Arhiv tekstova
Trostruko ne
Jezik je rodno mjesto hrvatske nacije – tek je stvaranje hrvatskoga standardnoga jezika omogućilo prevladavanja partikularizama i snažnije širenje hrvatske nacionalne svijesti. Međutim bavljenje jezikom istrglo se iz ruku lingvista i njime se bave, uglavnom, ideolozi. Neprestano hrvatovanje po hrvatskome jezičnom standardu dovelo je u nedoumicu mnoge pisce i pjesnike – pjesnici su tako snažnu utekli u dijalektalnu poeziju da se posljednjih godina na prste jedne ruke mogu nabrojati kvalitetne zbirke pjesama napisane na hrvatskome jezičnom standardu. Tu pobunu pjesnika prihvatili su, Bogu hvala, i neki pisci.
OPUS: Da ne bude nesporazuma, roman Jurice Pavičića napisan je na hrvatskom jezičnim standardu i oplemenjen je mnogim dijalektalnim izričajima. Nije težak za čitanje. Rečenica je jasna, stilski obilježena i neopterećena nepotrebnim metaforama. Jurica Pavičić do sada je objavio četiri takva romana; tečna i dotjerana. Romanima »Ovce od gipsa«, koji je ekraniziran (po tom je romanu Vinko Brešan snimio film »Svjedoci«), »Nedjeljni neprijatelj« te »Minuta 88« skrenuo je na sebe pažnju domaće čitalačke publike te inozemnih kritičara, a roman »Kuća njene majke«, nastavak je uspješnica tog novinara i kolumniste Jutarnjega lista. Tek da se zna, roman je objavljen u biblioteci Premijera »Jutarnjega list«-a, u kojoj objavljuju nova djela afirmiranih hrvatskih književnika.
NEDOUMICA: Što će napravit svećenik ako se nađe u nedoumici? Naime, izgradnja pastoralnoga centra, koja je njemu (don Vjeki) odskočna daska za napredovanje može zastati jer u kući pored kanala, koju treba srušiti da bi se izgradio centar, žive samohrana majka (Anica) i njena kći (Vedrana). Dinamika priče neprestano se povećava postupnim otkrivanjem tajne, koju majka Anica nosi (ili barem naslućivanja onoga što je tajna majke Anice), te dvojbe kćeri treba li se pokoriti patrijarhalnoj formi poslušnosti ili nagovarati majku da se presele u zamjenski komforni stan, ali i objektivne dileme don Vjeke. Međutim, ono što daje eros cijeloj priči nisu dileme likova već život u predgrađu, koje je niknulo u doba socijalizma i u kojem se malo što promijenilo rušenjem totalitarnoga sustava i uspostavom demokracije. Socijalistički urbani raj, koji se nije nikada ostvario, iz temelja je promijenio urbanu sliku Splita i u prigradskim naseljima stvorio novu strukturu, koja je spoj raznih mentaliteta, dijalekata. Međutim, na ponašanja većine likova, sugerira autor, i dalje utječu one konstante Mediterana; jugo i bura. Dakako da su Split i uopće Mediteran važne odrednice ovoga romana, kao, uostalom i umalo svih Pavičićevih tekstova, osobito kolumni u kojima nerijetko analizira različitost mentaliteta kontinentalne i mediteranske Hrvatske. No, dok se u prijašnjim romanima bavio, primarno, socijalnom tematikom sa snažnim nabojima krimića, u ovom romanu dominira nešto drugo; mirniji emotivni štih protkao je cijelu priču. To, naravno, ne znači da se Pavičić odmaknuo od univerzalnoga, osobito rocka, koji ga prati od prvih tekstova do monografije koje je uredio, ili da je tekst zbog toga manje zanimljiv. Naprotiv, čini se da je ovo prvi roman zrelije faze Jurice Pavičića. g
