Arhiv tekstova
Kuhanje i kusanje
Još je jedna Dužijanca uspješno dovedena do pred sam kraj. Bunarićkim proštenjem, koje počinje Trodnevnicom u srijedu 24. kolovoza, a nastavlja se Svečanim bdijenjem u subotu i biskupskim misama na mađarskom i hrvatskom jeziku u nedjelju, bit će okončana i ovogodišnja svečanost zahvale Bogu za darove zemlje.
Ovogodišnja će se Dužijanca pamtiti, između ostalog, po propovijedi biskupa gospićko-senjskog mons. Mileta Bogovića, u kojoj je neobično puno puta izgovorena riječ Bunjevac, u različitim varijantama i padežima, ali uvijek s jasnim putokazom prema zajedništvu – hrvatskom i katoličkom.
I odista, tko može s većim autoritetom od biskupa Bogovića, u čijoj je biskupiji, prema njegovim riječima, preko 60 posto Bunjevaca, govoriti o Bunjevcima i njihovim osjećajima? Upravo u tome kraju, gospićko-senjskom, centralni je hrvatski prostor i nitko od tamošnjih Bunjevaca, svjesnih svoje bunjevštine, ne dvoji o svojoj hrvatskoj pripadnosti. O tome su ove godine na licu mjesta, dakle na misi, gdje su bili službeno nazočni kao gosti, slušali i predstavnici one struje Bunjevaca koja sebe ne smatra dijelom hrvatskog naroda – članovi Nacionalnog vijeća bunjevačke nacionalne manjine. Nije poznato jesu li bili zadovoljni onim što su čuli, ali svakako nisu reagirali, ni tada, a ni nekoliko dana poslije.
Odluka Nacionalnog vijeća bunjevačke nacionalne manjine da se ove godine prihvati poziv predsjednika Općine Géze Kucsere i da njihovi predstavnici budu nazočni na završnim svečanostima Dužijance dovela je i do određenih podjela unutar (samo) bunjevačke struje, jer se toj odluci, kao i odluci Kulturno-umjetničkog društva »Bunjevka« da sudjeluje u završnim svečanostima, suprotstavila Bunjevačka stranka, priopćenjem za javnost u kojemu se distancirala od odluke Nacionalnog vijeća i pozvala KUD »Bunjevka« da se ne pojavi na Dužijanci. Ni jedni, niti drugi, nisu postupili po priopćenju Bunjevačke stranke.
No, ni pokraj svega nema dovoljno razloga za optimizam, bar što se te teme tiče. U nekim se medijima razvija rasprava o »bunjevačkom pitanju«, koja ponegdje počinje poprimati nedopustive tonove. Ako se o tom problemu uopće treba javno pričati, onda bi akteri morali zadržati makar najmanju mjeru pristojnog općenja. Ispod je svake razine ljudskog dostojanstva trpjeti ono što se ovih dana ponegdje može čuti ili pročitati. Zakuhati je lako i jednostavno, ali je teško to poslije kusati. Još se nismo niti oporavili od onoga što nas je sve skupa zadesilo u ne tako dalekoj prošlosti, a sada kao da krećemo u isto. Razumnog razgovora nikad dosta, ali ga na vidiku još nema. A, ako razgovor nije razuman, bolje da ga niti nema. Ponekad je i šutnja vrednija od zlata.
Z. P.
