Arhiv tekstova
Pješačenja bez pjesničke slobode
Premda je Psunj nešto viši, Papuk je najveća i neka se druge planine ne uvrijede, najljepša slavonska planina. U njemu nalazimo stijene stare između 352 i 376 milijuna godina i ubrajamo ga u staro gromadno gorje premda u njemu nema toliko ruda da bi eksploatacija danas bila isplativa. Najviši dijelovi Papuka, oni koji dosežu umalo 1000 metara, nastali su u mlađim geološkim razdobljima Zemlje, u isto vrijeme kada i Alpe. Na taj zaključak upućuju mnoge vulkanske stijene stare između 60 i 260 milijuna godina, pa i one prekrasne crvene, bazaltne.
U utrobi Papuka i njegovih rođaka više se ne odzvanjaju udarci pijuka niti voze vagoneti, premda i još stoje natpisi na ulazima u jame, koji pokazuju da su tu i nekoć živjeli rudari i talioničari, prije Krista sigurno Kelti i, moguće, Sasi, kada ih je u 9. stoljeću po golemom carstvu raselio Karlo Veliki – priča sa Sasima je puno izvjesnija na Fruškoj gori gdje i danas pokraj Slankamena postoji mjesto Sase. Danas Papuk i njegovu sestricu Krndiju otkidaju. Potreba za kvalitetnim kamenim i isto takvim cementom navela je ljude naše civilizacije da planinama odrunjuju obronke. A kako je glad za sirovinama golema, smrvljeni su u prah i kamenčiće i veći komadi Papuka i Krndije. No, Šokci koji žive u Baranji gledaju nešto još strašnije. Brdo Harašanj, na kojem se već nekoliko stotina godina okupljaju – kao i u Voćinu – šokačke vještice, otpili su do pola, s đudske, šikloške i harkanjske strane; od Mohača i Duboševice se to zlo još ne vidi. Uskoro će nas i vještice ostaviti. I njihova smo gnijezda razbucali.
VODE: Papuk pamti i Sarmatsko i druga mora pa i divovsko slano jezero, Panonsko more. Izvirio je, dakle, Papuk, odavna. U njegovu su se tlu izmiješale okamenjene školjke, zvijezde, puževi i alge, kosti pliskavica i morskih pasa te divovskih nosoroga i fosilnih deva. Na sjevernim obroncima, tamo gdje Papuk gotovo dotiče Dravu, pronašli su kopači ciglarske gline i kosti mamuta; Bog zna ostaci kojih se sve zvjeradi nalaze u tlu Papuka.
Papuk obiluje vodama. Jedne se scuruju put Save, u koju će ih odvesti Orljava, druge su krenule put Drave. Ođinica, koja inače izvire na Bilogori i koja se u srednjem vijeku zvala Verovce, pokupit će većinu voda koje potočići nose prema Virovitici – zapravo, nije poznato kako se izgovaralo ime tog potoka, no ono označava hirovitu i nemirnu vodu. Na sjevernoj strani Papuka izviru Voćinka i Vojlovica (Vojlovica prikuplja vode koje nose potoci Gudnoga i Jankovački potok), koje se kada uteku jedna u drugu kod Čađavice zovu Karašica. Još jedna hidrološka zavrzlama izvire na Papuku. Od izvora pa do ušća u Karašicu rijeka Vučica pet je puta mijenjala ime. Od izvora na Papuku, pokraj Klokočca i Bazove Glave, Vučica se zove Veliki potok, nakon nekoliko kilometara Vučica počinje teći pod imenom Radlovac, a ispod Orahovice Vučica se naziva Orahovički potok. Čim Vučica prijeđe magistralnu cestu Osijek – Zagreb, račva se u dva korita, Rašnjača, koju zovu i Pištanac, i drugo korito koje zovu Vučica, pa tek od Bara počinje Vučica teći pod svojim imenom. Vučica ima 6 većih pritoka, od kojih neki izviru na Papuku a neki na Krndiji.
Na sjevernoj strani Papuka, podno gotičkoga grada Ružice, nalazi se od 1962. godine i Orahovačko jezero. Uokolo jezera velikog dva hektara je travnjak – pravi izazov za odbojkaše, nogometaše, igrače badmintona ili šetače. Zimi je to sanjkaški raj. I raj za skijaše-početnike. I, uvijek dobrodošle šetače. Na nevolju mnogih izletnika i vikendaša, ovoga je ljeta voda iz jezera, jednostavno, iscurila. Ni kilometar od jezera nalazi se kamenolom. Detonacija već godinama odjekuju svakodnevno što, naravno, ne smeta ni jezeru ni srednjovjekovnoj Ružici, i nemaju te detonacije nikakve vez s curenjem jezera; navodno je neka instalacija zastarjela. Eto.
Voda s južne strane Papuka ima puno. Rekli smo, svi će ti potoci završiti u Orljavi. Najveći su Dubočanka, koja se ulijeva u Veličanku, Kovačica, koja se ulijeva u Brzaja, koja je pregrađena i koja puni jezero Zvečevo, te Vetovačka rijeka. Ono što ih povezuje su autohtone potočne pastrve te brojne druge riblje vrste, poput potočne mrene i paklare, kao i mnoge vrste gmazova i vodozemaca. I osobito valja istaknuti, neka ne zamjere što ih se gleda s nutricionističkog stajališta, papučke rakove, koji su najbolji na buzaru. No, kako su ugroženi, sve su rjeđi na trpezi stanovnika Požeštine, koje zovu Šijaci. Nejasno je podrijetlo naziva Šijak – vjerojatno su to potomci Hrvata iz predturskih vremena, koji su pod Lukom Ibrišimovićem, gvardijanom veličkoga franjevačkoga samostana, podignuli ustanak i pomogli habuburškoj vojsci i vojsci hrvatskoga bana da koncem 17. stoljeća protjera Osmanlije iz Podunavlja. U Požeštinu se naselilo malo Šokaca, novog hrvatskog supstrata u Slavoniji. Vratimo se vodotocima. Dok umalo svi papučki potoci nose hladnu vodu, u dolini Dubočanke postoje izvori termalne vode temperature između 26 i 27 stupnjeva Celzija. Vrijedni su Šijaci pregradili Dubočanku, ili kako je oni zovu Duboku, i odavna izgradili kod Velike protočne bazene i planinarski dom. Danas su tamo suvremeni bazeni, jedan plići za plivače slabijih sposobnosti, a drugi je olimpijskih dimenzija. Prirodna hladovina i povjetarac iz Dubočankse klisure je ono što veličke bazene razlikuje od drugih slavonskih bazena. No, krene li se od bazena u klisuru solidnom cestom, nekoliko kilometara je asfaltirana, a dalje je pokrivena kvalitetnim makadamom, dočekat će nas vodopadi, mostići i vodenice.
Avanturisti željni dobroga pogleda, zaljubljenici u gotičke utvrde te vojni stratezi puni kondicije trebaju se odvažiti i od veličkih bazena zaputiti na polusatnu avanturu strmom kozjom stazom i uspeti se, uspuhani, na Velički grad. Oni manje ambiciozni odabrat će manje strmu stazu s druge strane brda.
ŠUME: Vrhovi Papuka danas su opkoljeni bukovim i jelovim šumama. Zapravo, iznad 500 metara nadmorske visine pa sve do 953 metara, koliko najviši vrh Papuka ima, dominira bukva, a poput golemih otoka u bukovim šumama nalaze se grupirane jele. Puno padalina (1250 mm), koje su pravilno raspoređene po godišnjim dobima, te srednja godišnja temperatura od 8,9°C pogoduju ozdravljenju oboljelima od plućnih bolesti. Grmlja u višim dijelovima Papuka nema puno – dominira obični likovac, božikovina, širokolisna kurika, lijeska i bazga, čije plodove ubiru i stanovnici i turisti, kao i gljive te ljekovito bilje, kojeg na proplancima ima u obilju. Kako se silazi s vrhova Papuka pojavljuju se uz bukve i jele i gorski javor, obični jasen i planinski brijest, a u njihovim šumama i crna bazga, malina i kupina. Na visini od približno 500 metara, gdje je nalazi većina srednjovjekovnih papučkih utvrda, uz već spomenuto drveće pojavljuju se i hrast kitnjak, divlja trešnja, lipa i grab, a cijele godine šume intenzivno mirišu po srijemušu i medveđem luku te drugom začinskom bilju kojeg ima u obilju. I, valja reći, obilje kestena, kojeg su ovdje usadili Rimljani. U nižim dijelovima Papuka, na njegovim obroncima ima dosta graba klena, još više trešanja i divljih kruška te hrasta cera i lipe. Duž obala vodotoka ima močvarnoga bilja, osobito crne topole.
Oduvijek su se stanovnici papučkih sela bavili stočarstvom. Uzgajali su pčele, pravili med i vosak, a na čistinama uzgajali žitarice, oku kuća povrće. Sredinom 18. stoljeća na Zvečevu proradila je staklana, jedna od prvih u Hrvatskoj, a početkom 20. stoljeća počela je eksploatacija trupaca. Papuk su opkolili strani poduzetnici, sagradili poslovne zgrade, ladanjske kuće i pilane. Postavili su kilometre tračnica te zaposlili stanovnike i pridošlice na izvlačenju trupaca. Najteže su polove obavljali podolski volovi, najveći europski sisavci, te mali bosanski konjići. I samo Nebo zna, i puno Mu hvala, zašto je prestala nagla eksploatacija drveta na Papuku. Dok su mnoge planine pretvorene u goleti, Papuk je još uvijek prekriven šumom.
Od 1963. godine ponosno stoji pored Voćina i arboretum Lisičine, ponos Slavonije. U njemu su posađena mnoga stabla europskih i vaneuropskih šuma.
ŽIVOTINJE: Premda su danas Papuk gotovo pripitomili – pun je izletišta, stijena za penjanje, dobrih makadamskih i asfaltiranih cesta – i premda danas na Papuku nema medvjeda, vukova, risova i druge opake zvjeradi, treba se paziti jazavaca i divljih svinja. I jazavci i divlje svinje i lisice i kune izbjegavaju čovjeka i poput jelena i srna izlaze iz papučkih gustiša tek kada su sigurni da nema opasnosti za njih i njihove mlade. Lasice su nešto neopreznije, kao i ježevi i može ih se češće vidjeti u papučkim šumama. Uz vodotoke ima kornjača te uz potok Brazju i vidri, dok su dabrovi odavna istrijebljeni.
Ptica ima posvuda, i selica i stanarica i pjevica i onih drugih. Ponosno nad Papukom leti i škanjac mišar. Noću iz pećina izlijeću šišmiši, najugroženija životinjska vrsta Papuka.
KELTI: Teško je reći od kada čovjekova vrsta obitava na Papuku. Sigurno su povoljna klima, obilje vode te raznovrsnost biljnog i životinjskog svijeta privukli mnoge ljudske skupine. Neki od njih, koji su znali kopati rude i taliti metale, na Papuku su se dugo zadržali. Ponad mjesta Kaptol, u kojem i danas ima potomaka naseljenika iz Češke, postoji nekoliko grobnih humaka, tumula, u kojima su nađene žare, grobne posude u kojima su pohranjeni spaljeni posmrtni ostaci. Pored njih nađene su kacite, koplja i dijelovi konjske opreme.
VALLIS AUREA: Rimljani su svoje šume sasjekli još u stoljećima prije Krista, a kada su u prvom stoljeću okupirali današnju Slavoniju nazvali su Požeštinu Zlatnom dolinom. Dakako, ne zbog zlata niti zbog pšenice već zbog obilja drveta, najvažnijega resursa staroga i srednjeg vijeka.
VOĆIN I KLAK: U srednjem je vijeku Voćin bio važan grad. Voćinom su gospodarili su mnogi plemići izvršili su mnoge dogradnje i pregradnje i Voćinski grad očekuje i zaslužuje da se njime pozabave povjesničari, arhitekti i restauratori. Iz njega se nadzirao zapadni prijevoj preko Papuka te gorski plato od Slatinskoga Drenovca do Voćina pa preko Đedovice do Požeštine. U blizini Voćina nalazio se u grad Klak, čiji ostaci, tri okrugle kule koje je stajao zid, stoje i danas iznad Slatinskoga Drenovca na teško pristupačnom brdu.
KAMENGRAD: Kamengrad se nalazi iznad Kamenskoga Vučjaka, naselja između Voćina i Požeštine. U vrelima ga nalazimo tek u prvoj polovici 15. stoljeća, a nastao je, sigurno, početkom 13. stoljeća. Do osmanlijske vladavine često je mijenjao gospodare, a u postturkom periodu u njemu nije nitko živio. Kao i Velički grad, teško je pristupačan jer je smješten je na velikom čunjastom brdu strmih strana. Bio je opasan vanjskim bedemom visokim petnaestak metara, dok je unutar tog štitnika bio relativno komforan kaštel. Inače, ovaj najzapušteniji srednjovjekovni grad na Papuku bio je izgrađen s najviše građevinskoga umijeća. Kamen je brižno klesan, brižno je odabran građevni materijal, a kao vezivno sredstvo rabljena je kombinacija pijesak i gašenoga vapna.
KUTJEVO I RUŽICA: Oduvijek su stanovnici Požeštine putovali preko Krndije i Papuka u dravsku dolinu. Jedan je krak tog puta prošao preko Krndije, i tamo se s požeške strane nalazi Gradina, a sa našičke strane Bedemgrad. Ta je cesta zapravo obnovljeni rimski put i u srednjem se vijeku zvala Via magna – kada je obnovi Marija Terezija zvat će se Carski drum i povezivat će Osijek, središte Virovitičke županije, s Požegom, sjedištem istoimene županije; 1804. godine nasut će je, zbog straha od Napoleona, kamenom, a asfaltirati prekasno, tek sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Srednjovjekovna je benediktinska opatija Kutjevo nastala na obroncima Papuka pored puta prema Crkvarima, templarskom posjedu pored današnjih Feričanaca, iznad još jednog papučkoga potoka, Iskrice. Na pola puta nalazi se Stari grad, romanička divovska građevina, koju kao da su izgradili Kiklopi. Tik do nje nalazi se vrh Kapovac (790 metara). Trasa cesta između benediktinskoga Kutjeva i Crkvara, pored kojih je u 14. stoljeću niknula impozantna gotička građevina Ružica, koja je bila u rukama svjetovnoga plemstva, prolazi prijevojem između Krndije i Papuka. S te se ceste danas pruža najljepši pogled na središnju Slavoniju i južnu Ugarsku – vidi se golim okom Siget, kojeg je branio Nikola Šubić Zrinski, a napadali Mehmed paša Sokolović i Sulejman Veličanstveni, Pečuh te brdo Harašanj.
Teško je ime cvijeta ili žensko ime dovesti u vezu s golemom gotičkom građevinom, Ružicom. Obližnje selo Duzluk (turski duzem – cvjetni, ružin djevojački ukras) imenjak je ove utvrde, a ime sela jasno pokazuje pod čijom je vladavinom to naselje dobilo ime. Orahovčako vlastelinstvo, Raholca, koje se prvi se puta spominje 1228. godine, moguća je osnovica imena ovoga grada, istina nekom još uvijek nerazjašnjenom tvorbom. Ružicom je gospodarilo nekoliko plemića, Nikola Kont, Lovro Iločki, koji je Crkvare preuredio u svoju zadužbinsku crkvu, Ladislav More, braća Pomanicki i drugi. Stoljeće i pol Ružicom su gospodarili Osmanlije, a u postturkom periodu razni plemići i poduzetnici.
Kutjevo je u postturskom periodu pripalo isusovcima, koji su razgranali vinogradarstvo na svome vlastelinstvu. Nakon padanja isusovaca u nemilost, gospoštiju su preuzeli drugi gospodari i nastavili se sladiti graševinom.
KAPTOL: Jugozapadno od Staroga grada, romaničkoga grada na papučkom vrhu, na obroncima Papuka nalazi se Kaptol, u kojem se nalaze ostaci nekoć moćnog sjedišta kanonika Pečuške biskupije. I taj su wasserburg, grad opkoljen vodom, povjesničari prozvali Stari grad. Tek da se zna, od Kutjeva do Kaptola nešto je više od 12 kilometara – točno koliko je od kaptolskoga Staroga grada do srednjovjekovne utvrde oko koje se razvila Požega te Veličkoga grada. U Starom gradu tek se otkopava gotička bazilika impozantnih razmjera te odgonetavaju položaji profanih objekata unutar zidina, sklepanih netom pred dolazak Osmanlija.
VELIKA: Velički se grad nalazi na južnom hrptu brda Lapjak. Vjerojatno je izgrađen u 13. stoljeću te je u narednim stoljećima dograđivan. Velički grad ima oblik peterokuta. Na sjevernoj strni je branič-kula, četverokatna, a na južnoj je oveće dvorište. Dok je zadnji kat bio napravljen od drveta, na nižim se katovima živjelo, spavalo i kuhalo, o čemu svjedoči i veliki kamin, vrlo sličan onom u Ružici. Na žalost, ni Velički grad nije u reprezentativnom stanju i pred stanovnicima papučkih naselja stoje veliki zahvati da se zaštite biseri srednjovjekovnoga graditeljstva.
JANKOVAC: Jankovac (475 m), plato okružen bukovom šumom, koji se četrdesetak metara uzdiže od okolnoga terena, ime je dobio ime po vlasniku brojnih posjeda od Voćina do Virovitice grofu Josipu Jankoviću. Sa druge dvije srane iznad platoa se uzdižu planinske kose čineći bajkovitu sedrenu stepenicu. Sredinom 19. stoljeća u svojim zrelim godinama odlučio je grof Janković urediti jednu papučku dolinu. Sagradio je lovački dvorac, uredio dva protočna jezera za uzgoj pastrva i opskrbu vodom vodopada, koji veličinom i ljepotom nadvisuje slične u ovom dijelu Europe. Sahranjen nje, po svojoj želji, u spilji iznad jezera. Do Jankovca se dolazi odličnom makadamskom cestom koja vodi od Slatinskoga Drenovca do Velike. Danas je na Jankovcu planinarski dom, koji cijenom smještaja osjetno nadvisuje slične domove.
PARK PRIRODE: Park prirode Papuk protegnuo se i na planinu Krndiju, a prostire na približno 300 km2. Gostima pruža nebrojene užitke u istraživanju biljnog i životinjskoga svijeta, aktivnom odmoru u pješačenju, bicikliranju, plivanju ili skijanju ili uživanju u prirodnim ljepotama i geološkim fenomenima te u razgledanju kulturno-povijesnih znamenitosti. Zavjetne kapele te hodočasnička mjesta katolika te pravoslavni manastir Sveti Nikola osnovica su vjerskoga turizma. Ukratko, poželite li planinariti, voziti bicikl, kupati se ili penjati po živoj stijeni ili se voziti motornim zmajem, pokušajte to u Parku prirode Papuk. g
