Arhiv tekstova
Jedno je nacionalna manjina, a drugo etnička skupina
Na skupnoj konferenciji za novinare Bunjevačkog nacionalnog savjeta i Bunjevačke stranke prošloga tjedna predsjednik BNS-a Nikola Babić je iznio kako je osobno premijer Vojislav Koštunica zamolio da se otvorena pitanja između Hrvatskog nacionalnog vijeća i Bunjevačkog nacionalnog savjeta rješavaju dijalogom, ali i da se u ovome trenutku ne može prihvatiti prijedlog predsjednika HNV-a Josipa Z. Pekanovića da se započnu razgovori na temu međusobne suradnje.
Na istoj konferenciji iznešeno je i da Bunjevačka stranka podnosi kaznenu prijavu protiv Petra Kuntića, te kako se ne želi razgovarati dokle god se osporava bunjevački jezik i identitet od strane predstavnika hrvatskih institucija.
4Budući da ste na posljednjoj sjednici Savjeta za nacionalne manjine u Beogradu uputili poziv na suradnju predstavnicima Bunjevačkog nacionalnog savjeta, kako komentirate iznijeti stav BNS-a i podnošenje kaznene prijave protiv predsjednika DSHV-a?
Iznenadio me je jedan takav korak koji su učinili ljudi iz tzv. bunjevačke opcije, s obzirom da smo mi praktično jedan narod i razlika između Bunjevaca i Hrvata praktično nema. Smatram to nekom vrstom presinga prema podjelama među nama, što sigurno neće koristiti niti jednoj, niti drugoj strani. Nedavno sam na sastanku kod premijera Vojislava Koštunice, koji je i predsjednik Savjeta za nacionalne manjine, predložio da sjednemo i porazgovaramo kako bismo našli zajednički jezik, jer, ako ima problema unutar naše zajednice, oni sigurno nisu takvi da se ne mogu riješiti razgovorima i dogovorima. Međutim, očevidno je kako jedna manja skupina ljudi nije raspoložena niti za razgovor, niti za dogovor, nego izlazi s nekim ekstremnim stavovima i prijetnjama koje, prema mojemu mišljenju, nikakvih osnova nemaju i na kraju će se njihovim inicijatorima vratiti kao bumerang.
4Je li Vaš poziv i dalje važi?
Moj poziv i dalje važi i prije ili kasnije do tog približavanja će sigurno doći. Naša zajednica je u ovoj državi konačno zauzela odgovarajuće mjesto koje joj i pripada – što dokazuje i nedavni posjet predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i predsjednika Srbije Borisa Tadića. Mi smo u tim razgovorima dobili velika priznanja za sve ono što smo uradili, ali možda je baš ta činjenica potakla jednu grupicu ljudi da inscenira neku vrstu razmimoilaženja i konflikta unutar našeg naroda, smatrajući da će na taj način privući na sebe pažnju, ali je sigurno da to neće dati rezultate koje oni očekuju. Mi imamo institucije, koje rade u raznim oblastima počev od kulture i jezika do političkog angažiranja, i naša zajednica mora nastaviti svojim putem. Kad je, pak, u pitanju status Bunjevaca, u znanosti to uopće nije upitno. To je otprilike slično kao kad bi se Šumadinci izjašnjavali da nisu Srbi, ili Dalmatinci da nisu Hrvati. Tu komentar uopće nije potreban, ali, na žalost, imamo jednu grupicu ljudi koji pokušavaju na ovu temu ostvariti neke posebne pozicije za sebe.
4Međutim, Bunjevački nacionalni savjet je ipak formiran i priznat od strane države?
Pa, država nije rekla da je to nacionalna manjina, jer u državi, uz nacionalne manjine, ima i dosta etničkih skupina, ali, samim time što se jedan dio Hrvata izjašnjava kao Bunjevci, to ne znači da automatski oni sad mogu dobiti i status nacionalne manjine. Puno etničkih skupina imamo, tako se jedan dio ljudi izjašnjava Šokcima, i što sad – je li i njima sutra treba dati status nacionalne manjine. Ili, na primjer, sutra se i na nekom popisu Šumadinci mogu izjasniti kao Šumadinci i to može voditi unedogled. Tu se mogu početi stvarati neke umjetne nacionalne skupine što sigurno državi može samo otežati politiku vezanu uz nacionalne manjine. Mislim da se to pitanje mora sustavno riješiti. Na primjer u Hrvatskoj je to Ustavom riješeno, odnosno izbornim zakonom, u kojem su taksativno nabrojene koje su to nacionalne manjine službeno priznate u Hrvatskoj i koliko svaka od tih nacionalnih manjina može imati direktnih zastupnika u Hrvatskom saboru. Tu sad više nema polemike i pokušaja da se tu još neke etničke skupine pokušavaju pojavljivati i tražiti neka prava, koja imaju samo nacionalne manjine, a ne i etničke skupine. Ta problematika kod nas do sada nije riješena i nedavno je DSHV poslao prijedlog Skupštini Srbije, odnosno Vladi Srbije vezano za pripremu i pisanje novog Ustava, gdje se traži da se u tom Ustavu i Zakonu taksativno nabroje koje će to nacionalne manjine biti u budućem Ustavu i o kojima država ima zakonsku obvezu voditi računa, kao što je to urađeno u Hrvatskoj, Mađarskoj i u većini ostalih europskih država. Onda ćemo izbjeći ove polemike, koje sada imamo, gdje se neke grupe ljudi predstavljaju kao neke nove nacije i traže neka prava koja faktički nisu logična.
Pri tomu, mi ne negiramo pravo svakoga da se izjasni kako hoće. U svakoj državi ima etničkih skupina, ali jedno je etnička skupina, a drugo je nacionalna manjina, koja ima svoj status u domicilnoj državi i, normalno, ima i veze s matičnom državom, te na taj način ostvaruje svoja prava. To su kategorije koje su svuda u svijetu poznate i priznate, jedino kod nas to još nije do kraja definirano.
4Kako očekujete da će se ovo pitanje riješiti?
To ne zavisi od nas, to moraju državni organi riješiti, a tu će se sigurno uključiti i europska zajednica sa svojim stručnim institucijama, jer je u Europi to odavno riješeno i u europskim državama, pogotovo članicama EU, ne samo da nema ovakve polemike, nego nema nikakve ni znanstvene, ni druge dileme u vezi tog pitanja. Na žalost, kod nas još ima dosta stvari koje nisu definirane do kraja, počev od samog statusa države pa do ovog nacionalnog pitanja.
Mi se do sada nismo obraćali međunarodnim institucijama jer smatramo da je to pitanje koje će se riješiti u okviru nekih europskih normi, tako mislim da nema potrebe dizati neku veliku prašinu oko svega ovoga, jer stvari su jasne – pogotovu za stručne i znanstvene krugove. Jedino još pojedinci pokušavaju malo zamutiti vodu, ali to neće dugo trajati.
J. Dulić
