Arhiv tekstova
Dužijanca je svečanost zahvale i slavlja
Grgo Kujundžić je predsjednik Glavnog organizacijskog odbora Dužijance od 2003. godine. Pokraj toga, pročelnik je Etnografskog odjela Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, a obnaša i dužnost vijećnika Hrvatskog nacionalnog vjeća. Nakon završene klasične gimnazije u Subotici i Više ekonomske škole u Novom Sadu bavi se vanjskom trgovinom i međunarodnom špedicijom.
HR: Što je Dužijanca, kada je ona i gdje nastala, i kako se ta manifestacija sadržajno razvijala tijekom godina?
Dužijanca je stari narodni običaj bunjevačkih Hrvata kojim se slavi završetak žetve. Dužijanca je nastala u obiteljskim krugovima na salašima. Vrijeme nastanka ovoga narodnog običaja nije nam poznato, međutim, poznate su proslave na salašima nakon završetka žetve, koje su se održavale u 19. stoljeću, kako kod gazda, tako i kod seljaka koji su se radovali kraju žetve. Crkva je 1911. godine prihvatila ovaj običaj, a župnik župe sv. Roka Blaško Rajić je osmislio kako se taj običaj slavlja i zahvale može prenijeti u crkvu, gdje će se vjernici zahvaljivati Bogu za dobivene plodove. Tako je te 1911. godine Crkva upriličila prvu Dužijancu u Subotici pod vodstvom vlč. Rajića. U početku je za crkvenu Dužijancu bila upriličena sveta misa na koju su vjernici dolazili obučeni u narodne nošnje, što je u ona davna vremena bilo uobičajeno, a naprijed su išli bandaš i bandašica, koji su birani kao najbolji radnici i organizatori posla. Tijekom vremena, poslije te crkvene Dužijance, bandašica je obično pravila užnu za bandaša i svećenika, a navečer je pravila »Kolo« u svojem dvorištu, gdje su se ljudi okupljali da bi se veselili. Bandaš je imao obvezu osigurati odličnu kočiju na kojoj se vozio s bandašicom, kao i tamburaše koji su ih navečer uveseljavali u »Kolu«.
HR: Nakon Drugoga svjetskog rata crkvene Dužijance su i dalje organizirane. Je li zbog toga bilo represivnih pritisaka od strane tadašnjeg komunističkog režima?
U vremenu trajanja Drugoga svjetskog rata crkvena Dužijanca nije održavana, ali neposredno nakon završetka rata, crkvena se Dužijanca ponovno počela održavati. Ondašnji komunistički režim koji je karakterizirao i ‘udbaški’ mentalitet, plašio se masovnijeg okupljanja mladog i vrijednog svijeta, te se Crkva odlučila imati bandaša i bandašicu, ali su tu funkciju obavljala djeca između osam i dvanaest godina. Odrasli bandaš i bandašica ponovno su birani za crkvenu Dužijancu tek u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, ali je ostalo da se za svečanost bira i mali bandaški par.
HR: Kako je došlo do organiziranja građanskog, svjetovnog dijela ove svečanosti neovisno od Crkve?
Od Sombora, preko sela, pa do Subotice, svake se godine održavala crkvena Dužijanca i ljudi su uvidjeli ljepotu ovoga događaja, pa su se prvo usudili napraviti veliku manifestaciju u Subotici. Godine 1968. organizirana je gradska Dužijanca kao etnografska turistička atrakcija, ali bez suradnje s Crkvom. Organizatori nisu bili protiv crkvene Dužijance, ali zbog represivnog komunističkog režima, to se tada nije moglo drugačije organizirati, jer bi u suprotnom slučaju svi ti ljudi koji su sudjelovali u organizaciji gradske Dužijance, doveli u pitanje svoju egzistenciju zbog vrlo vjerojatnog otkaza s posla. Narednih godina organizacija gradske Dužijance se usavršavala, a godine 1970. utemeljeno je Hrvatsko kulturno umjetničko društvo »Bunjevačko kolo« u kojemu se okupljala inteligencija bunjevačkih Hrvata i među ostalim, dogovarala i o organizaciji dvije velike svečanosti: Velikog prela i Dužijance. Tada su bili sazreli uvjeti za objedinjavanje crkvene i gradske Dužijance, ali nakon hrvatskog proljeća s početka sedamdesetih godina izvršena je represija spram brojnih članova HKUD-a »Bunjevačko kolo«, kada su mnogi ostali bez posla, a neki su završili i u zatvoru.
HR: Često se može čuti kako je prije 1990. godine Dužijanca imala »komunistički« sadržaj. Kako je ona izgledala u to vrijeme?
Nakon spomenute represije komunističkog režima, crkvena je Dužijanca i dalje održavana po župama, a održavala se gradska Dužijanca u Subotici, koju često nazivamo »komunističkom«. Organizator te Dužijance bila je komunistička partija i vijorili su se barjaci s komunističkim znamenjem. Povorka je formirana na hipodromu, tamo je scenski poredana i išla je do centra Subotice. U povorci su sudjelovala folklorna društva, skupine risara, a bile su prikazane scene sijanja, rasta, košenja i mljevenja žita, do zakuhavanja i pečenja kruha. Sve te scene bile su postavljene na traktorskim prikolicama i u sporom mimohodu su dočaravale gledateljima tijek od sadnje sjemena do gotovog somuna. U centru grada je bila postavljena velika bina, gdje je predsjednik Općine dočekivao bandaša i bandašicu koji su mu uručivali pečen kruh od novoga brašna. Iza toga je slijedilo veselje i ples. Svim tim događajima prethodilo je natjecanje risara, konjičke trke i tkz. »Veliko kolo« na kojemu su se birali bandaški par i njihovi pratioci. Crkvena i svjetovna Dužijanca morale su ostati razdvojene.
HR: Kada je došlo do objedinjavanja crkvene i tzv. građanske Dužijance?
Početkom devedesetih godina, uz sve nedaće koje su predstojale, komunistički je režim na sreću slabio, a dolaskom višestranačja, bunjevački Hrvati su jasno rekli tko su i pri tome su počeli dinamičnije iskazivati svoje kulturne i duhovne vrijednosti. Članovi Upravnog odbora »Bunjevačkog kola« skupa s predstavnicima Katoličke crkve i gradskih vlasti formiraju organizacijski odbor jedinstvene Dužijance u sklopu manifestacije »Kulturno ljeto Subotice« 1993. godine. Crkva je zadržala pravo izbora bandaša i bandašice kako bi oni bili dostojni i sakramentalno se zahvaliti Bogu nakon završene žetve na oltaru, dok je svjetovni dio Dužijance dobio mogućnost održavanja uoči Velike Gospojine, a ne na sam dan Velike Gospojine. U sklopu Dužijance tada su organizirane razne priredbe: natjecanje risara, konjičke trke, književne večeri, kolonija slamarki i slična događanja. Dotadašnja priredba »Veliko kolo« na kojoj se birao bandaški par, prerasla je manifestaciju pod nazivom »Tamburaška večer«, a samo »Kolo« se održava navečer, pod nazivom »Bandašicino kolo«, na koncu centralne manifestacije Dužijance. Na »Tamburaškoj večeri« se predstavlja bandaški par i biraju se najljepši parovi, koji su pratioci bandaškog para.
HR: U kojim se sve mjestima danas održavaju tzv. lokalne dužijance?
Zadnjih godina dužijance se održavaju u Somboru (tamo se ona naziva Dužionica), Svetozaru Miletiću – Lemešu, Bajmoku, Đurđinu, Žedniku, Maloj Bosni, Tavankutu, Ljutovu i u Subotici. Pokušaj održavanja Dužijance na Paliću uspio je jedanput, prije tri godine, ali se više ne održava. Ovogodišnje održavanje »Takmičenja risara« na Bikovu poklopilo se s zahtjevom za početak održavanja Dužijance i na Bikovu, ali do ostvarenja te inicijative nije došlo. Dužijance u selima u okolici Subotice rastu u svome kulturološkom sadržaju, održavaju se književne večeri, koncerti, nastupi folklornih skupina, izložbe i predavanja. Ti sadržaji nisu bili ranije izraženi, ali sve je više takvih događanja u sklopu tzv. lokalnih dužijanci zahvaljujući trudu kulturnih djelatnika i župnika.
HR: Od kada sudjelujete u organiziranju žetelačkih svečanosti?
Na prvoj svjetovnoj Dužijanci 1968. godine, bio sam prvi gradski bandaš. Ne po liniji komunističke partije, jer član komunističke partije nisam nikada bio. Želio sam uspjeh te priredbe i zbog toga sam se uključio. Međutim, sve do 1991. godine nisam aktivno surađivao u organizaciji Dužijance. Tada sam preuzeo obveze i više godina sam bio potpredsjednik Glavnog organizacijskog odbora, a predsjednik tog Odbora postao sam 2003. godine
HR: »Takmičenje risara« je jedna od masovnijih manifestacija koja se održava u sklopu Dužijance. Kada je to natjecanje ustanovljeno?
Priredba »Takmičenje risara« prvi puta je organizirana 1968. godine, a tada su se natjecali i orači. U to vrijeme je još u svim selima bilo mnogo aktivnih kosaca, koji su se veoma kvalitetno takmičili. Poznati risari su bili Kala i Marija Horvatski, a u zadnje vrijeme Stipan i Klara Kujundžić. Na »Takmičenju risara«, pokraj prikazivanja košenja, snošenja i divenja žitnog snoplja, prikazivana je i vozidba snoplja iz krstina s njiva u guvna, divenjem žitnih kamara koje su nekada imale velike dimenzije, nadvisujući okolne zgrade na salašima. Prikazivana je i vršidba žita starom vršalicom i traktorom, strojevima koji su prethodili sadašnjem kombajnu. Natjecanja su održavana u više-manje svim selima u okolici Subotice.
HR: Pokraj vjerskih, etnografskih i društvenih događaja, program Dužijance sadrži i književne večeri, koncerte i izložbe slika. Što se iskazuje na tim književnim večerima, koncertima i izložbama?
Ove godine katedralni zbor »Albe Vidaković« s ravnateljicom s. Mirjam Pančić obilježava 25. godina sudjelovanja u svečanosti Dužijance. Zbor je sudjelovao i na manifestacijama »Dani kruha i riječi« koje su se održavale uoči Dužijance. Katolička crkva je u okviru te manifestacije održavala u svojim prostorijama književne večeri posvećene istaknutim hrvatskim književnicima ovoga podneblja, a tih dana su održavane i svečanosti duhovnog sadržaja i te svečanosti prerasle su u danas poznati događaj »večernje« ili »vespere«, koji se održava u subotičkoj Katedrali, navečer uoči centralne proslave Dužijance. Što se tiče rada slamarki, koje izrađuju predmete i slike u tehnici slame, slamarke su sastavni dio Dužijance, jer one su od davnina, pa do danas, plele žitnu krunu bandašu, crkvene krune ili simbole koji su se prinosili na oltar, kao i perlice i druge ukrase za kićenje sudionika Dužijance ili za kićenje prostorija u kojima se odvija slavlje. Ove godine je jubilej XX. Saziva »Prve kolonije naive u tehnici slame« koji se održava u Tavankutu, a u sklopu Dužijance bit će otvorena izložba u subotičkom Likovnom susretu na kojoj će posjetitelji moći vidjeti retrospektivu slika u tehnici slame s obzirom na jubilej. U program Dužijance uvrštena je i Međunarodna likovna kolonija »Bunarić«, koja je izrasla iz aktivnosti Likovnog odjela HKC »Bunjevačko kolo«. Na svim tim književnim večerima, koncertima i izložbama iskazuje se kulturna baština bunjevačkih Hrvata, kao i aktualno stvaralaštvo.
HR: Dužijanca je blagdan ratara, stol kulture i života, a uvijek je i svečanost kruha. Koliki značaj ima poštivanje kruha za bunjevačke Hrvate?
Kruh poštuju svi narodi svijeta od pamtivijeka, jer je kruh osnovna hrana, a kršćanstvo je po Kristu prihvatilo kao najveću svetinju svetu hostiju kao tijelo Kristovo, a hostija je kruh pripravljen za slavlje katoličke euharistije, napravljen od pšeničnog brašna. Dobro se sjećam poštivanja kruha u mojoj obitelji. Ako je komadić kruha pao na pod, morao se podići, očistiti i poljubiti. Ostaci blagoslovljenog kolača za Uskrs, kao i mrvice, nisu se bacali u smeće, nego su bili spaljeni ili su zakopani u zemlju. Mnogi narodi i župe u našim krajevima imaju Dan zahvalnosti za plodove zemlje, međutim bunjevački Hrvati su našli za shodno da slaveći kruh tijekom Dužijance izražavaju zahvalnost Bogu za plodove.
HR: Predsjednik ste Glavnog organizacijskog odboora »Dužijance 2005.«. Mijenja li se ove godine što u koncepciji slavljenja Dužijance?
Koncept programa Dužijance koji sadrži 25 priredbi ustanovljen je prije više godina. Ni ove godine ništa se neće mijenjati glede koncepta održavanja i slavljenja Dužijance. Postojala je ideja da se Dužijanca profesionalno organizira i materijalno kapitalizira, ali smatram da bi se takvim pristupom, koji neminovno zahtijeva i komercijalizaciju, izgubio pravi smisao i ljepota Dužijance. Troškove koje imamo ne pokrivamo putem ulaznica ili drugih plaćanja, nego imamo glavnog pokrovitelja, a to je Općina Subotica, a tu su i drugi darodavci koji žele pomoći ono što smatraju vrijednim.
HR: Tko su sve sudionici centralne manifestacije ovogodišnje Dužijance, koja u Subotici otpočinje 12. kolovoza i traje do 14. kolovoza?
Točnih brojki o aktivnim i pasivnim sudionicima Dužijance nemamo, ali prilično točnom procjenom došli smo do broja od 1.500 do 2.000 aktivnih sudionika tijekom svih 25 priredbi, dok se broj pasivnih sudionika procjenjuje od 20.000 do 30.000. Značaj sudionika je teško rangirati, jer značaj imaju i oni koji siju žito, kao i oni koji blagosiljaju, kose ili vrše žito. Kao što sam spomenuo, u programima sudjeluju i književnici, glazbenici i slamarke, a pobožnost je iskazana velikim brojem vjernika na svečanim misama zahvalnicama. Sudionici Dužijance su još i risari, parovi bandaša i bandašica, folklorne skupine, tamburaški ansambli, konjanici-jahači i fijakeristi.
HR: Kakvu budućnost ima Dužijanca i koliko je važno njegovanje narodnih običaja za očuvanje nacionalnog identiteta?
Dužijanca treba imati svoju budućnost zbog očuvanja narodnih običaja. Narodni običaji su sastavni dio kulture jednoga naroda. Bunjevački Hrvati na ovim prostorima njeguju smisao i izvornost svojih narodnih običaja, a jedan od tih je i Dužijanca, svečanost koja čini dio naše nacionalne kulture i zbog toga je ona važna za očuvanje našeg nacionalnog identiteta.
HR: Pročelnik ste Etnografskog odjela Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«. Kada se u Vama javila ljubav prema etnografiji?
Već kao dijete u mnogobrojnoj obitelji u kojoj se njegovao kult običaja zavolio sam naše narodne običaje. Tada naravno nisam ni znao što znači riječ etnografija, a što prevedeno s grčkog jezika znači: opis narodnog. Aktivnostima u HKC »Bunjevačko kolo« i u organizacijskom odboru Dužijance, razvijao sam svoju sklonost prema etnografiji, te su me kao člana Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost izabrali za pročelnika Etnografskog odjela. Ipak, uvjeren sam da bi mlađa osoba, koja se školovala za profesiju etnologa, mogla više doprinijeti radu Etnografskog odjela. Doprinosim koliko mogu, moj se doprinos primjerice može vidjeti kada se za Božić organizira izložba Božićnjaka, kao i u radu organiziranja manifestacija Velikog prela i Dužijance.
g
