Arhiv tekstova
»Šumska kraljica« Franje Štefanovića
Najomiljenije Štefanovićevo dječje glazbeno-scensko djelo je opera-bajka »Šumska kraljica«. Prvo izdanje ove opere dao je Štefanović tiskati litografijom, o svom trošku, 1922. godine u Novom Sadu. Na naslovnoj strani ovoga izdanja piše da je to igrokaz, vjerojatno stoga što djelo počinje s pet kratkih rečenica iskazanih govorom a ne pjevanjem. »Šumska kraljica« doživjela je 1972. godine u Novom Sadu svoje drugo izdanje u redakciji Stanislava Prepreka. Tiskana je u dvobroju 9-10 glazbenog časopisa za djecu i omladinu »Cvrčak« čiji je urednik Tihomir Tapavica, nastavnik glazbe. Opširan predgovor ovom izdanju napisao je zagrebački muzikolog Josip Andreis. Ovu su operu dobile na dar sve osnovne škole u Vojvodini. Koliko je poznato »Šumska kraljica« je izvođena u Petrovaradinu, Novom Sadu, Vukovaru, Đurđenovcu, Zagrebu, Križevcima, Veloj Luci, Splitu, Bečeju, Golubincima, Pančevu, Staroj Pazovi, Zemunu, Novom Kneževcu, Sivcu, Vrbasu i Beški. Pančevački đaci snimili su je za TV Beograd.
PLEMENITA PRIČA: Zbog velike popularnosti »Šumske kraljice« evo ukratko njenog sadržaja. Djevojčica Ružica traži u šumi jagode za svoju bolesnu majku. Iznenada se pojavi vilinska kraljica i pokaže joj mjesto s jagodama. Dok ih je brala, naiđe stari slijepi patuljak kome Ružica vraća vid njihovim sokom. Kao gospodar patuljaka doziva on šumskim rogom sve patuljke k sebi i proglašava Ružicu njihovom kraljicom. Tražeći je po šumi, naiđe Ružičin brat Dinko. Saznavši za njihovu bolesnu majku, stari patuljak joj želi pomoći. Vile donose ljekovitu travu za majčino ozdravljenje. Svi popijevkom i plesom slave ovaj događaj. Na rastanku Ružica i Dinko obećaju da će se opet vratiti kada im majka ozdravi.
Sadržaj je uzet iz narodnih priča, a bit mu je pružanje pomoći bližnjemu. S moralnog aspekta učinak takvog sadržaja je pozitivan i blagotvoran. Iako današnju djecu zanimaju drugačiji sadržaji, mogu iz prakse potvrditi, da su djeca veoma pažljivo pratila izvođenje »Šumske kraljice«. To znači, da dobar sadržaj pobuđuje osjećaje i vezuje pažnju prisutnima. Dječje operno stvaralaštvo je potrebno, jer djecu oplemenjuje i ispravno usmjeruje.
»Šumska kraljica« doživjela je svoje najveće priznanje u Vojvodini dvoipolgodišnjim izvođenjem u Srpskom narodnom kazalištu u Novom Sadu osamdesetih godina prošloga stoljeća. Izvođena je s dječjom operom »Proždrljivko« novosadskog skladatelja Ernö Kiralya. Radi što boljeg promicanja ovih opera izrađen je velik i lijep plakat u boji, veoma zanimljiv i privlačan djeci. Za izvođenje »Šumske kraljice« u SNP-u iznimno ju je inventivno orkestrirao novosadski skladatelj Zoran Mulić.
A sada evo bisera u svezi sa »Šumskom kraljicom«. Petrovaradinac Kosta Nađ,general armije u bivšoj Jugoslaviji, bio je učenik Franje Štefanovića. Kao dobar pjevač sudjelovao je u izvođenju Štefanovićevih opera. U »Šumskoj kraljici« pjevao je u zboru patuljaka. Na sceni Veselog teatra »Ben Akiba« u Novom Sadu, u okviru proslave Dana škole »Vladimir Nazor« iz Petrovaradina, čiji je pokrovitelj bio general Kosta Nađ, izvedena je 30. svibnja 1973. godine »Šumska kraljica«. Prije izvedbe, evocirajući uspomene na praizvedbu ove opere, kazao je između ostalog: »Još kao đak-osnovac zavolio sam i upamtio cijelu ‘Šumsku kraljicu’. Kao borac-dragovoljac protiv fašizma u Španjolskoj, a zatim kao borac-partizan u Jugoslaviji, često sam, čak i u rovovima, pjevao napjeve iz ‘Šumske kraljice’ i vjerovao da mi je to spasilo život u tim teškim danima. Pošto sam i u svojoj obitelji pjevao ovu operu, nju su naučili pjevati i moja djeca i moja supruga«. To je također jedan od dokaza omiljenosti Štefanovićeve glazbe i njegovog uspjeha u glazbenom odgoju djece.
ROMANTIČNA OPERA: Štefanovićeva glazba je romantična, izrazito pjevna, jasna i pregledna. Mnogi njegovi napjevi i zborovi odišu pravim narodnim ugođajem. Ostao je vjeran glazbenoj tradiciji 19. stoljeća od koje se nije odmaknuo. Preopterećenost mnogim obvezama nije mu dopuštala proučavati modernu glazbu. Zato bi bilo pogrešno tražiti u njegovoj glazbi nešto drugo, nešto novije. Baš naprotiv, dječjoj glazbi najviše odgovara da bude skladana romantično zbog težnje za ostvarenjem jednostavne ljepote. Djeci nisu potrebni teški napjevi, komplicirane harmonije niti zamršeni ritmovi. Njima treba kristalno čista i pitka glazba, koju mogu lako pamtiti i rado izvoditi. Iako Štefanovićeva glazba ima svoj korijen u romantizmu, što je čini anakronom u svom vremenu, nju također treba izvoditi, kao i glazbu ostalih perioda, jer svojim sadržajem ima što da nam kaže.
Skladatelj Stanislav Preprek, Štefanovićev mlađi kolega i doskora jedini njegov biograf, kazao je jednom prigodom o Štefanovićevu glazbenom djelovanju sljedeće: »Kamo sreće da je svaki Petrovaradin imao svoga Franju Štefanovića. To treba značiti da bi svako mjesto, veliko ili malo, trebalo imati svoga skladatelja kao što smo mi, Petrovaradinci, imali Štefanovića, pa da se glazbeni život razvije poput našeg, a možda i u većem opsegu«.
Štefanovićevu glazbenu ostavštinu spasio je od sigurnog uništenja Stanislav Preprek, a pisac ovih redaka predao ju je na čuvanje Sveučilišnoj nacionalnoj knjižnici u Zagrebu.
Pošto je Štefanovićeva glazba dobra, ne vidim zašto ne bi mogla postati poznatom i priznatom u svijetu. To bi bilo ostvarivo kada bi UNICEF snimio Štefanovićeve dječje opere na video-kazetu, razumije se, na engleskom jeziku. Potrebno je samo povezati se s ovom svjetskom dječjom organizacijom.
SAČUVATI UMJETNOST I UMJETNIKE: A sada da zaključim: u današnjem nemirnom i nesređenom vremenu, ispunjenom tehničkim otkrićima, jedva da opažamo kako je i umjetnost pošla za njim, kako se sumnjive umjetničke vrijednosti proglašavaju otkrićima, kako ih lako i bez kontrole prima većina ljudi željnih senzacija. Gotovo da i ne vidimo, kako je pravih vrijednosti sve manje, kako se nekadašnja umjetnost postupno pretvara u zanat gdje se, kao i u drugim zanatima, sve radi po narudžbi i sve je podvrgnuto općoj komercijalizaciji.
Zato treba više ukazivati na one umjetnike, koji su svom dušom bili odani svojoj umjetnosti, ne računajući ni na kakav materijalni dobitak niti neku slavu i čija su djela odmah bila i izvođena i shvaćena i desetljećima davala umjetnost, koja je tada bila takoreći jedina duševna hrana. Iako to obično nije bila umjetnost najvišeg stila, ako umjetnost uopće treba dijeliti na veliku i malu, ako je doista umjetnost, takvu umjetnost ne bi trebalo zaboravljati, jer je i to jedan od mnogih doprinosa potrebnih u izgradnji opće kulture.
Jedan takav umjetnik, kojemu nije bilo dano da duže živi i tako u svojim kasnijim djelima dokaže opravdanost onoga što se u njegovim ranijim djelima naslućuje, bio je petrovaradinski skladatelj Franjo Štefanović. g
