Arhiv tekstova
Korištenje cripulje kod Bunjevaca
U okviru XV. Međunarodnog festivala folklora Podunavlja u Baji, održan je 13. i 14. srpnja VI. Međunarodni skup etnologa naroda i narodnosti koji žive u međurječju Dunav-Tisa, u organizaciji županijske samouprave Bacs-Kiskun i Nacionalne fondacije županije Bacs-Kiskun. Na skupu je sudjelovao i ravnatelj Etnološkog odjela Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo« Alojzije Stantić.
Tema predavanja Alojzija Stantića bila je o korišćenju cripulje kod Bunjevaca oko Subotice. Cripulja je sud koji Bunjevci zovu još i cripnja, u Dalmaciji se zove pekva, u hrvatsko-slavonskom kraju pokljuka, u užem kraju Slavonije vršnik, u hrvatskoj Podravini pokrivača, u Slavoniji još i cr (ij)epnja, a u Mađarskoj pupli, versenyek, vorsnyeg, cserepulya, cserepuja, bujdoso, kobujdoso, bureto, borito.
POUZDANI TRAGOVI: »U istraživanju običaja naišo sam na pouzdan trag nikoliko cripulja od kojih ću izdvojit saznanje od Vece Jaramazovića iz Đurđina. Veco se sića kako mu je majka pripovidala da su na starom salašu u pododžaku, na otvorenom ognjištu na banku, hasnirali cripulju i da su pod njom prija I. svitskog rata pekli kruv, kojekako kvasno tisto, a katkad i meso. Početkom XX. vika napravili su nov, podesniji salaš, sa ziđanim šporaljom u velikoj kujni i okanili su se hasniranja cripulje. Po starovinskom adetu, ono što njim nije tribalo, a možda će kadgod zatribat, cripulju su metnili na tavan starog salaša. Drugi slučaj je očitiji, dokazan je ode slikom i crtežom pokazanom cripuljom. Ona je danas svojima Ivana Bačlije-Pivača u Subotici. Ovu je cripulju talovo od oca kad se oženio. Nisu je hasnirali, držali su je na tavanu«, iznio je Alojzija Stantić u svome predavanju, a potom je govorio o vrstama cripulja.
VRSTE CRIPULJA: »Po obliku su pravili dvi fele pekvi: jedne su sferne, nalik kaloti, teške, katkad u unutrašnjoj strani s utisnutim kamenčićima i s jednom drškom na gornjem dilu, a druge su nalik zdili, lakše, tanjeg zida, s ravnim gornjim dilom i imadu pod dva uva sa strane, odnosno drške za podizanje. Većinom su pravili glinene pekve, one su jeptine, jedno domaćinstvo ji mož imat i više komada. Milovan Gavazzi je opiso glinenu pekvu, a iz opisa istraženog porikla pekvi znamo da su u vrime dolaska Bunjevaca u ovaj kraj, zemljane pekve nalik zdili Bunjevci poznavali i u starom kraju, al kad su došli u južnopanonski kraj, ode su upoznali i privatili težu, al zato veću kalotnu pekvu i nadili joj ime cripulja«, kazao je Alojzije Stantić, a zatim je predočio kako su se koristile cripulje.
KORIŠĆENJE PEKVE: »Ko je imo i hasniro cripulju prema tom u kojem je kraju živio, znao je na otvorenom ognjištu ložit najpodesniji ogriv, od kojeg će friško dobit vatru, a čija žerava, pa i gar, dugo ostanu vrući. U našem kraju Bunjevci su za ogriv hasnirali dračove, grančice el čutke, koje gore jakom vatrom, a žerava njim dugo traje, daje visoku toplinu, dobro zagrije otvoreno ognjište kojim poklope pekvu. Kad je izgorio ogriv, ostala žerava razgrne se s ložišta, na zagrijano ležište metnu sud s ilom koje će peć, poklope ga cripuljom, na nju nagrnu žeravu do vrva i čekaju dok se ilo ne ispeče. Žerava dugo tinja, i do jedan sat, i ako je ima tušta daće visoku toplotu i tušta vruće gari, pa će za spremanje ila bit više toplote neg koliko bi tribalo da se ilo zgotovi. Nema ni jednog ila koje se pod pekvom ne mož ispeć za barem do jedan-podrug sata, bilo da se pod njom peče meso, kruv el kako drugo pecivo. Rana koja se ispeče pod pekvom i danas se više cini od rane spremljene na šporelju el u lerni, ispod pekve je ukusnija, najmanje se izgubi isparljivi tvari, zato je ta razlika zdravo uočna. Danas u boljim restoranima di spremadu najbolju ranu, nude gostima i ila spremljena pod pekvom. Kad su se Bunjevci selili u ovaj kraj, na putu koji je trajo nediljama, čeljad su morala i ist, a za to njim nije bilo dosta samo mliko i meso, tribo njim je i kruv, a njeg su ispekli na podesnom mistu di mož časkom napravit otvoreno ognjište. Cripulja je najpodesnija da se u takoj priliki pod njom ispeče kruv el bilo koja druga rana. Ovo je moje nagađanje, al ga temeljim na istini da su Bunjevci i u starom kraju hasnirali cripulju, cigurno su je ovamo doneli, pa su je onda, valjda, usput i hasnirali za zgotovljenje ila. Po pripovidanju Nestike Skenderovića-Leše on je od stariji čuo da su u vantelečkom, pavlovačkom gazdaluku od oko 300 lanaca zemlje pod cripuljama pekli kruv i kejkako kvasno tisto«, kazao je Alojzije Stantić, a zatim je održao i predavanje o laciji (»litnjoj kujni«), o čemu ćete moći čitati u narednom broju »Hrvatske riječi«
Z. Sarić
