Arhiv tekstova
Dajte im vi jesti
U katoličkoj liturgiji prošle nedjelje čitan je odlomak iz Matejeva evanđelja o umnažanju kruha, kako je Gospodin Isus čudesno nahranio više od pet tisuća ljudi sa pet kruhova i dvije ribice. Ovaj evanđeoski izvještaj ima svoju snagu i poruku za vjernika, ali ima isto tako jednu snažnu poruku i za one kojima evanđelje nije norma života i nisu vjernici. Kada sam se spremao za tu nedjeljnu homiliju, ili bolje kada sam razmišljao što reći vjernicima, osjetio sam snažni poticaj i razmišljanje u vlastitoj duši i stalno su me uznemirivale Isusove riječi upućene apostolima kada su Gospodina zamolili da otpusti mnoštvo da kupe hranu, On im je rekao, ne trebaju ići kupovati i doslovce rekao. »Dajte im vi jesti«. Na jednom mjestu veliki Ivan Pavao II. je zapisao da je zemlja zajednička kuća svih ljudi bez razlike rasne i osobito socijalne. Kao vjernik razmišljam da ne bih mogao prihvatiti sliku Boga koji bi zato stvarao čovjeka da ga »ubije glađu«. Jednako tako kao vjernik osjećam da Bog ne stvara i ne daje život većem broju ljudi nego što daje i blagoslivlja bogatstva ove zemlje koja može prehraniti sve te njegove sinove i kćeri. Ako za ikoga, onda za Boga kojega vjerujem, ne postoji nikakve rasne, nacionalne a napose socijalne razlike. Ne bi bio Bog kada bi od njega poticala ta razlika jer je u njegovom duhu stvoren čovjek zato da ostvari svoj ovozemaljski put – bude sretan – i konačno otkrije beskonačnu sreću života vječnoga u zajedništvu s Bogom. U biti to vjeruju sve religije na ovaj ili onaj način i nemoguće je da se čovječanstvo kroz svu svoju povijest u tako bitnoj stvari vara. Dakle, Bog je stvoritelj čovjeka ali je i stvoritelj svog zemaljskog bogatstva koje je dano na upravu čovjeku da bi upotrebljavao zemaljska dobra, radom dovršavao stvaranje, u stvaralačkom činu bi sretan suradnik Božji i postigao vječno blaženstvo. Tako je stvarno ova kugla zemaljska zajednička kuća svih ljudi i nudi nam svoja blaga upravo onoliko koliko je potrebno da svi živimo sretno. Ali jao, našla se braća, pohlepna i sebična koji su preoteli sva blaga ove Zemlje i nepravedno tlače i muče većinu svoje braće jer nepravedno i nepravilno raspoređuju Bogom dana zemaljska dobra i tako nastaju strahovite socijalne nepravde, razlike i patnje.
CIVILIZACIJA SMRTI: Razmišljam baš ovih dana, kada se pšenica smješta u ambare – silose – i kada i naš čovjek – ratar – ima svoje brige: komu pšenicu predati, kako je unovčiti i kako slušati podcjenjivanja i ucjenjivanja moćnika ovoga svijeta da njegov rad nije vrednovan, da to zlatno zrnje nije potrebno, da je rodilo višak, itd. I dok se ne smije ni nadati danu da mu trud i rad bude plaćen, a to zlatno zrnje pretočeno u mekani kruh, moćnici ne samo da imaju »viška« nego i uništavaju to zlatno zrnje da bi »sačuvali« cijenu, ali ne zlatnoga zrnja nego svojih interesa. Dok uništavaju »višak« onoga što je zemlja rodila i marne ruke spremile, dotle istog dana na desetine tisuća ljudi umire od gladi samo zato što im nitko nije dao taj »višak« zlatnoga žita da i oni danas barem jednom jedu. Kakova nakaradna ekonomija i kako nepravedno čovječanstvo koje s jedne strane da sačuva bogatstvo bogatih uništava godišnje milijune ljudi glađu, mjesto da taj stvarni višak jednostavno dopremi ili pokloni onima koji su gladni. Jasno da Isusova riječ u ovom kontekstu ima posve drugo značenje nego onda na Judejskim obroncima, kada govori »Dajte im vi jesti«. Kakovu tu civilizaciju živimo? Civilizaciju smrti. Nije to smrt samo biološkim izumiranjem, nego itekako smrt socijalnom nepravdom prema braći ljudima samo zato što su rođeni na nekom drugom mjestu i u nekim drugim okolnostima i što ih ne vidimo pored sebe kao braću. Evanđelista Matej je zapisao da je Isusu bilo žao mnoštva. Bili su umorni i iscrpljeni i stoga je naredio apostolima: »Dajte im vi jesti«. Taj isti Isus i sada posve jasno stoji na strani obespravljenih, siromašnih, gladnih, umornih, a nama dovikuje: dajte im vi jesti! Crkva pokušava taj Isusov poziv ispuniti i stalno podsjeća moćnike ovoga svijeta u svojoj socijalnoj nauci da vode brigu sa gladnima i siromasima – braćom i sestrama – ove naše »zajedničke kuće«. Međutim, vidimo što se događa.
STANI U RED S DVANAESTORICOM: Može netko na ovo razmišljanje rezonirati: što se to mene tiče. U toj napasti sam bio i ja, ali sam shvatio da Isusova rečenica »Dajte im vi jesti« nije samo onda i za onda kazano. Ona i danas obvezuje na bratsku ljubav jer ne mora čovjek biti gladan samo kruha pa da bude nesretan. Može biti gladan i pažnje i ljubavi i u nekoj drugoj potrebi i ja kao vjernik ne mogu u toj situaciji prečuti Isusovu zapovijed »Dajte im vi jesti«. Ja moram stati u službu ljubavi prema bližnjemu koji je nečega gladan i vjerovati da će Isus moje skromne mogućnosti i sposobnosti koje ulažem obilno blagosloviti i umnožiti, te će iza moga angažmana u službi bližnjima još ostati »dvanaest košarica« onoga što je preostalo od Isusovog umnažanja. Zašto ne vjerujemo u svoj poziv i svoje poslanje danas među nama? Treba pokupiti to silno blago što nam je Bog darovao umnažajući zemaljska dobra da bi se uvjerili da nema Boga koji ne voli čovjeka i da nema Providnosti koje ne vodi brigu o čovjeku i da nema tragedije ako Isus ima Dvanaestoricu koji će podijeliti i nahraniti ono što On umnaža i čime blagoslivlja ovozemaljska dobra. Stani u red s Dvanaestoricom i posluži one koji su gladni vjerujući da tvoj dar srca i ruku Bog obilno umnaža!
g
