Arhiv tekstova
14.03.2003
»Život Brianov« i život u Hrvatskoj
»ŽIVOT BRIANOV« - Ovo kultno ostvarenje legendarne skupine »Leteći cirkus Monty Pythona«, jedno je od njihova (tek, na žalost) četiri igrana filma, što su ga potpisali kao grupa. Onih, koje su kreirali što kao pojedinci, scenografi, glumci, scenaristi, redatelji, stihoklepci, glazbenici, skladatelji ili animatori, ima neusporedivo više, ali ipak, ne dosižu nebeske uzvisine i značaj spomenuta četiri multimedijalna ostvarenja za veliki ekran. Ako bi se na početku novoga, kao što su se na koncu prošlog tisućljeća (i stoljeća, dakako), svodili računi o britanskomu (nacionalisti svih rasa, fela i boja, kao i cjepidlake, insistirali bi na:) - engleskomu, doprinosu svjetskoj kulturi XX. stoljeća, u obzir bi, za prvo mjesto, što se popularne i (kontra)kulture, hajde da tako nazovemo alternativnu kulturu, došli tek jedan pop-sastav i jedna multimedijalna filmska/TV ekipa: riječ je, dakako, o rock-skupini »The Beatles« (od kojih je preživjela do danas tek ritam-sekcija, Sir McCartney i bubnjar Richard »Ringo Starr« Starkey), i, naravno - montipajtonovci. O njima, sveukupno i osebujno, kakvom drugom zgodom, a sada da se pozabavimo aktualnim kulturnim prijedlogom tjedna, filmom »Life of Brian«, u nas prevedenim kao »Žitije Brajanovo«: u ponoć, prije točno 2003 ljeta (zime), tri Mudraca (s Istoka) prilaze jaslama u kojima leži beba. Beba se zove Brian, Tri mudra gosta su pogriješili vrata, u mraku pod zvijezdom betlehemskom. Brianu sve do konca nesretnog života pripisuju karakteristike Mesije, ali je on, dakako, uvijek nekako u sjeni onog drugog momka iz Galileje. Najzad, doveden je pred Pontija Pilata i osuđen na raspeće što se odigrava na pretrpanom ali ne i ekskluzivnomu (»odjel za irske i velške inovjernike i vikinške Nazarene«) mjestu egzekucije, nekoliko blokova od Kalvarije. Započinje (naj)glasovit(ij)a pjesma skupine, »Always look on the bright side of life« (»Uvijek promatraj svijetlu stranu života«, što ju je komponirao i ispjevao muzikalni Eric Idle). Ovaj blaženo griješni i neodoljivo nepristojni film, biva zabranjen (odmah po premijeri, koncem 70-ih minuloga stoljeća) u mnogim mjestima i državama diljem svijeta (mahom rimokatoličanske provenijecije), što nije čudno, jer film u kojemu Mesija kazuje svojim sljedbenicima da »odjebu«, ili, opet, masovno raspinjanje prikazuje kao vaudevilleovsku burlesku, a priori biva onemogućen za shvatanje više od par (slobodnomislećih) ljudi. Za odane fanove pajtonovskog apsurda, film je klasično ostvarenje: nezaboravni likovi, od pokojnog Grahama Chapmana, u ulozi Briana, do (meni osobno) facijalno i inače najsmješnijeg montipajtonovca, briljantnog Michaela Palina, u ulogama Biggus Dickusa, Mr Big Nosea, Pontiusa Pilata, Mudraca Baltazara i Francisa, kao i genijalni scenarij, od lekcije rimskih vojnika judejskom revolucionaru iz »grafiti-gramatike«, ne-nadane obdukcije i opstrukcije vanzemaljaca (»van-zemljaka«), do crucifixus scene-sve je to uzbudljiva proslava bizarnog, nezamislivog, eshatološko-entelehijskog poimanja istine i povijesti (i-u povijesti). Radi se o Monty Python-ostvarenju najviše razine, i skupini u njihovomu najapsurdnijemu, dakle, ponajboljemu izdanju.
Robert Perišić: »MoŽeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas« - Uz nakladnika »Rende«, (»Uho, grlo, nož«, Vedrane Rudan), beogradski »Samizdat B92«, također je, barem u posljednje vrijeme, vrlo ažuran glede aktualnih hrvatskih spisateljskih noviteta. Prije nekih mjesec dana objavio je Perišićeve knjige, tematsku cjelinu razvijenu i razbijenu u dva romana i rabljenu u dvije knjige: ovog ću tjedna predstaviti vremenski stariju, naslovljenu (s) »Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas«. Radi se, u biti, o niski beskrajnih pričica o looserima negdanjega srednjega sloja i deziluzioniranim i umornim pripadnicima post-beat i hippy naraštaja, prvoborcima i »nosiocima spomenica« minulih, građanskih senzibiliteta, koji su davno probuđeni iz svojih »šesetosmaških« snova, te mamurno bauljaju kroz tranziciju, izbjegavajući srče jeftine brlje i minska polja pohra-njena iz netom (trijumfalno?) okon-čanog rata. »Doupom« se proguravaju sivi dani tmurne svakodnevice, odmagalima se raubira život, novopečeni »manjinci« ne uspjevaju se prilagoditi, kao niti »Dalmoši« u Zagrebu, niti »Dudeki« u Splitu. Većina u dobi od 25 do 75 ljeta tretira se kao statistična i kolateralna greška Sustava, poratna bijeda tajkunizirane države je opća i beznadežna, uživaju jedino novoosupnuti dalmatinski umirovljenici, kojima davno sudjelovanje u redovima Mu-sollinijevih dragovoljaca u novomu obratu povijesti raste rejting i bankovni saldo. Djeca se po cijeli dan natjeruju u igrama ustaša i »ćetnika«, a macho-svjetonazor čini se da je prekrio sve vidike od konca 90-ih do obzorja novog revival-a matrijarhata. Sjajna proza, za razliku od prljave stvarnosti o kojoj (se) piše…
