Arhiv tekstova
Tako u Hrvatskoj nastaju čudovišta
Mislio je možda Ivo Sanader jednim udarcem ubiti tri političke muhe: dokazati Branimiru Glavašu tko je gazda, pokazati Ivici Račanu kako se to radi i poručiti Europskoj uniji da je Hrvatska pod njegovim vodstvom sposobna i spremna suditi i HDZ-ovim dojučerašnjim prvim ljudima za zločine protiv nevinih Srba.
Znalo se da su u igri veliki ulozi, rat je počeo uzajamnim denunciranjem po medijima, a prijetnje tipa »ako zatvore mene, zatvorit će i tebe« postale su gotovo uzrečice. No, malo tko je mogao predvidjeti da će Glavaš usred Osijeka pročitati imena, način, vrijeme, datum i razloge ubojstva 40-ak Srba, optužujući hrvatski pravni sustav da se pretvorio »u nakaradu i čudovište«, srameći se jer je »ugradio sebe u temelje ove države« i vapeći da svaka žrtva dobije ime i prezime, a i njezin ubojica valjda.
No, ni u jednom trenutku žrtve nisu bile važne ni Glavašu ni Sanaderu, kao što nisu bile važne ni onima prije njih. Jer da jesu, davno se istina mogla bar načeti, papiri koji sada niču bili su tu i prijaš-njih godina. Imena egzekutora i svjedoka tavore po kojekakvim ladicama više od desetljeća, čak su i političari posve isti.
U međuvremenu su bili i vlast i opozicija i očito su u nakaradnost pravnog sustava svi ugradili i svoj doprinos. Jer svi su znali što se po hrvatskim gradovima događalo početkom 90-ih, kao što se vrlo brzo, odmah po završetku Oluje, znalo što se čini u Dalmatinskoj zagori. I, svi su odlučili šutjeti i okrenuti glavu ne želeći otvarati ono s čim se nisu mogli nositi. Zato je ta tema i danas svima i na vlasti i u opoziciji neugodna.
Neukusno je čitati tko je bio za kažnjavanje zločina a tko nije. Jednako kao što postaje neukusno gledati javna priznanja ubojstava, jer ispada da se radi o nekom novom perverznom reality showu, samo što se još nitko nije sjetio ponuditi publici da na kraju izabere svog favorita i omogući mu dobitak od milijun kuna. Jer u zemlji u kojoj je osnovno obilježje svjedoka amnezija, u kojoj je jedan dan normalno da se potreseni ubojica kaje želeći javno olakšati svoju dušu, a već drugi dan tvrdi da ništa od toga nije istina, ne treba nasjedati političkim igrama.
Hrvatsku javnost kao ni hrvatsku politiku ne zanima istina. Njih zanima samo pobjednik. Hoće li Sanader imati dovoljno jake svjedoke da strpa Glavaša u zatvor i tako pokaže i mogućim budućim otpadnicima HDZ-a što ih čeka. Ili će tvrdoglavi Glavaš izdaju HDZ-a i Sanadera naplatiti odmatanjem cijele priče o ubojstvima i reći sve što zna? Hrvatski Srbi, ni živi ni mrtvi, nisu uvijek u priči. Tadić i Koštunica njima će se poslužiti kad god im bude potrebno. Oni pothranjuju mržnju dijela izbjeglih Srba kako bi se njome koristili kada treba.
Hrvatska se politika nikako ne može odlučiti što bi s hrvatskim Srbima. Nisu dobri ni kao vlast ni kao opozicija, ne valja ako se vraćaju, ali ni ako to odbiju. Nije dobro ako dođu samo da bi prodali svoju imovinu, ali loše je i ako misle da u njoj imaju pravo živjeti. Bili su agresori pa je samo pritiskom izvana priznato da su barem neki do njih mogli biti i žrtve, da je i među njima moglo biti starih, djece, žena, nenaoružanih, lojalnih, iskrenih, riječju – nevinih. Nametnuta politička korektnost nalaže da se njihovi politički predstavnici toleriraju, ali možda bi netko iz vlasti ipak trebao glasno upitati zašto je svaki njihov korak pod prismotrom i zašto se svaka riječ važe posebnom vagom, ako su isti kao svi drugi.
No, oni koji su živi imaju barem kakav takav izbor da govore ili šute, da se sami brane. Mrtvi su nemoćni. Oni se ne mogu pobuniti kada ih se bezočno koristi za politička razračunavanja, ne mogu tražiti da ako se otvara Osijek, onda treba otvoriti i Zagreb, Karlovac, Zadar, Sisak, Split, Vukovar i dovršiti priču do kraja. Ne mogu čak ni upozoriti hrvatske građane da im se iza leđa održavaju zatvorene sjednice Vlade.
Na jednoj su prodani opatijski hoteli, na drugoj tajno ukinute subvencije za zapošljavanje. Jer poanta i jest u tome da se narod bavi zagonetkama o tome tko je pustio leševe niz Savu i Dravu, a da vlast raspolaže moći i novcem. Tako nastaju čudovišta o kojima govori Glavaš.
Autorica je kolumnistica,
tekst je objavljen u Večernjem listu 12. kolovoza
