnost lutkama.
Nastavak u sljedećem broju…
