Arhiv tekstova
Sagledati prošlost i okrenuti se budućnosti
Historijski arhiv u Subotici široj se javnosti nametnuo nakon objavljivanja publikacija Korijeni I i II u kojima je obrađen i prezentiran dio bogate građe iz prošlosti Subotice koju čuva. Kako kaže njen ravnatelj Stevan Mačković, ova institucija nije »skladište« prašnjavih dokumenata već vrlo dinamična ustanova koju pohode i građani za svoje privatno-pravne potrebe i istraživači. U pripremi je i ove godine se očekuje publiciranje, nakon 35 godina, novog Vodiča koji će predstaviti svih 445 fondova koje čuva ovaj arhiv. Prema uvjerenju Mačkovića građa bi se trebala koristiti kao polazište u historiografiji mnogo više nego li je to danas, kada se često polazi od već uspostavljene sheme neovisno o tome što govore činjenice.
HR: Nakon završenih studija povijesti uposlili ste se kao asistent na matičnom fakultetu. Zašto ste napustili akademsku karijeru i vratili se u Suboticu da radite kao profesor povijesti u osnovnim školama?
Krajem devedesetih već se jasno naziralo ozračje o kojem rječito govori jedan detalj, da smo mi, kao osoblje uposleno na fakultetu, kolektivno morali ići pratiti događaje koji su poznati kao jogurt-revolucija. To me je odredilo da ostavim akademsku karijeru i da se vratim u Suboticu, gdje sam radio u osnovnim školama do 1992. godine, kada na poziv tadašnjeg ravnatelja Milana Dubajića dolazim u Arhiv raditi kao historičar – arhivist.
HR: Po svome ustroju i ovlastima, kakva je ustanova Historijski arhiv?
To je vrlo delikatno pitanje ne samo za mene nego i za one koji o tome trebaju odlučivati. Prema mojem shvaćanju mi smo u prvom redu subotička ustanova, bez obzira na organizaciju u sustavu vlasti. Zašto smo mi subotička ustanova prije svega? Pa jednostavno zato što čuvamo povijesnu građu koja se odnosi u ogromnom postotku, ili u prvome redu na Suboticu i njenu širu okolicu.
HR: Kako su ustrojeni arhivi u Republici Srbiji?
Na razini Državne Zajednice postoji mreža arhiva. U Republici Srbiji postoje Arhiv Srbije i Arhiv Vojvodine kao centralne i matične ustanove. Nama je trenutačno Arhiv Vojvodine matična ustanova. Zatim postoji mreža regionalnih, odnosno gradskih arhiva. Pokraj toga na razini Državne Zajednice postoji Arhiv Srbije i Crne Gore u Beogradu, koji je nastavljač bivšeg Arhiva Jugoslavije. Ovdje je posebno pitanje sukcesije i, koliko je meni poznato, očekuje se da će određeni dijelovi građe, koji su čuvani u Arhivu Jugoslavije, pripasti republikama sukcesorima, o čemu je generalna odluka donijeta.
HR: Kada su postavljeni temelji subotičkog Arhiva?
Tu možemo razlikovati dvije razine, dva segmenta. Jedno je kada se počelo s organiziranim prikupljanjem građe, a drugo, kada su vlasti koje su bile uspostavljene u Subotici ustanovile Arhiv kao instituciju. Praktički od 1743. godine, kada je Subotica dobila prvu privilegiju od carice Marije Terezije i postala privilegirana komorska varoš Sent Marija, možemo govoriti da se stvara jedna arhiva koja se odnosila na ono što je stvarala ta vlast u svom uredskom poslovanju. To se čuvalo i arhiviralo i tu su prvi korijeni arhiva. Nakon Drugoga svjetskog rata se formira začetak naše današnje ustanove. Arhivsko središte za grad Suboticu i Bačkotopolski srez je osnovano 1946. godine, Državni arhiv postajemo 1952. godine i od tada smo rasli i prostorno i po broju uposlenih. Krajem pedesetih arhivsko sredšte je dobilo 11 prostorija u Gradskoj kući na ovom mjestu gdje smo i danas.
HR: Što čuva Arhiv?
Danas imamo negdje oko 4.500 dužnih metara građe u oko 1.500 četvornih metara prostora. Ovdje trebamo reći da smo poslije dugog iščekivanja dobili rješenje prema kojem u Margit-mlinu dobivamo drugu, treću i četvrtu etažu, oko 650 kvadrata, na korištenje.
U najvećem broju kad ljudi pomisle na arhiv onda vjerojatno imaju asocijaciju na stare dokumente. I doista, mi čuvamo dokumentaciju koja je nastala radom stva-ralaca registratura i to je vrlo širok dijapazon. Nije samo riječ o dokumentaciji koja je na papiru, već u našu djelatnost spada i čuvanje ostale dokumentacije. U današnje vrijeme to je sve više i foto i fono i elektronska dokumentacija. Dakle nije važan medij, važno je da je ta dokumentacija nastala radom određenog tijela, određene organizacije, određene registrature kako mi to zovemo. Drugačija je građa koju će iza sebe ostaviti na primjer jedna firma kao što je Zorka, koja je sada otišla u stečaj, a drugu vrstu građe može ostaviti jedno značajno privatno lice čija dokumentacija može završiti u arhivu kao zbirka.
HR: U čemu je značaj čuvanja sve te građe i koja je uloga arhiva kao ustanove?
Korijeni arhivistike su u privatno-pravnim razlozima. Zbog njih je nastala potreba da se čuva pisana dokumentacija, kako bi netko nešto mogao dokazati i polagati na nešto određeno pravo. Počevši od srednjeg vijeka, ti su odnosi bili strogo definirani. Počevši pak od XIX. stoljeća i poglavito u XX. stoljeću, dolazi do hiperprodukcije pisanog materijala i onda je najveći problem zapravo pitanje selekcije, što od toga zaslužuje da se čuva u ovakvim ustanovama. Upravo stoga postoje relativno stroga pravila, što se prima u arhiv na trajno čuvanje, a što se iz registratura čuva određeno vrijeme ili nema uopće značaja pa se izlučuje. Privatno-pravni odnosi su i dalje iznimno važni, ali se u modernim arhivima gleda i opći društveni značaj i kako to i kaže naše ime – historijski značaj.
HR: Pretpostavka je da naročiti značaj u tom smislu imaju stari dokumenti koje vi čuvate, i prema čemu je subotički Arhiv među najbogatijima?
Točno, kao što sam napomenuo, od gradske administracije organizirane 1743. godine pa nadalje mi imamo konitnuitet sve do sedamdesetih godina prošloga sto-ljeća, što je posljednja godina u kojoj smo preuzeli arhivsku građu od općinske vlasti. Dakle, sve što je bilo vezano za gradsku vlast, počevši od korijena i u kontinuitetu sve do sedamdesetih godina, može se pratiti i naći kod nas u Arhivu. Mi smo doista sretni što smo to zatekli i naslijedili i što su naši preci čuvali i izuzetnu pažnju posvećivali toj građi. Pokraj toga značajno je i to što nije bilo pustošenja, ratova, poplava, požara i ostalih elementarnih nepogoda, pa je ta najstarija građa ostala sačuvana u jednoj cjelini. Po tome se subotički Arhiv uklapa u vojvođanske arhive gdje je slična situacija, ali je mnogo veća razlika u odnosu na dio centralne Srbije gdje izuzetno malo građe ima iz turskih ili predturskih vremena, već samo poslije 1918. imaju građu, dok mi čuvamo najstariju građu već iz polovice XVII. stoljeća.
HR: Kod tih privatno-pravnih razloga kakva je uloga Arhiva danas?
Uvijek ima nešto što je aktualno. Stranke se obraćaju našoj ustanovi onda ako nemaju određene isprave, određena dokumenta kod sebe, a imaju potrebu zbog različitih svojih poslova. Tako je sada donesen Zakon o evidentiranju nepravedno oduzete imovine nakon 1945. godine. Prije toga je bio val onih koji su tražili dokumentaciju o ratnoj šteti učinjenoj u Drugom svjetskom ratu, jer je bilo nekakvih nagovještaja da će ona biti nadoknađivana. Standardno dolaze stranke zbog mirovine i mirovinskog staža, za školsku spremu ili za istraživanja o nekretninama.
HR: Koriste li znanstvenici, i na koji način, usluge Arhiva?
Jedno su stranke, drugo su istraživači. Stranke dolaze sa svojim zahtjevima i ne istražuju sami, već su to poslovi koje rješavaju naši uposlenici, pronalaze i u odgovarajućem obliku im omogućavaju da koriste potrebnu dokumentaciju. Druga skupina su istraživači – bilo da su to djeca iz osnovnih i srednjih škola, fakulteta, odrasle sobe, ili profesionalni historičari. Oni svi imaju ravnopravni tretman, a treba naglasiti danas i strani istraživači mogu istraživati i njihov se broj povećao u odnosu na prijašnju dekadu, kada je njima praktično bilo nemoguće ući u ove naše ustanove.
HR: Nedavno ste objavili monografiju o subotičkim industrijalcima. To je jedna od rijetkih knjiga u posljednje vrijeme koja istražuje jedan segment lokalne povijesti. Kakvo je stanje trenutačno na ovome polju?
Lokalna, zavičajna historiografija kao takva je relativno slabe produkcije. Malo ima toga što se radi pojedinačno, a još manje toga što se organizirano radi u tom pravcu. Od posljednjih 50-tih godina uvijek se spominje jedan kroničan problem. Uvijek se uzima kao uzor, kao jedan etalon, to što je napisao profesor njemačkog jezika István Iványi »Povijest Subotice u dva toma«, na mađarskom jeziku. Tamo su neke osnovne stvari istražene na doista vrlo solidan način, ali je mnogo veći problem, što se više od sto godina nakon toga zapravo nije našao netko tko će to nastaviti i ako treba ispraviti ono što je bilo pogrešno. Dakle, većina nas, koji se bavimo lokalnom poviješću, baziramo se, barem za taj period do XX. stoljeća, na literaturi Istvána Iványija, koja ima vrlo važno mjesto, ali je već davno trebalo biti napisano nešto novo, bolje, drukčije u tom monografskom obliku. Na žalost, nije se našlo još snage, mogućnosti i rezultata da se u tom monografskom obliku publicira. Nemamo dakle nekog novog Iványija koji će nam objašnjavati XX. stoljeće. Parcijalno bilo je tu nekoliko manjih djela, ali to su samo segmenti koji se mogu uklopiti, i trebaju se uklopiti, u neki budući veliki mozaik koji će netko morati sastaviti. S druge strane zna se i da smo bili opterećeni u historiografiji tim nekim »socijalno-klasnim« pristupom koji je bio uvjetovan, naravno, ideologijsko-političkim razlozima. To je jasno obilježilo i historiografiju u cjelini i lokalnu historiografiju do 80-tih godina kada se, kao reakcija na takav pristup, sve više kreće u nekom pravcu afirmacije jednog uže nacionalnog pristupa koji opet ne sagledava nekakvu cjelinu zbivanja i događanja. To je, smatram, bila isto takva greška kao što je bio i prethodni klasno-socijalni pris-tup.
HR: Predstavlja li Vaša monografija onda i pokušaj da se neki segmenti iz povijesti koji su bili potisnuti objasne?
Ne bih ja to tako pretenciozno rekao, jer ja nisam zapostavio radnike, ali radnici, čini mi se da je to dokazano i devetnaestim i dvadesetim vijekom, u široj historiji i civilizaciji ljudskoga roda, nisu ti koji odlučuju i koji usmjeravaju, koji niti vode industriju, a još manje šire društvene tijekove i zbivanja. Prema tome treba probati sve postaviti na pravo mjesto. Radnici su ipak samo radnici, ako se to može generalizirati kao segment, sloj, stalež radnika, a opet su industrijalci jedan mnogo važniji faktor, koji je, na žalost, bio nepravedno zapostavljen posljednjih 50-60 godina, i ovo je samo pokušaj da se prisjetimo, u ovim žalosnim trenucima za subotičko gospodarstvo, i generalno za gospodarstvo u našoj zemlji, da je nekada u tom međuratnom periodu bilo na drugačijim osnovama sve to postavljeno i kako je to funkcioniralo. Zašto je važan taj međuratni period – pa iz jednostavnog razloga što je to bilo prvi put da su se našli u jednom jugoslavenskom okviru, kako se tada zvao, i da su to bili ipak na nekakvim građansko-demokratskim osnovama postavljeni postulati toga društva. Zato što mi sada, izlaskom iz ovoga totalitarnog društva, pokušavamo se prilagoditi nečemu što je europski, što je vladajuće, i taj tranzicijski put nas vodi upravo vraćanju na same osnove onoga što je bilo u tom međuratnom periodu – dakle demokratsko, građansko društvo, privatna svojina i sve što je vezano za to.
HR: Što planirate dalje u svom istraživačkom radu?
Ono što ću probati objaviti će svakako biti vezano za XX. stoljeće i bit će vezano za društveno-političke odnose kakvi su vladali u Subotici u međuratnom periodu. Znači ne s težištem na gospodarstvu i industriji, već na nekakvom širem socijalno-političkom stanju u Subotici.
HR: Što znači arhivska građa za istraživača?
Ovdje su zapravo goli dokumenti, gola građa, i to su samo osnovni elementi, ciglice od kojih ti trebaš naparaviti svoju građevinu. Na žalost, ima tu puno pristupa u znanosti da se prvo kreće od nekakve gornje razine, od krova, a da se nisu skupile ciglice, što je, smatram, pogrešno. Dakle mora se krenuti od konkretnih či-njenica, pa te činjenice uklapati u neku širu shemu, a ne s nekakvom shemom gledati na ono što je dolje. Dakle, to je pogled jednog historičara i arhiviste za razliku od nekakvih drugih društvenih djelatnosti. Svakodnevni kontakt s time nas uvjerava da je to pravi put, samo još ostaje problem kako ih učiniti pristupačnim široj javnosti našim radom, pisanjem ih učiniti popularnim i potaknuti i druge istraživače da više koriste tu građu u svojem znanstvenom radu.
HR: Čini se da se, možda i zbog nedostatka ozbiljnijih radova na planu lokalne historiografije XX. stoljeća, dosta manipulira u sadašnjem političkom trenutku poviješću i ono na što se pozivaju mnogi često su bili samo pamfleti, koji su bili objavljivani u tom međuratnom periodu?
Naravno, toga je bilo iznimno puno u tom međuratnom periodu i to bi zapravo trebalo isto biti zadatak onih koji se bave lokalnom historiografijom, da imaju jedan kritički prilaz prema onoj vrsti literature koja je objavljena dosada. Znači, ne može se nekritički prihvatati to što je neko napisao 1922. ili 1935. godine, a to se pogotovo odnosi na svakog pravog povjesničara – da mora biti kritičan i prema građi i prema izvorima a pogotovu prema literaturi. Mene su učili na početku studija da, i kad uzmeš novine čitati kao historijsku građu, jedino što se ne smije toliko dovoditi u sumnju je datum novina, sve ostalo, sadržaj koji je u novinama, zahtijeva izuzetnu kritičnost, a čak i datum može biti netočan, ali je pod najmanjom sumnjom.
HR: U Subotici je aktualizirano takozvano »bunjevačko pitanje«. Ulazi li ova tema u Vaše polje istraživanja?
Što se tiče Bunjevaca, moja specijalizacija nije nekakva etnogeneza, ja se više bavim XX. stoljećem, ali i onda je u središtu pažnje u Subotici, u Vojvodini, bilo takozvano bunjevačko pitanje. Ono je izuzetno važno, počevši od povlačenja granične li-nije, a na kraju i konačnog uspostavljanja međudržavnih granica. Tu je u pitanju Pariska mirovna konferencija kad je upravo ta slavenska većina bila dominantna u odlučivanju da Subotica pripadne novoj državi, a ne ostane tamo gdje je bila do tada. Znači, zahvaljujući upravo »Bunjevcima« i njihovoj brojnosti, ta je granica išla kako je išla i kako je ostala i danas. Statistika, na primjer, popisa iz 1919. kad je pobrojano 65.000 Bunjevaca je rađena za potrebe Pariske mirovne konferencije s jasnim ciljem da pokaže i dokaže tu njihovu brojnost, odnosno u cjelini nadmoć slavenskog stanovništva nasuprot mađarskom, njemačkom i neslavenskom. U tome se, naravno, uspjelo, a Bunjevci su bili upravo taj uteg koji je pretegnuo na tu stranu. Treba reći da statistike kao takve uvijek govore i daju nekakve podatke i o tome što se istražuje, i što se popisuje ali nekad mnogo više go-vore o tome kakva je namjera i cilj samih popisivača, tu mislim na državu i ideologijsku razinu. Nekada popisi objašnjavaju mnogo više nekakvo državno gledanje na neke stvari, nego što daju prave upot-rebljive podatke za nekakva istraživanja, što znači da ta kritičnost mora biti vrlo istančana i kod upotrebe statističkih podataka.
HR: Što želite time reći?
Hoću reći da je ta borba, to prelamanje kod bunjevačkog dijela stanovništva na ovim prostorima, hoće li se prikloniti i ostati samo kod bunjevačkog imena, ili će prihvatiti i ono hrvatsko u tom međuratnom periodu bilo vrlo izraženo. Vrlo se jasno uočava ta granica i podjela, taj rascjep među njima. To se može definirati vrlo oštro, jedni su bili za Beograd, drugi su bili za Zagreb. Jedan dio, predvođen inteligencijom se opredjeljivao sve više i povlačio određene mase stanovništva za sobom prema toj opciji i struji koja je bila vezana za Zagreb, dok je onaj drugi bio više vezan za Beograd i to je bio taj segment koji je nosio u prvom redu to bunjevačko ime kao oznaku. Može se ovaj rascjep sagledavati i na političkoj razini, pa su tako oni, koji su bili za zagrebačko-hrvatsku opciju, bili više republikanskog usmjerenja, a stranački su bili pristalice Mačekove opcije – Hrvatske seljačke stranke, dok su oni, koji su bili za beogradsko-bunjevačku opciju, bili bliže tvrdoj centralističko-unitarističkoj opciji, i više pristalice Radikalne stranke. To bi se moglo dalje raščlanjivati na još dugi niz takvih segmenata i podsegmenata.
HR: Znači li to da je ovdje više riječ o političkom opredjeljivanju nego li o nacionalnoj pripadnosti?
Mogao bi se promatrati taj fenomen i historijski proces na nekoliko razina. Mnogo je zanimljivije to što neki i danas pokušavaju iskoristiti upravo ono što je bilo u tom međuratnom periodu i uopće što je bilo u tim prošlim vremenima u današ-njoj, političkoj stvarnosti. Jedno je sigurno, da nas na neki način prošlost veže i prošlost je to što je nepromjenljivo. Međutim, ovdje je najvažnija zadaća istraživanja i pisanja na historičarima, a nekada je mnogo lakše u historiografiji promijeniti prošlost, a mnogo je teže prihvatiti nešto što je bilo onako kako je bilo objektivno, a ne ići na nekakvo lakiranje, friziranje, izmjenu, a još je mnogo teže sagledati sve to i okrenuti se budućnosti.
HR: Nedavno Vam je objavljeno nekoliko radova na te-matiku hrvatsko-bunjevačku. O čemu ste pisali?
Drago mi je što su u lokalnom časopisu »Klasje naših ravni«, poslije nekog dužeg čekanja u mojim ladicama, objavljena dva rada koji se odnose na hrvatsko-bunjevačku tematiku. Još mi je draže što je, zahvaljujući uredniku Hrvatske revije Klemenčiću, dana prilika skupini autora koji se bave problematikom bunjevačkih Hrvata da objave nekoliko radova o ovoj tematici. Ja sam pisao generalni prikaz situacije o Bunjevcima-Hrvatima na osnovi proslave 250 godina od doseljava-nja veće grupe bunjevačkih Hrvata. To je bio povod da napravim presjek u praktički XX. sto-ljeću, što je bilo vezano za bunjevačke Hrvate na ovim prostorima u Vojvodini, prije svega u Subotici i široj okolici.
Na žalost, još nisam vidio taj broj, što samo govori o slabosti komunikacije. Čak i ove publikacije nisu toliko dostupne koliko bi trebale biti, i publikacije iz Hrvatske (i recipročno) trebale bi biti pristupačnije nama ovdje.
g
