Arhiv tekstova

Ke­a­ne – »Ho­pes and Fe­ars«

Zapaženim nastupom na nedavno održanom glazbenom prosvjedu »Live 8« u londonskom Hyde Parku grupa Keane se nametnula kao jedan od nositelja melodičnih zvukova budućnosti autorske pop-glazbe. Također, nedavno su najavili i svoj novi album, te nam ove dvije stvari daju povoda da se podsjetimo njihova veoma uspješnog debitantskog albuma iz prošle godine pod nazivom »Hopes and Fears«.
    Pjevač dječačkog izgleda Tom Chaplin te glazbenici – bubnjar Richard Hughes i klavijaturist Tim Oxley-Rice kriju se iza imena ove skupine. Oni su se okupili 1997. i otpočeli svirajući obrade Oasisa, U2 i Beatlesa. Ali, ovi zaljubljenici u pop harmonije iz engleske provincije ubrzo počinju pisati svoje skladbe i početkom 2000. snimaju svoj prvi single »Call Me What You Like«, dok je godinu dana kasnije uslijedio »Wolf At The Door«. Međutim, ozbiljnu medijsku pozornost postiže singl »Everybody’s Changing«. Od tog trenutka Keane ulaze u svijet »velikana« i za veoma kratko vrijeme postaju vlasnici prestižnih godišnjih glazbenih i diskografskih nagrada.
    Album »Hopes and Fears« otvaraju antologijske melodije u »Somewhere Only We Know« predočavajući nam najjače oruđe ovih momaka – kombinaciju Chaplinovog egzaltiranog vokala i autentične ritmičko-melodijske uporabe klavira Oaxleya-Ricea, a sve u službi njegovog visočanstva – pop pjesme. Na proračunatoj (u pozitivnom smislu ove riječi) liniji ovakvog stvaralačkog fluida grade se i svi prošlogodišnji te ovogodišnji njihovi hit singlovi – »This Is The Last Time«, »Everybody’s Changing« i najskoriji »Can’t Stop Now«. Utjecaji Radioheada te Coldplaya (koji im zlonamjerna kritika pripisuje u svojstvu plagijatorstva) naziru se u pjesmama »Your Eyes Open«, »Bend and Break« i posljednjoj na albumu »Bedshaped«. Ipak, i pokraj ovakvih jasnih utjecaja autorska snaga Keanea je nepobitna. U prilog tome ide i činjenica prefinjene produkcije koja je uspješno sakrila nedostatak gitare kao specifičnog instrumenta brit pop skupina, te izvukla maksimum iz ovakvog instrumentalno minimalističkog koncepta. Među 11 pjesama, koje su stilski veoma slične, izdvaja se jedino (pa čak i samim naslovom) pjesma »Untitled 1« koja uspješno proširuje kretanje Keanove estetike kroz postupke easy listening žanra.
    »Hopes and Fears« polako ostaje iza nas. Prije svega kao dobar temelj. Koliki je potencijal ove skupine i koliko će još godina (ili decenija) Keane egzistirati u stečenim pozicijama pri samom vrhu glazbene industrije, ostaje da se vidi…

D. B. P.