Arhiv tekstova
Ukus crvene ribe
Nekada je oštro pero bilo simbol slobodnog novinarstva. Jedan oblik lude i nepriznate hrabrosti. Ukras na reveru zaludnog borca s kamenjem vodenica, potrošenog viteza od papira koji dalekom ezopovštinom čačka mečku, i to tamo gdje je vlast.
Kad to uradi, novinski pisac ode te se napije kako bi bar još malo u sebi poticao napade smjelosti i veličine. Nije se znalo što je tu gore: kad moćni ljudi nadignu galamu o »udaru na sustav«, ili naprosto prešute nesretnika i njegovo dovijanje. Badava trud i strah, džaba takvo pisanje ako nema progona.
To je ta kratka balada o novinarstvu naše prošlosti, ako u nju ne miješamo redakcijske epigone svakog režima. Nema sreće niti nesreće dok to ne objave novine. Porazi se mogu pretvoriti u pobjede samo tupavom medijskom iluzijom. Novinare i redakcije slamaju novinari i urednici, a ne vlast. Najveći progonitelji novinara su njihove lažne kolege, a ne tajna policija. Tu više ne važi lakonski princip i imperativ otočkog novinarstva: »Istina je svetinja, komentar je slobodan!«
INFORMATIVNI KAOS: Jedan od najvećih pisaca današnjice Gabrijel Garsija Markes ponovno se vratio pisanju za novine. Nije imao kud, poslije svega. Taj novinar, koji i danas ima svoju kolumnu u kolumbijskom listu »Espektador«, uvijek je želio stvarati romane koji bi što manje ličili na stvarnost. Ali, život je i za njega bio maštovitiji od svake fantazije.
Gabrijel je prepisivao čudesne biografije južnoameričkih diktatora. Izvjesni Lopez de Santa Ana, gospodar Paragvaja, tako je sahranio svoju nogu izgubljenu u djelomično uspjelom atentatu, priredivši joj veličanstveni pogreb. Haićanski tiranin Dival naredio je da se u državi pobiju svi psi crne boje, jer je vjerovao da je njegov najveći neprijatelj preuzeo obličje crnog kučeta. Diktator Salvadora Martinez naložio je da se sva javna svjetla u državi prekriju crvenim papirom, uvjeren da je to najbolji način borbe protiv boginja.
O svemu tome su, naravno, pobožno izvještavale novine, a veliki pisac je ta opaka mahnitanja zabilježio u zbirci svojih tekstova »Riba je crvena« (Narodna knjiga, 1999). Što bi se samo dogodilo da su urednici ili ludo hrabri domicilni novinari preokrenuli ili ismijavali čudovišnu ideju tih zastrašujućih i smiješnih zemaljskih bogova?
Južna Amerika još nije stigla na Balkan, mada se zbori o »kolumbijskom sindromu«. Diktatori su možda otišli odavdje, netko u povijest, netko na sjever. Sloboda medija je opće mjesto, ali bi bilo mnogo posla i za Gabrijela Garsiju. Nije lako prepisivati stvarnost, i u Srbiji taj posao liči na fikciju. Nitko ne sahranjuje svoje udove, ubijanje pasa skitnica je ubogi šinterski posao, crveni fenjeri još nisu upaljeni tamo gdje treba. Srbija je (valjda) demokratska država i više se ne može govoriti o slobodi medija koju daruje vlast.
Tamo gdje se sloboda udjeljuje, nje sigurno nema. Mediji su se našli među gorkim i divljim tranzicijskim kruškama, pa ne znaju što činiti u informativnom kaosu: prepisivati ubogu stvarnost ili je mijenjati. Ili se trude preživjeti, podmuklo ugađajući tabloidnom tržištu. Prečesto smo u ambijentu gladijatorske javnosti: što više krvi, to bolja prođa. Palac je uvijek okrenut nadolje.
Teške riječi se više ne broje. Nemjerene izlaze iz nekih najuglednijih glava. Zlo se iščitava kroz smrtonosnu »patriotsku« prizmu. Licitacija s mrtvima, grobnicama, kosturima i razbijenim glavama postaje zanat, pa mnogi ljudi, koji veoma drže do sebe neće odoljeti uživanju u tako morbidnom nadmetanju. Nikako da odvoje Srbe od zlikovaca koji su sebe već vidjeli na izglačanom nacionalnom tronu. Čak jedno vrijeme i bili na njemu.
ZABLUDE O SLOBODI TISKA: Vlast se ne miješa u informativni kaos. To možda i nije njen posao. Njen posao je stvaranje ambijenta u kome postoje relativno jasna pravila ponašanja. Dok se grupa odlučnih ljudi bori za vlast, tisak, radio i televizija su njeni miljenici. Oporba ulaže svaku nadu u medije kojima je režim omiljena meta. Kad stignu u kabinete, isti ljudi žele jednu vrstu nastrane dosljednosti: da ih urednici i novinski pisci i dalje vide kao svoja mila lica.
Lako se naljute ako im ne ide kako su zamislili. Mladi lavovi i druga ambiciozna bića, sada su na vrhu. Njihova čežnja za apologijom je prirodna, bez obzira na predizborna zaklinjanja. Zato se i ljute. Njihovo durenje može biti i smiješni bizarni ogled, sve dok nekadašnje političke pepeljuge na potegnu mehanizme moći.
Svaka vlast, ma koliki joj bio vijek trajanja, želi vjerovati u svoju beskonačnost. Što manje valjanih glava, to je uvjerenje sve jače. To je ta neprirodna opijenost koju daje osjećaj sile. Svaka vlast će rado biti dio njegovane zablude o slobodi tiska. Trudit će se gajiti demokratske privide, ali će biti nervozna pred otporom medija koji inače važe za »prirodne saveznike«. Probat će ih staviti pod kontrolu, najprije delikatnim i opreznim natuknicama, a onda i pritiskom kojemu se mora odoljeti, ali koji se ne može sakriti.
Pred atentat na premijera Đinđića, vlast je uspostavila biro na čelu sa komesarom za kontrolu medija. Taj pokušaj je uglavnom bio zaklonjen demokratskim poletom, ali je u sebi imao jake inkvizitorske poruke. Komesar je od drugorazrednog činovnika pretvoren u izvor straha za urednike sa slabijim nervima. Naročito za one koji su već bili pod treningom bivših režima.
U izvanrednom stanju, ta institucija pretvorena je u svojevrsni diktatorski servis. I, naravno, u mentalni koncern za poticanje sveopćeg uhićenja. Tu tiraniju nad kolektivnim razumom i danas opravdava dio medija koji sebe smatraju slobodnim. Oni tvrde da je svaki otpor takvom ribarenju po srpskoj javnoj pameti »«javni doprinos zemunskom klanu«.
Iz tog vremena tisak, radio i televizija u Srbiji nose neotklonjiva oštećenja: jedan pravi informativni moždani udar. A čitav je život postao tabloidan. Samo ga treba prepisivati, i za sto godina (samoće?) nitko neće vjerovati da se to zaista događalo.
Vlast bi rado držala pod svojom šakom medije koji imaju najveći utjecaj. To je, naravno, napor koji se na kraju ne isplati. Nitko ne želi novine (radio, TV) čija se servilnost osjeća po jakom mirisu, ili nečemu mnogo gorem. Oni gube utjecaj, i ne trebaju nikome, pa ni vladarima koji su ih pripitomili i dresirali. Nema tog velikog lista koji bi sebi smio dozvoliti pad sa svakom garniturom.
Postoji još jedna iluzija, u koju ipak treba ulagati. A to je ona da se mediji moraju otresti straha od vlasti. Ali bi ljudi koji imaju najveću moć morali poštovati snagu tiska. Tamo gdje se bar vodi računa o formi slobode, mnogi su popadali pod udarom naslovnih strana. Čak i jedan Ricard Nikson, pred zajedničkim kongresnim i senatskim »impicmentom«.
Ovdje mediji ne obaraju vlast, pa to i nije njihov posao. Mogli bi je samo popravljati, ako takav pothvat uopće ima smisla.
Autor »Crvene ribe« kaže da je stvarnost mnogo umješnija od svačijeg dara: »Naša sudbina, i možda naša slava, sastoji se samo u nastojanju da nju (stvarnost!) što poniznije i što vjernije prepisujemo!«
I na tom mjestu, vlast više nema što tražiti! Ali zašto se onda toliko trudi promijeniti nas, a ne stvarnost, a ne sliku o sebi.
Autor je komentator,
tekst je objavljen u Politici 15. srpnja
