Arhiv tekstova
Izbor i odgovornost
Predškolska ustanova »Naša radost« u Subotici, obilježila je prošle godine 160 godina od osnivanja prvoga vrtića u Subotici i tim povodom objavila i obimnu istraživačku monografiju o razvoju predškolstva u Subotici. Jašo Šimić ravnatelj je PU»Naša radost« i izdavač ove publikacije. U svome životu, kako kaže, dva su principa kojima se upravlja, prvi je preuzeti odgovornost za vlastiti izbor a drugi »biti u službi« u vlastitoj profesiji i zajednici u kojoj živi.
HR: Predškolska ustanova »Naša radost« nedavno je obilježila značajnu obljetnicu, 160 godina organizirane skrbi za najmlađe u Subotici. Što je danas sve poznato o samom osnivanju ustanove?
Ovaj grad je prošle godine proslavio 160. godišnjicu brige o predškolstvu, što znači da se prvi organizirani pris-tup, u kojem su obuhvaćena djeca prije polaska u školu, odvijao od 1844. godine. Ova je ustanova tako najstarija na prostorima bivše Jugoslavije. Svojevremeno je to bio 49. vrtić po redu u Habsburškoj Monarhiji, budući je Subotica tada pripadala Monarhiji. Od samih početaka, bez obzira što je osnivanje prvog vrtića bila privatna inicijativa, ona je bila prihvaćena i podržana i od strane grada i od strane države. Predškolstvo je bilo, dakle, organizirano i usmjeravano, a poslije toga su vrtići osnivani od strane lokalne uprave, tadašnje vlasti.
HR: Tim povodom objavljena je opsežna publikacija »Nastanak i razvoj predškolstva u Subotici«.
U izradi ove publikacije, čiji su autori: Stevan Mačković, Dujo Runje, Vesna Srdić i Géza Vass, bio sam »sudionik« kao izdavač. Monografija je objavljena paralelno na srpskom, hrvatskom i mađarskom jeziku i izuzetno je dobro primljena. Prema reakcijama koje smo dobili iz drugih sredina i gradova, mogu reći da je ovo prva monografija koja je istraživački pristupila ovoj problematici i rasvijetlila predstave koje imamo o tome kako se organiziralo i odvijalo predškolstvo u Subotici, a ovih dana bit će njena promocija u Novom Sadu u organizaciji Pokrajinskog tajništva za demografiju, obitelj i društvenu brigu o djeci. Između ostalog, ovom monografijom su otkrivene neke stvari, naprimjer da prvi vrtić nije osnovan 1843. već sljedeće 1844. godine. Naime, činjenica je da je zahtjev podnesen 1843. godine, ali je suglasnost tadašnjih mjerodavnih tijela dobivena sljedeće godine, a sada se definitivno zna i gdje je bila prva lokacija. Obrađena je i problematika odgojnih i obrazovnih sadržaja koji su bili zastupljeni i kako je izgledao tada život u vrtićima na temelju dnevnika rada, koji su vođeni. Tako znamo da se odgoj tada odvijao na jezicima kojima su govorili stanovnici Subotice.
Moram reći da je tada već bila formirana Akademija za odgojitelje u Budimpešti, postojala je i Udruga zabavilja, kako su zvali odgojiteljice, što sve pokazuje kako se predškolstvo nije odvijalo stihijski, već se radilo veoma ozbiljno u tadašnjim uvjetima. Na temelju svih tih utvrđenih činjenica mogu se utvrditi i neki uvjeti rada u predškolstvu, kao na primjer da su i tada problemi bili u opremanju objekata, osvjetljavanju, grijanju.
HR: O svim detaljima prvog vrtića u Subotici, koji je ujedno bio i prvi vrtić na prostoru današnje države, može se više saznati u monografiji. Kako je danas organizirano predškolstvo u Subotici?
Mi smo mješovita institucija, osnivač je Općina, a zakonom je određeno da izbor ravnatelja vrši Upravni odbor a suglasnost daje pokrajinsko Tajništvo za obrazovanje i kulturu. Mislim da je Općina ovakvim zakonom dosta izgubila jer ne može utjecati na izbor i imenovanje ravnatelja, te ne može u potpunosti utjecati na upravljanje, a po ranijim propisima Općina je postavljala ravnatelja i time imala značajniji utjecaj. Glede pak financiranja od strane Pokrajine, treba reći, kako je ove godine Izvršno vijeće APV, odnosno Pokrajinsko tajništvo za demografiju, obitelj i društvenu brigu o djeci počelo financirati treće i četvrto dijete s trideset posto participacije od ekonomske cijene po djetetu, ali isto tako i Općina participira u financiranju trećeg, četvrtog i svakog sljedećeg djeteta.
HR: Ovo je Vaš drugi mandat kao ravnatelja predškolske ustanove »Naša radost«.
Temeljem Zakona o osnovama obrazovanja i odgoja koji je krovni zakon i za škole i za vrtiće, a koji je donijet 2003. godine, raspisan je natječaj za ravnatelja, iako mi nije bio istekao prethodni mandat. Upravni odbor me je predložio, a suglasnost je dao pokrajinski tajnik za obrazovanje i kulturu. Na osnovi istog zakona formiran je Upravni odbor od devet članova i na drugačiji način, tri iz sastava Ustanove, tri iz Savjeta roditelja i tri iz lokalne samouprave, a sve ih imenuje SO Subotica. Novina je da je sada uvedena i institucija Savjeta roditelja (identično kao u školama).
HR: Koliko danas ima vrtića »Naša radost«?
PU » Naša radost » trenutno obavlja svoju djelatnost u 42 vrtića, od toga 36 izgrađenih u gradu i prigradskim naseljima, dok ostatak pripada osnovnim školama s tim da su to uglavnom odvojeni prostori. Imamo oko 420 uposlenika, koji skrbe za oko 3900 do 4000 djece.
HR: Na kojim jezicima se odvija predškolski program i odgoj djece?
Odvija se na srpskom, hrvatskom i mađarskom jeziku a ima i dvojezičnih skupina i to na hrvatskom i srpskom i mađarskom i srpskom.
HR: Od kada se odgojno-obrazovni rad odvija na hrvatskom jeziku?
Već tri godine, praktički od donošenja novog Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina.
HR: Kako se odgojno obrazovni rad u dvojezičnim skupinama odvija u praksi?
Jedan dio nastave u dvojezičnim skupinama se odvija na srpskom a drugi na hrvatskom jeziku, no veći je značaj u tome da se obrađuju autori i hrvatske i srpske književnosti i da se pridaje pozornost običajima, blagdanima, svečanostima, događajima, koji su vezani uz tradiciju naroda koji ovdje žive. Program je u svemu dosta fleksibilan.
HR: U koliko vrtića postoji program na hrvatskome jeziku?
Postoji u Tavankutu jedna skupina i u objektu Marija Petković dvije skupine na hrvatskome jeziku, a dvojezična nastava na hrvatskom i srpskom se odvija u Gornjem Tavankutu, Ljutovu, Maloj Bosni, Bikovu i Starom Žedniku. To se mijenja iz godine u godinu, ovisno o opredjeljivanju roditelja na kojem jeziku žele školovati djecu kod upisa, dakle, ovisi o broju djece, odnosno o interesu roditelja.
HR: Kakav je interes roditelja?
Kod roditelja to više nije nikakav bauk i sasvim se normalno opredjeljuju za ono što žele, s time da to nije nešto što je vezano s pravima, nego je više rezultat izbora, odluke roditelja. Tako na primjer, poslije niza godina imamo povećan interes za dvojezične skupine, koje paralelno uče mađarski i srpski (ili hrvatski), osobito je vidljiv pojačan interes roditelja, čija djeca idu u skupine na srpskom jeziku i žele da im djeca uče i mađarski jezik. Kad se sjetimo vremena prije dvadesetak godina i ovih posljednjih, kad je prevladavao negativan stav prema učenju mađarskog i odbijajućeg ozračja u smislu »zašto se treba učiti mađarski«, sad se to mijenja.
HR: S kojim problemima se suočava predškolstvo danas, s obzirom na veliki broj objekata?
Najveći su problemi i poteškoće za održavanje tih objekata jer imamo i takve objekte koji rade više od stotinu godina. Među objektima koji su namjenski građeni imamo oko četrdesetak kuća i svaka od njih iziskuje određene materijalne troškove za održavanje. Svatko tko ima kuću zna što to znači, stalno treba ulagati. Moram reći da lokalna samouprava ovih posljednjih godina vodi brigu o održavanju i ulagala je koliko je bilo moguće maksimalno, čak i u periodu kad nije bilo nikakvih sredstava. S druge strane se i roditelji, često samostalno ili u suradnji s odgajateljima, daju u akciju kako bi nešto uredili, izgradili, a pridonose i sufinanciranjem. Shvaćaju da je to objekt koji je trebao njima, jer su često i sami išli u taj vrtić, treba njihovoj djeci, a trebat će i njihovim unucima.
HR: Što je sa sigurnošću djece u objektima?
Mi smo inicirali već nekoliko puta da se formira gradska građevinska komisija, koja bi obilazila objekte i provjeravala koja su to opasna mjesta i ukazivala na to, što bi u objektu moglo ugroziti sigurnost djece. Nismo toliko ugroženi da nam pucaju objekti, što smo imali prigodu vidjeti na televiziji, ali ipak imamo stare objekte i trebalo bi ispitati svaku mogućnost da nešto propadne. Ta komisija još uvijek nije formirana, ali sudeći iz našeg posljednjeg razgovora vjerojatno će biti. Problem je tu i financiranja i kako to obaviti. To ne može biti ad hoc komisija, već je treba nekim razumnim koracima formirati i korak po korak pregledati objekte i planirati ih u proračun za sljedeće godine, da se financiraju intervencije i zahvati koji su potrebni.
Drugi nepovoljan moment je, i to je posebna priča o predškolstvu, što u samom zakonu nije regulirano pitanje građevinskog inspekcijskog nadzora. Protivpožarni ima, ima i za električne instalacije, za gromobrane, ima i sanitarni nadzor, ali nema nigdje reguliran građevinski nadzor iz aspekta sigurnosti djece.
Oformiti, dakle, treba komisiju, povodeći se za nekim drugim gradovima poput Novog Sada i Beograda na primjer. S druge strane i Upravni odbor tu ima svoju funkciju. On godišnje obilazi objekte, igrališta i komunikacije koje su najvažnije u objektima, kako bi ih pregledali i mogli za sljedeće godine predlagati određene intervencije.
HR: Osim ovih, postoje li drugi problemi u ovoj ustanovi?
Interes roditelja za brigu o njihovoj djeci u predškolskoj ustanovi »Naša radost« je veliki. Problem je, međutim, što se kroz godine unazad primjećuje, kako je tendencija pritiska ili potrebe promjenljiva. Mi, na žalost, ne možemo objekte nositi s jedne na drugu lokaciju, s jednog na drugi kraj grada. Tako je jedno vrijeme velik pritisak bio na području Radijalca i objekta Mandarina, pa su djeca smještana u Tolstojevu, dok sada tog pritiska nema. Zatim je na Prozivci veliki pritisak, pa ćemo, vjerojatno, otvoriti jednu skupinu u našem objektu u Ulici Matije Gupca. Zatim je problematično u Aleksandrovu, gdje ima više djece nego što ima kapaciteta i slično.
HR: U »Našoj radosti« puno se radi na različitim programima. Koji su to sve programi?
U proteklom periodu stručni tim »Naše radosti« je radio na implementaciji različitih programa – nešto u vlastitom aranžmanu, nešto kroz različite nevladine organizacije. Jedan od tih programa je inkluzija ili uključenje djece s posebnim potrebama u redovite skupine, tako da imamo 11 skupina u kojima su smještena djeca s posebnim potrebama. Drugi je Montesori program koji provodimo u dva vrtića, jedan je kod časnih sestara u Keru na hrvatskome jeziku, gdje ima dvije skupine, a drugi je u Rade Končara, gdje ima tri skupine – na mađarskom jeziku, srpskom jeziku i dvojezična. To je specifičan pristup, cjelovit i zatvoren i vrlo izazovan, za kojeg su neki čuli a neki ne. U svakom slučaju niti u jednom od ova dva vrtića nemamo dovoljan kapacitet za smještaj, što samo po sebi dovoljno govori. Ovaj program daje djeci neke prednosti i na neki način djeca izlaze zrelija, a i roditeljima odgovara. No, čitava je priča u tome da se roditeljima daju određene opcije, da imaju mogućnost izbora.
Zatim bih mogao nabrajati i brojne druge programe, na primjer učenje engleskog jezika, njemačkog, mađarskog kao drugog jezika. Imamo i drugih radionica koje rade i odgojitelje koji mogu pružiti veliki izbor različitih stvari.
HR: S kime sve surađujete?
Surađujemo sa srodnim institucijama na stručnoj razini, a i među djecom od Sombora, Sente, Bečeja do Kule ta komunikacija postoji. Imamo udrugu odgojitelja na razini Vojvodine i udrugu stručnih suradnika, koji rade u predškolskim ustanovama, kao što su pedagozi, psiholozi, logopedi, defektolozi i slično. Imamo partnerske odnose s nekim gradovima u Mađarskoj poput Solnoka ili Pečuha, s njima surađujemo, ali još nismo u poziciji nekih zajedničkih projekata, ali smo identificirali zajedničku problematiku, kao na primjer romsku populaciju. Mi imamo posebne romske odjele, jer se radi o Romima koji su izbjeglice s Kosova i kojima je problem jezik, dok je drugi dio Roma uključen u redovite skupine u svim vrtićima. Kako je ovdje specifična problematika, tu radimo program inkluzije Roma i od jeseni ćemo to raditi s Društvom Roma i organizacijom »Save the Children«, koja daje materijalnu i stručnu potporu. Mi smo to radili i do sada, ali će se ubuduće ići daleko dublje, organiziranije i temeljitije da se ta komunikacija i suradnja među njima pospješi, kako bi što lakše bili prihvaćeni u novoj sredini.
HR: Kakvom vidite budućnost predškolstva?
Poslije nekog vremena, kad je to bilo zakonski dosta dobro regulirano, došli smo u period, koji je karakterističan za čitavo naše društvo, da su zakoni polovični, manjkavi i nedorečeni. Mnogi su zakoni ukinuti ili djelomično ukinuti. Donesen je samo krovni zakon o obrazovanju, nema zakona o predškolskom obrazovanju, što je vrlo žalosno, i dosada već imamo devet verzija nacrta Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju i već pet šest godina se čeka na njega i stalno se obećava, ali je još neizvjesno kad će biti donijet. Dakle zakona nema i ne znam dokle ćemo čekati, a čim ne postoji zakon, ne postoje ni podzakonski akti i mnoge su stvari samo djelomice regulirane, tako da, na žalost, postoji vakuum – ali ipak funkcioniramo.
HR: Posao svih koji rade s djecom je veoma zahtjevan i odgovoran. Kako se suočavate s time?
Moj kredo u životu su dvije stvari: jedno je alternativa ili izbor. Uvijek i sam želim da mogu imati izbor, da me nitko ne sputava u tome. Drugo, uvijek u životu sve što sam radio, na implementaciji, uvođenju, poticanju novih programa, uvijek sam davao mogućnost da se pojavi i druga i treća varijanta, i da ljudi ili roditelji, u slučaju vrtića, mogu izabrati što oni žele. Nudi se i jedno, i drugo i treće, a što je bolje za moje djete i za mene – to ću izabrati. Osim toga, u životu sam uvijek bio u službi nečega, sad sam u službi djece, prije toga sam bio u službi djece u specijalnoj školi, pa u domu za djecu, a također sam i u službi naše lokalne zajednice koja treba imati optimalne mogućnosti smještaja djece i izbora i mogućnosti.
HR: Smatrate li da uvijek postoji mogućnost izbora?
Uvijek postoji mogućnost izbora, to odražava ljudsku slobodu, jer ako imaš izbora onda si i odgovoran za taj izbor.
g
