Arhiv tekstova
Čovjek tvorac (»homo faber«) i proizvodni rad
Nastavljam svoje razmišljanje o vrijednosti rada iz prošloga broja. Nastavljam jednim razmišljanjem koje duboko doživljavam i kao svoje, makar nije u cijelosti samo moj tekst. Isplati se ipak i našim čitateljima dati za razmišljanje jedno pitanje i jednu analizu, kao i poticaj. I kao pojedinci, i kao Crkva imamo što reći, barem sebi ako nas već drugi ne čuju.
Kad je riječ o radu, mislimo na rad u najširem smislu kao djelovanje: »Riječ rad označava svako čovjekovo djelovanje bez obzira na značenje i okolnosti toga djelovanja«. No, ipak tako široko antropološko shvaćanje rada kao djelovanja valja suziti, u ovom raspravljanju, na onaj oblik koji je u prvom redu vrednovan kao rad u suvremenoj industrijskoj civilizaciji, uza svu opasnost da se time okrnji širina čovjekova djelovanja koje zahvaća mnogo više od onoga što je danas uključeno u pojmu »rada«. Uz to valja imati pred očima da rad ima različito značenje u raznim civilizacijama. U agrarnoj civilizaciji rad je društven u prvom redu preko obitelji kao temeljne društvene i gospodarske ustanove i time ima neke oznake koje većinom nedostaju, barem ne izričito, u današnjem poimanju »rada«. U modernom industrijskom i kapitalističkom društvu rad je bitno određen tržištem, koje se skoro posve osamostalilo te se rad uglavnom shvaća kao »proizvodni« rad s tržišnom cijenom.
ONAJ KOJI STVARA: Moderni oblik ugovorenoga, »najamnog rada« kao temeljni i, po mogućnosti, doživotni izvor prihoda razvija se usporedno s razvojem moderne industrijske civilizacije. Sama riječ »rad« počinje se upotrebljavati u tom posebnom značenju po prilici na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Otad imamo, s jedne strane, problem kako organizirati »tržište rada« i, nakon bolnih iskustava, kako mu dati dati ljudsko lice (pitanje humanizacije rada), jer ljudski rad ne bi smio biti novim oblikom ropstva, na što su upozoravali mnogi i prije Marxa, posebice u Francuskoj s druge strane, vidjevši goleme prodore 19. stoljeća na znanstvenom i tehničkom polju, mnogi će biti zapanjeni čovjekovim uspjesima i njihovim povratnim učincima na samoga čovjeka. Čovjek se ponosno shvaća kao onaj koji stvara, kao homo faber.
U kršćanskoj antropologiji tijekom minulih stoljeća rad će imati većinom pozitivno značenje, kao mogućnost da bi čovjek mogao opstati i živjeti: »Tko neće da radi, neka i ne jede«, zaključuje sv. Pavao (2 Sol 3,10). Imat će i duhovnu dimenziju, izraženu u benediktinskom načelu: »Moli i radi«. Isticat će se potreba radinosti i izbjegavanja lijenosti (lijenost je jedan od »sedam glavnih grijeha«), ali se neće prijeći u ideologiju rada. Treba dodati da je izričito antropološki pristup radu plod novijeg datuma, u katoličkoj socijalnoj misli osobito nakon Drugoga vatikanskog sabora.
No, masovna pojava nezaposlenosti u novije vrijeme navodi na preispitivanja. Moderna znanstvenotehnička civilizacija jednostrano je prenaglasila rad kao proizvođenje i tako shvaćen rad postao je temeljem cjelokupne društvene superstrukture. U tom kontekstu imaju svoju težinu određene kritike koje mnogi upućuju suvremenoj civilizaciji. Veliku korekturu će učiniti Drugi vatikanski sabor u dokumentu Radost i nada i Ivan Pavao II. u enciklici Laborem exercens, dajući izričito prednost radu pred kapitalom i personalno-antropološkim učincima pred proizvođenjem, što je velik izazov osamostaljenom tržišnom gospodarstvu.
POJAVA NEZAPOSLENOSTI: Današnja nezaposlenost u industrijski razvijenim zemljama upućuje na temeljite analize i nova usmjerenja, koja moraju voditi računa o nekim novim čimbenicima u današnjoj civilizaciji: moderne tehnologije (elektronika, informatika itd.), globalizacija, ekologija, želja za samoodređenjem pojedinaca, zaposlenost žena, kriza socijalne države i sve slabija »solidarnost generacija«, međunarodne migracije itd.
Glavni simptom ne samo promijenjene naravi rada nego i, čini se, cjelokupnog gospodarsko-društvenog sustava mnogi vide baš u pojavi nezaposlenosti, s kojom ni bogate i industrijski razvijene zemlje ne mogu izići na kraj. Europska unija u cjelini muku muči kako riješiti problem nezaposlenosti. Vijeće ministara Europske unije pozvalo je i crkve da iznesu svoje mišljenje o socijalnoj problematici. »Europska komisija za Crkvu i društvo«, »Eurodiakonija« (protestantska varijanta Caritasa), Komisija episkopata Europske unije i Europski Caritas (s katoličke strane) u zajedničkom dokumentu vide nezaposlenost kao glavni socijalni problem, ali za njegovo rješavanje potrebne su »promjene u europskim gospodarskim i socijalnim paradigmama«. Pitanje nezaposlenosti treba rješavati u cjelini gospodarstva. Rad je temeljna vrijednost, ali ne jedina. Uza nj treba gledati i na druge vrednote: odgoj i prosvjetu, slobodno vrijeme i kulturu općenito.
Danas se u pristupu ljudskom radu prelamaju brojni stavovi i pogledi koje nije lako uskladiti, posebice ne u praktičnom pogledu (radna mjesta, mirovine, zdravstveno osiguranje i općenito socijalne službe), ali ne možemo pobjeći pred pritiskom što ga čini moderni društveni razvitak. Na svima je da pridonesemo svoj dio da bismo po mogućnosti s malo više svjetla i sigurnosti plovili budućnošću koja je već počela.
Pred nama je vrijeme i velike nade da će suvremeno društvo pokušati razmišljati i socijalnom naukom Crkve koja i kao Majka i kao odgojiteljica ima što reći ne samo svojim vjernicima nego i suvremenom društvu koje je u muci. I opet se vraćamo potrebi spoja duhovnog i materijalnog: rada i molitve.
g
