Arhiv tekstova
Podsvijest srpske politike
Srpske vlasti u samo nekoliko dana napravile su nekoliko falš poteza koji prijete da umanje kredibilitet mukotrpno stečen na međunarodnom planu nakon 5. listopada 2000. godine. Posebice je bačena sjena na odlazak predsjednika Tadića u Srebrenicu. Iz vrha srpske vlasti djelovalo se skoro kao sinkronizirano: Tadićev poziv Hrvatskoj da se odredi prema zločinima počinjenim nad Srbima u »Oluji«, prkošenje Amfilohija Radovića crnogorskim vlastima, zaoštravanje državne politike prema Makedoniji zbog uhićenja vladike Jovana.
Prvo, tko želi istinsko pomirenje ne treba prozivati druge za počinjene zločine. Svatko treba brinuti za svoje grijehove, a druge treba prepustiti njihovoj savjesti. Tu je i međunarodna zajednica da procjenjuje tko se i koliko pročistio od zločinstava počinjenih u proteklim ratovima. To je spor, težak i bolan proces. Nije lako priznati da na savjesti nosiš masu gnusnih zločinstava koja je neko počinio u tvoje ime. Počeci su ipak tu (suđenje u Srbiji za zločine u Vukovaru ili na Kosovu, suđenja u Hrvatskoj za zločine u Splitu, Zadru, Osijeku i drugdje). Treba samo ohrabrivati nezavisnost domaćih sudova i bez zadrški odazivati se obvezama prema Haškome sudu, da se ta suđenja dovedu do kraja.
Predsjedniku se Tadiću, mislim nikako slučajno, omaklo da proziva Hrvatsku za »Oluju«, čime je otvorio Pandorinu kutiju iz koje može poteći više neprijatnijih istina za Srbiju nego za Hrvatsku. Potrebna je velika državnička mudrost da se to zaustavi i odnosi vrate u pređašnje stanje.
Drugo, odakle moć i ovlaštenja Amfilohiju Radoviću da daje izjave kako će SPC podizati bogomolje gdje god i kad god bude htjela. Da za to neće pitati državu. U kakvoj to državi mi živimo? Zašto srpska vlast blagonaklono gleda na Amfilohijevo s vjerskog trona huškanje na građanski rat u Crnoj Gori i na zavađanje dva tradicionalno bliska naroda. Zašto premijer Koštunica, umjesto što je spiskove crnogorskih državljana nosio u Bruxelles, ne bi, skupa s predsjednikom Tadićem, preuzeo na sebe ulogu da uvjeri Europsku uniju u opravdanost osamostaljenja Crne Gore, da ih uvjeri kako veće štete po sigurnost regije mogu nastati sprečavanjem crnogorskog naroda da se u miru i demokraciji izjasni o svom državnom statusu. Ne vjerujem, da Europa priželjkuje ili da joj je u nekom strateškom interesu da se jedno, već viđeno krvavo balkansko iskustvo razdruživanja, ponovi. Europa bi trebala, na vrijeme, ne sa zakašnjenjem kao u nekim ranijim situacijama, sve strašću obuzete strane u sukobu, bukvalno natjerati na mirovanje (svakako s dosta štapa, i sasvim malo mrkve!).
I najzad, tko vodi državnu politiku prema Makedoniji i Crnoj Gori, srpska vlada ili Srpska pravoslavna crkva? Nije jasno zašto srpske vlasti nastoje u očima demokratske Europe Srbiju predstaviti više kao teokratsku nego kao svjetovnu državu. I što je još gore ona se ne libi asistirati nacionalističkoj politici SPC. Prijetnje ministra Ilića da će prizemljivati makedonske zrakoplove sve dok makedonske vlasti drže vladiku Jovana u zatvoru, samo je jedan možda najgrublji vid te asistencije.
Srpski izvori optužuju makedonske vlasti da hapse vladiku Jovana zbog vjerskih uvjerenja. Je li zbog toga ili možda što je vladika na nedozvoljen način (po zakonima Makedonije) branio kanonsku vlast Srpske pravoslavne crkve u Makedoniji. Trebalo bi jedanput početi da se respektiraju težnje makedonskog i crnogorskog naroda da im autokefalnost njihovih crkava upotpunjuje i nezavisnost države. Trebalo bi već jedanput shvatiti da se obranom kanonskog jedinstva SPC na prostorima Makedonije i Crne Gore, u suštini brani posljednji oblik velikosrpskog hegemonizma na balkanskim prostorima. I da su nam važniji prijateljstvo i povjerenje susjednih naroda od birokratskog kanonskog jedinstva srpskog pravoslavnog klera.
Vlasti involviranih naroda u sukobu trebaju dobrosusjedski otklanjati štete svojim građanima nanesene ratovima, voditi politiku normalizacije međudržavnih odnosa, činiti sve ono što vodi povijesnom pomirenju njihovih naroda i ulasku u Europsku uniju.
Pitanja tko je sve i koliko odgovoran za započinjanje ratova, tko je sve i koliko, i prije svega zašto je činio zločine, nisam siguran da bi aktualni, i srpski i hrvatski političari, bili u stanju o njima objektivno (bez strasti) rasuđivati i debatirati, a da to ne utječe na vođenje dnevne politike. Aktualni političari, htjeli to ili ne, ma koliko gledali na sebe kao na demokrate koji gledaju u budućnost, nose opterećenja prošlosti, ne mogu iz te kože. Bukvalno je vidljiv fizički napor na njima da im demokratsku frazeologiju ne poremeti neka nekontrolirana misao iz arsenala prošlosti. Ali im se ipak omakne, kao što im se to dogodilo upravo ovih dana. Možda će srpski političari zažaliti zbog toga, već sutra, kad počnu razgovori o budućem statusu Kosova!
Tek će neka druga ili čak treća generacija političara, bez grčeva na licu, moći mirno, bez nacionalističkih opterećenja, razgovarati o teškoj zajedničkoj prošlosti i izvlačiti prave pouke za suživot. Dotle neka o prošlosti dijalog vode povjesničari, preporučljivo oni koji na povijest ne gledaju kao na ancilu politike.
Autor je publicist iz Beograda,
tekst je objavljen u beogradskom listu »Danas« 9. kolovoza
