Arhiv tekstova
Lice i naličje iste medalje
Ovaj mjesec zaredala su slav-lja. Bio sam radostan sudionik na mnogima. Nezaboravno slavlje je proslava sto godina samostana karmelićana u Somboru. Slavlje dobro pripremljeno i vrlo lijepo dogođeno. Slila se rijeka pobožnih hodočasnika – naroda iz raznih jezika i kultura – svi slave Boga i zahvaljuju na daru Karmelske prisutnosti i duhovnosti kroz sto godina. Stjecajem okolnosti, kao biskupski ceremonijal, vodio sam pontifikalne obrede na misama na slovačkom, njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku. Obukao sam se u liturgijsko odijelo u 6,50, a odložio isto odijelo u 13,40. Nije bilo teško. Svi ti narodi, sva ta slavlja, davala su snagu i polet ne samo i mom duhu, nego i svim dušama. Zašto? Vladala je ljubav i prepoznatljivost bogatstva različitosti. Nikom nije smetalo što se pjevalo na raznim jezicima i što su neki »zauzeli dobre pozicije« i ostali na sve četiri mise. Izdržali su i radovali se. To je moja Bačka. To je moja Crkva. Ponosan sam, radostan i zahvalan. Nije me ovaj događaj uputio samo na prošlost, nego sam doživio da je i sada moguće, upravo onako, kako to Evanđelje i Saborski dokumenti žele biti jedno u ljubavi, u svim razlikama i različitostima. I kada je Kardinal još dodao u cijelom događanju da je to znak životnosti naše Crkve, srce mi je bilo puno, jer uistinu to nije bila prošlost nego se dogodilo sada. Hvala Bogu.
UJEDINJUJE NAS CILJ: Tako sam pun duha radosti slavio Dužijancu u Bajmoku. Liturgijski savršeno organizirana, skromna ali lijepa, ljudi mirnoga srca, zahvalni, tihi, pobožni… Navečer u kolu skromno ali mirno, jednostavno i naše. Nikom ne smeta, a nas oplemenjuje, i dok znamo pravilno organizirati slavlja, temelj je mir a plod ljubav. Sudjelovao sam na Okruglom stolu prigodom XX. godina Prvog saziva kolonije naive u tehnici slame. Rad pun ljubavi. Strpljivost i ustrajnost pobjeđuje. Razgovor i druženje. Svi se razumiju, raduju i poštuju. Sjedinila ih jedna vrlo prolazna, a ipak draga stvarnost – slama. Kako je lijepo biti s ljudima! A onda gosti iz Aladinića, iz Velike u Tavankutu. Sloga, zajedništvo, radost. Znamo slaviti i znamo biti domaćini. Prisjećam se i vrlo pobožne priprave za žedničku Dužijancu. Tri dana molitve, tri dana razmišljanja, ispovijedanja i zajedništva. I ponovno isti osjećaj, isti dojam: ljudi koji mole, koji znaju što hoće, koji su zajedno oko Boga, radosni su i jedinstveni. Dok tako sređujem u sebi dojmove, primjećujem jednu lijepu stranu naše hrvatske zajednice. Ujedinjuje nas cilj i način kako se do tog cilja dolazi. Ujedinjuje nas slavljenje i ljubav prema toj činjenici. Znamo se okupiti i slaviti kada nam je srce ispunjeno plemenitošću kao što je zahvalnost i ljubav. Zar bi trebali onda stalno slaviti? Mislim da ne. Ali bi trebali stalno zahvaljivati i paziti na najvažniju krepost, a to je ljubav. No, ona se ne može kupiti nego se treba živjeti. I zahvalnost i ljubav. Prisjećam se male crtice iz najnovijeg katoličkog lista Zvonik, kada jedno dijete štedi i posuđuje novac da od svoga oca otkupi jedan sat za sebe, da mu bude otac. Kakva čudna pojava. Međutim, imam dojam da bi i mi trebali naći sredstva, ali ona duhovna da bismo u svoja srca vratili povjerenje, zahvalnošću i ljubavlju. Čini mi se da te dvije kreposti toliko oplemenjuju i mijenjaju čovjeka da su jedino one, uz Božji blagoslov, sposobne i sačuvati i oplemeniti našu zajednicu. Ona je potrebna upravo toga lijeka. Naime, druga strana medalje više žalosti.
NE BJEŽATI OD ODGOVORNOSTI: Između tih slavlja i tih divnih susreta nema tjedna, a da se ne dogodi nekakav »razlaz«, ostavka, optužba, sukob. Razmišljam posve kršćanski. Naš Gospodin, Isus Krist, postao je čovjekom da ispuni »Očevu volju«, a ta volja je bila njegova smrt na križu iz ljubavi prema čovjeku da izvrši djelo spasenja – novoga stvaranja. Što bi se dogodilo da je Gospodin Isus ponižen, a bio je ponižavan, ostavljen, a bio je ostavljan, uvrijeđen, a bio je vrijeđan, »dao ostavku«? Ne bismo imali plodove spasenja. Čamili bi u tami nevjere i nemilosti. Dakle, nije kršćanski davati ostavku i izmicati svoje rame ispod tereta odgovornosti za svoj narod. Ja znam da političari i politička »etika« misle drugačije. Ali i za njih postoji Bog. Postoji i isto načelo. Ne može uvrijeđenost, poniženje, nerad i nakon toga ostavka uroditi plodom odgovornosti. Istupanjem iz zajednice se samo ta zajednica osiromašuje. Istupanje nije konstruktivno, kao što nije konstruktivno ni kritizerstvo. Konstruktivna je kritika i to ona pravedna i prava, rečena i dorečena u krugu onih kojih se tiče. Nakon svih ovih lomljenja i lomova može se postaviti opravdano pitanje: Je li naša zajednica još postoji? Nakon toliko lomova, cijepanja, podjela, nesloga, ostavki tko je još uz nekoga i tko je s kim? Pavao se gorko pitao za korintsku zajednicu zašto se dijele na Petrove, Pavlove, Apolonove… zašto ne shvaćaju da nije na križu umro za njih ni Petar, ni Pavao, ni Apolon, nego Krist. Zašto pojedinci i skupine u našoj zajednici ne shvaćamo da svako sukobljavanje, distanciranje oslabljuje hrvatsku zajednicu i mene osobno. Ne mogu izmaknuti svoje rame ispod križa odgovornosti za svoj Narod. To nije moralno i nije kršćanski. Ponovno sam svjestan da politika poznaje neku drugu zakonitost. No, kao kršćanin, ne mogu se odreći svoje kršćanske zakonitosti i Kristovske misli. Ta Kristovska misao nas ipak moralno obvezuje da ne napuštamo i ne izbjegavamo zajedničke odgovornosti za Zajednicu. Ako Zajednica trpi, to je kao jedno tijelo koje ima mnogo udova pa kada trpi jedan ud, trpi cijelo tijelo, uči nas apostol Pavao. Zar ne osjećamo da ako trpi netko u našoj Zajednici trpimo svi? Kako netko može biti odgovoran član Zajednice, a da ga ne boli to što boli cijelu zajednicu. Kako se može od te Zajednice amputirati i ostati samostalni otok? Nije li zakopao talente…? Bojim se da će se svakom od nas u tom slučaju vratiti istom mjerom. I to ne samo od Zajednice, nego i od Boga. Ne mogu imati mirnu savjest ako sam u toj zajednici čimbenik koji nanosi bol. Mislim da bi ova slavlja koja su tako lijepa i plemenita trebala osvijestiti sve nas i ujediniti oko onoga što nas obogaćuje, raduje, ispunja, a ne gledati na ono što nas ponižava, žalosti ili vrijeđa. Svaka medalja ima dva lica. Treba to znati, ali treba gledati ono lice koje je plemenitije, cjelovitije i koje više govori od naličja. Jer ipak je drugo lice, a drugo naličje. Živimo svoje lice, a ne naličje. Lice je lijepo. Naličje je ovaj čas ružno. Treba ga popraviti. To možemo samo zajedno i samo sa dvije kreposti: zahvalnost i ljubav. Što bi bilo čovječanstvo da Krist to nije darovao čovjeku u logici križa…? g
