Arhiv tekstova
Neizvjesna sudbina poljoprivrednih proizvođača
Za diplomiranog inženjera agronomije Pavla Kujundžića u javnosti se više čulo prošle godine, kada je bio jedan od osnivača i lidera Udruge poljoprivrednika u Subotici. Inicijativu i znanje u organiziranju poljoprivredne proizvodnje Kujundžić je iskazao i 2000. godine kada je skupa s partnerom osnovao privatno poduzeće, koje uspješno radi već pet godina u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Kako sam za sebe kaže, iako ne potiče iz poljoprivredne obitelji, već od malih nogu je znao da će se baviti poljoprivredom, jer to jednostavno voli – a sada i zna. Ocjenjuje kako će Zakon o zemljištu, kojeg Skupština treba donijeti ove godine, biti ključan za daljnju sudbinu poljoprivrede i sela u Vojvodini, jer od njega ovisi hoće li opstati farme i srednja gazdinstva ili će ovu oblast u potpunosti preuzeti veliki sustavi, gdje za njih neće biti mjesta.
HR: Kako ste se odlučili osnovati privatno poduzeće u još dosta nesigurnim i nepovoljnim uvjetima za poslovanje?
Poslije nekoliko godina rada i stjecanja iskustva smatrao sam da sam već toliko naučio i imam toliko poznanstava da mogu sam pokrenuti neki biznis. S mojim drugom i poslovnim partnerom Miroslavom Kišom, koji je znao jedan segment a ja drugi, našao sam zajednički jezik i upustili smo se samostalno u posao. Mislim da to zasad solidno funkcionira.
HR: Odakle interes za bavljenjem poljoprivredom? Je li to obiteljska tradicija?
Ne, otac mi je pravnik, a majka ekonomistkinja i nemaju nikakve veze s poljoprivredom. Rođen sam u gradu, ali sam od malena volio to i jednostavno sam sebe vidio u tome. Kancelarijski rad me nije privlačio, niti danas ga ne volim i mnogo mi je ljepše raditi vani nego sjedeti u nekom uredu zadubljen u papire. U našoj zajedničkoj firmi nabavka i prodaja je moj segment i nalaženje i ugovaranje poslova, a što se tiče mehanizacije i pružanja usluga to radi kompanjon. U poduzeću imamo četiri uposlenika i još povremeno upošljavamo četiri-pet radnika. Opremljeni smo mehanizacijom, imamo dva kombajna marke New Holland, traktor John Deer, prateće traktore i svu priključnu mehanizaciju.
HR: Kako ste uspjeli opremiti Vaše poduzeće ovom relativno skupom mehanizacijom i uspijevate li iskoristiti je efektivno?
Kupovali smo nešto na lizing, nešto na kredit, nešto iz vlastitith sredstava. Kompanjon je uz moju pomoć kupio 2000. godine plac gdje smo napravili usitni koš, kolsku vagu i zaokružili smo jednu cjelinu, mada bi trebalo još četiri ćelije i sušaru, kako bismo imali jedan punkt gdje bi se moglo lijepo raditi. Ali to sve jako puno košta.
Poduzeće smo zato osnovali da nas nitko ne »šiša«, jer sve ono gdje ti netko uzima pet do deset posto znamo i mi uraditi. Imamo do tridesetak kooperanata s kojima radimo i s kojima se sve dogovaramo, tako ništa neću prodati ili kupiti ako ne pitam onoga za koga radim. Također imamo i s tri kombinata ugovore za koje završavamo poslove našom mehanizacijom, uzoremo, pripremimo, posijemo, kombajniramo i radimo sve poslove od početka do kraja, a oni nam pomažu njihovom mehanizacijom.
HR: Kakva je budućnost manjih gazdinstava prema Vašem mišljenju?
Na žalost ne svijetla, mali poljoprivrednici koji rade na malim parcelama, a bave se ekstenzivnom, ratarskom proizvodnjom, na žalost, nemaju budućnosti. Trebaju intenzivirati proizvodnju ili naći neki drugi posao, a ovo da bude dodatni izvor prihoda – ja tu drugog izlaza ne vidim. Poljoprivreda uopće ide u tom pravcu da će se profit po jedinici površine smanjivati, znači samo onaj, koji bude radio na velikim površinama, imat će ekonomski interes raditi.
HR: Zašto se smanjuje profit?
Inputi idu gore, a cijene proizvoda padaju na svjetskoj tržnici. Zbog toga u zemljama koje bolje stoje država dotira ili subvencionira poljoprivredu s ozbiljnim sredstvima, dok mi, na žalost, još nismo na toj razini. Međutim, znam kako i ovdje Ministarstvo za poljoprivredu i Vlada razmišljaju o tome da se poljoprivreda mora subvencionirati po jedinici površine.
HR: Govori se da poljoprivrednici s manjim parcelama moraju intenzivirati proizvodnju – na što se misli, na koje kulture?
Povrtlarstvo, voćarstvo i slično, za što kod nas postoje dobri uvjeti uz dodatno navodnjavanje. Znači, da se živi od pšenice na pet jutara ili hektara, kao što se živjelo sedamdesetih godina, to sigurno više neće moći. Mislim da poljoprivrednicima na to treba ukazati da bi se što prije opredijelili da nešto drugo rade, jer će u jednom trenutku shvatiti da od ovoga više ne mogu živjeti, a neće imati alternativu. Bolje je odmah ukazati na to, umjesto lagati im i pričati im da će sve biti u redu.
HR: Kakva su Vaša iskustva u Udruzi poljoprivrednika, u kom smjeru idu razmišljanja poljoprivrednika?
Mi smo pravili jednu mini-anketu među poljoprivrednicima, članovima udruge, i, na žalost, poražavajuće je to što su rekli – kao na primjer: »Neću proširiti proizvodnju, jer mislim da dovoljno radim«, »Neću se zadužiti da bih proširivao proizvodnju, jer zašto bih ja nekom bio dužan, ja samo želim da, za ovu količinu proizvoda koje sad proizvedem, dobijem više novca«. Ali to, na žalost, neće moći.
HR: Također je bilo određenog nepovjerenja, pa u neku ruku, i otpora kod registriranja poljoprivrednih gazdinstava?
Pa jest, na žalost, i to će sad imati negativne posljedice kod isplate ovih subvencija po hektaru za pšenicu. Stav udruge je bio da mi ne nagovaramo ljude ni za, ni protiv, da to bude samostalna odluka svakog poljoprivrednog proizvođača. Međutim, kako je stvar krenula, Ministarstvo je već zimus reklo da će, osim za mlijeko, sva davanja iz proračuna biti isključivo za registrirane poljoprivredne proizvođače. Neki su to čuli, neki nisu, neki su čuli, ali su mislili da to neće biti tako, nego ići će po onom klišeu kao i do sad, ali, na žalost, to se sad nekima obilo o glavu. Kod nas još uvijek važi onaj princip štapa i mrkve. Prošle godine je bila mrkva u obliku onih 40 i 80 tisuća kredita, mnogi su mislili – ma što će mi to, ne treba mi. Evo, sada je došao štap, pa mnogi tih pet tisuća dinara dotiranja neće dobiti, jer su mislili da se ne trebaju registrirati.
HR: Što biste sada poručili poljoprivrednicima?
Poručujem da će se ipak morati registrirati i zbog njih samih, a i zbog toga da država zna s čime radi i čime raspolaže, jer u svim planiranjima država mora znati koliko da planira za pojedine stavke, za subvencije po hektaru, neovisno da li će subvencionirati samo industrijske kulture ili sve, a ja predlažem da to bude sve. Znači, netko ima deset hektara zemljišta i dobije subvencije i onda sam odlučuje što će i kako će i nalazi vlastiti ekonomski interes, to je jedan par rukava. Drugi par rukava je što smo mi ovdje u Subotici ipak u neravnopravnom položaju u odnosu na, recimo, potez – Bečej, Srbobran, Kula, Sombor, gdje se od kultura koje se premiraju gaje i soja, i suncokret, i šećerna repa, a ovdje u Bačkoj je regija takva da se od industrijskih kultura uspješno može gajiti samo suncokret. Tako da smo mi malo i uskraćeni za neka sredstva, koja drugi dobivaju.
HR: Koje mogućnosti još postoje za poljoprivrednike u smislu intenziviranja proizvodnje? Što bi se još moglo proizvoditi?
Uljana repica ulazi kod nas na velika vrata, ali su tu problem rani mrazevi, a drugi problem je suša u vrijeme oplodnje kad njoj treba vlaga, te zbog toga uljane repice nije bilo na našem području već više u Podunavskom dijelu i uz Dravu i Savu. Međutim, sad polako ulazi. jer je u Europskoj uniji propisano koliko moraš imati bio-dizela (koji se proizvodi iz uljane repice) u prodaji, tako da će se ova proizvodnja sigurno intenzivirati.
HR: Čini se još uvijek da poljoprivrednici nerado ulaze u proizvodnju novih kultura. Je li tome razlog što sav rizik pada na proizvođača ili nešto drugo?
Sav rizik snosi poljoprivredni proizvođač. Onaj tko organizira poljoprivrednu proizvodnju se tako zaštiti da njemu ne može ništa faliti i on će sve naplatiti, a sav rizik spada na poljoprivrednog proizvođača i zato se i ja, kao poljoprivredni proizvođač, još uvijek ne odlučujem na te takozvane rizične poslove, već idemo na ono na što smo navikli i što radimo godinama. Kada bi se taj rizik podijelio, i kada bih ja znao da ću sigurno bar nešto dobiti, zašto ne bih ušao u novu proizvodnju? Međutim, može se dogoditi da nešto smrzne ili slično, i nitko ne snosi posljedice – samo ja.
HR: Je li lijek u osiguravanju usjeva i radi li se to kod nas?
Ide polako osiguranje, ali mi još ovdje nismo na to navikli. Tako smo mi prošle godine svu pšenicu osigurali, ove godine nismo, ali ubuduće mislim da ćemo osiguravati sve usjeve i osiguravajuće kuće već nude povoljne uvjete. Tako, ako osiguram usjev, onda imam različite popuste te kad se podvuče crta, znaju biti vrlo povoljni uvjeti za one koji se bave ozbiljnijom proizvodnjom.
HR: Prema Vašim saznanjima kako se odvija žetva i kakav je urod ove godine?
Koliko znam 80 posto pšenice je skinuto, ali prinosi nisu sjajni. Stručnjaci iz Instituta su računali na oko 4,2 tone po hektaru, međutim, prema nekim mojim saznanjima prosjek neće biti veći od 3,85 po hektaru. Tome su doprinijele i kiše, kvaliteta se neznatno smanjila, ali s pekarskom kvalitetom pšenice, zbog koje je prošle godine bilo toliko problema, ove godine neće biti problema. Stjeničavosti ove godine nema ili samo u nekim nesignifikantnim količinama.
HR: Prošle je godine bilo velikih problema i oko plaćanja pšenice?
Da, prošle godine se to odužilo, a ove godine svi obećavaju da će to biti u redu i da će najveći dio pšenice platiti do 15. kolovoza za one, koji žele sav novac odmah ili na tri rate. Najavljuje se da će isplata ići kako se dogovore, mada je moj apel, a i apel Udruge poljoprivrednika da oni koji mogu i kojima novci nisu neophodni, da ostave pšenicu (ako imaju gdje) u skladištima, jer mislim da će u studenom i prosincu cijena ići gore.
HR: Poljoprivrednici se, međutim, boje, ako stave pšenicu u skladišta, da više nisu »gazde« svoje robe, da je svakako moraju prodati onima čije je skladište pod uvjetima koje oni diktiraju?
To jest problem, jer kad si unio robu kod nekog skladištara, mlinara, praktično si je na ovaj ili onaj način prodao. Poslije se možeš malo cijenkati oko cijene, ali to da ti dobiješ robu natrag one kvalitete koju si dao, to malo teže ide. Možda ću reći herezu, ali neophodno je da veliki prozvođači imaju svoje skladišne prostore, jer su tek onda vlasnici svoje robe i onda tek mogu trgovati svojom robom. Drugi je način da postoji sustav javnih skladišta, međutim, na žalost, država je svoj udio u skladišnim prostorima prodala. Da država ima skladišta gdje možeš unijeti robu i da postoji sustav robnih zapisa (tzv. skladišnica), onda ti sudjeluješ na burzi, prodaješ svoju robu i sasvim je druga priča. U tom slučaju bi postojala terminska prodaja, fjučersi, što znači – znam da će mi novci trebati prvog studenog, onda je cijena ta i ta i onda prodajem svoju pšenicu. Stvar je u tome da poljoprivrednik proda svoju robu kad je najbolja cijena, ili kad je repromaterijal po najboljoj cijeni. Znači, onda da prodajem svoju robu kad meni odgovara, a ne onda kad me netko natjera ili kad svima drugima odgovara, samo meni ne.
HR: Ministrica poljoprivrede je već prošle godine govorila o tome da se taj sustav treba uvesti, međutim, od toga za sada nema ništa?
Nije bilo ništa, jer su otpori s drugih strana bili jako veliki. Međutim, to će sljedeće godine sigurno uspjeti. Mjere Ministarstva poljoprivrede da se subvencionira skladištenje i da se daje kredit za zasnivanje nove proizvodnje idu u tom pravcu da se uzima kredit pod povoljnim uvjetima za zasnivanje nove proizvodnje, a da robu prodajem onda kad mi odgovara cijena ili mi treba novac.
HR: Poljoprivrednici se, međutim, jako teško odlučuju ući u kredite?
Pa vidite, vani malo ljudi zasniva proizvodnju vlastitim sredstvima, uvijek su to krediti, a svoja obrtna sredstva i kapital ulažu u neke druge stvari. Naravno, vani su krediti mnogo povoljniji nego kod nas, jer kamatu od 12 do 18 posto na godišnjoj razini poljoprivreda ni kod nas, a ni vani ne može izdržati. Kredit od 7 ili 8 posto je nešto što nama treba. Naravno, još puno vremena treba da i ovdje kamate budu tolike, ali valjda ćemo dočekati.
HR: Najavaljivan je Zakon o zemljištu, Zakon o vraćanju oduzete imovine, a u međuvremenu zadruge se privatiziraju.
Moj osobni stav je, a mislim i stav udruge, da se državno zemljište mora ponuditi poljoprivrednim proizvođačima na tenderu, licitaciji, kako bismo i mi mogli proširiti svoju proizvodnju, jer, Vi znate da oni koji sad koriste to državno zemljište, ne plaćaju za to nikakvu nadoknadu. To je prvo gubitak za državu, a drugo nas poljoprivredne proizvođače, koji uzimamo zemlju u arendu, dovodi u neravnopravan položaj. Tako su neki prošle godine govorili, kako oni mogu proizvesti pšenicu za 3,5 dinara. Oprostite, mene proizvodnja pšenice košta 9,5 dinara zato što ja nekome platim ono što koristim, a oni ne plaćaju. Jedan je aspekt, dakle, da nas dovedu u ravnopravan položaj, a drugi je da, ako veliki sustavi kao – Delta, Matijević, MK komerc, koji već imaju prerađivačke kapacitete, dođu u posjed i te državne zemlje i zaokruže kompletan ciklus, privatni proizvođači više neće nikome trebati, jer neće imati kome prodavati svoje proizvode
HR: U kom pravcu idu stvari?
Ako ovaj zakon o zemljištu ne prođe onako kako je predviđeno, to je put koji nas čeka, ukrupnjavanje parcela će se dogoditi na taj način. Srednji proizvođači i oni koji se ozbiljno bave poljoprivredom, nemaju šanse proširiti svoju proizvodnju, doći u posjed zemljišta ili kupiti neku zadrugu, a ako ne dođemo u posjed zemljišta od sela više neće biti ništa i ovakva proizvodnja, kakvu je mi znamo, više neće postojati. Stoji da poljoprivrednih proizvođača ima jako puno i da se to mora smanjiti i ukrupnjavati posjedi ili intenzivirati proizvodnja. Naravno, da će dio radne snage iz poljoprivrede prijeći u industriju kad dođu investicije, ali ako se ne donese Zakon o zemljištu, niti srednjim farmerima se ne piše dobro. Ako se ne donese Zakon o zemljištu kako je predložen, taj način proizvodnje će potpuno nestati, bit će samo velike parcele i veliki sustavi.
HR: Već sada je poznato da postoje i negativne posljedice za životni okoliš zbog nestanka salaša, kako će onda izgledati Vojvodina, Bačka?
Šumski pojasevi, vjetrozaštitni pojasevi su nestali sa salašima, a sve to ima utjecaja i na vodni režim i na zračni režim. Činjenica je da postoje globalne promjene klime, ali regija Bačke je najaridnija, odnosno s najmanje padavina – 603 litre kiše godišnje, što je jako malo, a stručnjaci su uspoređivali i kažu kako se, kad su se počeli uništavati salaši i šumski pojasevi nestali, počeo smanjivati i nivo padavina. Osim toga i selo će nestati, jer će se ljudi preseliti u grad, ukoliko se ne bave poljoprivredom.
HR: Ministarstvo za poljopripredu daje određenu pomoć, poticaje za projekte koji su vezani za razvoj sela. Koriste li se oni, koristi li ih ta udruga?
Mi smo malo čudan svijet i ne znam zašto je to tako, ali i pokraj istih interesa o puno stvari se ne možemo dogovoriti, da li je to zbog ljudskih sujeta ili »gluposti« ne znam, ali je tako. Dobri programi postoje, novci, istina ne naročito veliki, postoje, država je takva kakva je, ali dobre ideje mogu proći i za njih bi se našlo novaca. Tako je bila ideja da se udruži desetak proizvođača i da se zajednički kupi stroj za briketiranje koja je dosta skupa, a koristi se dva-tri dana u sezoni. Dobra je ideja, samo se bojim da neće biti realizirana zbog, kako bih ja nazvao, »gluposti« – da baš kad ti hoćeš raditi i ja hoću. Postoje ti strojni prsteni i to savršeno funkcionira u drugim zemljama, gdje se zaokruži jedna cjelina od 7-8 gazda s 800 jutara zemlje – kupi se jedan veliki traktor, kombajn, dva tri srednja traktora, dva tri mala, priključne mašine i sve što treba, i s malim ulaganjima po jedinici površine se sve stigne uraditi, kad se sve dogovori – to ima velikog ekonomskog efekta. Kod nas, međutim, to na žalost ne ide. Tako su i Đurđinčani imali jednu jako dobru ideju da kupe zajedno mehanizaciju. Mislim da je to jako dobro, da bi još jednom trebali sjesti, dogovoriti se i to uraditi.
HR: Na čemu radi Vaša udruga trenutačno?
Trenutačno radimo na pripremi druge Subotičke brazde koja će ove godine biti 13. kolovoza na Čantavirskom putu. Manifes-
tacija je zamišljena kao druženje poljoprivrednika poslije žetve, da se sumiraju iskustva, da posjedimo, a postojat će i dio gdje ćemo nešto naučiti i vidjeti nešto novo. Pozvati ćemo uvoznike poljoprivredne mehanizacije da prikažu svoje proizvode – što u stacionarnom položaju, što u radu, a treći je segment takmičenje orača iz Subotice i okolice.
HR: Kakvom vidite budućnost Vašeg poduzeća?
Planiramo se proširiti na sektoru usluga da tu možemo zahvatiti još veće površine i proširiti broj kooperanata, zatim povećati prodaju gnojiva i sredstava za zaštitu bilja. Trenutačno ostajemo u ratarstvu, ali razmišljamo pokraj pšenice, kukuruza, suncokreta probati i sa sojom, uljanom repicom. Ukoliko bi bilo povoljnih kredita onda bi se išlo i u dizanje kapaciteta za skladištenje, sušaru i slično.
g
