Arhiv tekstova
Veliki pjesnički komentar prošlosti
U izdanju zagrebačke »Dore Krupićeve« nedavno je objavljena zbirka poezije »Avaške godine« subotičkog književnika Milovana Mikovića. Nakon tri izdanja poeme »Avaške godine« koja su tiskana iz godine u godinu jedno za drugim (1991., 1992. i 1993.), ovo četvrto, prošireno izdanje dovršeno je nakon desetljetnoga predaha.
Prilikom promišljanja pjesničkog pisma Milovana Mikovića sadržanog u poemi »Avaške godine« našu pažnju nećemo ovoga puta usredotočiti na pjesnički ritam nizanja dvanaesteraca, deseteraca, osmeraca, sedmeraca i četveraca u stihovima, niti na novoštokavski ikavski dijalekt na kojemu su pjesme napisane, nego ćemo našu pažnju fokusirati prije svega na mjesto i značaj ove poeme u kontekstu aktualne postmoderne kulture, koja se može označiti i kao melankolična kultura, jer se postmoderna kultura i umjetnička praksa retrogradno vraća u prošlost, koju nastoji lingvistički i semiološki prikazati upotrebom historijskih primjera, ali bez nastojanja uspostave određenog historijskog smisla.
KVALITETA DISONANCE SPRAM UVRIJEŽENOG STEREOTIPA: Milovan Miković u svome pjesničkom pismu u poemi »Avaške godine« piše o životu bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, a početna kvaliteta Mikovićeve poeme je što se pjesnik ne prepušta lagodnom trendu prakse eklektičnog citiranja historijskih predstava i tek sjetnom promišljanju života koji se odvijao u bližoj ili daljnjoj prošlosti, a što je karakteristika postmoderne kulture, izazvana kanceroznim stanjem historijske neorijentiranosti, koje je proizvedeno dugotrajnom manipulacijom masovnih medija pod okriljem nastojanja multinacionalnog kapitala za uspostavljanjem tzv. ‘beskonfliktnog stanja’ u tijeku transmutacije slike svijeta, a radi postizanja dominacije ideologije multikulturalizma kojom su nacionalne kulture svedene u praksi na pozicije rubnosti.
Također, Milovan Miković ne podliježe iskušenju glorifikacije nekadašnjeg života na bačkim salašima, a što je jedno od obilježja pjesničkih pokušaja većeg broja autora u bačkom podneblju koji su ispisivali ili ispisuju stihove o temi lokalnoga i zavičajnoga, nego pjesnik Miković, promišljajući svijet hrvatstva u Bačkoj, nepatvoreno progovara i o nedaćama, nadama, posrtanjima, letargiji, usamljenosti, tragedijama i neostvarenim snovima, iskazujući i tu tamniju stranu života hrvatskog rubnog etnosa u Bačkoj. Miković u poemi predočava pojmove koje izražavaju osnovne oblike i odnose postojanja i mišljenja u svijetu bačkog podneblja (primjerice: vrijeme, prostor, gibanje, uzročnost i bitnost). Te kategorije svugdje u svijetu izražavaju osnovne oblike i odnose postojanja i mišljenja, ali Miković predočava specifikum poimanja tih kategorija u određenom zemljopisnom lokalitetu bačkog podneblja, jer formiranje tih pojmova u svijesti ‘maloga bačkog čovjeka’ pjesnik označuje u kontekstu životnih nedaća, sumornosti, strahova, uzaludnih bijegova, poniženja, tavorenja, očajanja, teškoga rada i tek rijetkih radosti.
Iz tih pjesničkih slika o tegobama i nastojanjima koje su formirale duhovni život bunjevačkog puka, pjesnik Miković teži osvjetljenju i markiranju historijskih orijentira i pokazatelja pomoću kojih se može promišljati određeni historijski smisao. Pored važnosti uspostave određenog historijskog smisla, Miković ukazuje i na nužnost kritičkog pristupa i promišljanja daljnje ili bliže prošlosti, što je dragocjena težnja u aktualnosti pokušaja devalviranja vrijednosti u situaciji uspostavljanja tzv. ‘beskonfliktnog stanja’ kojim se među ostalim, pokušava negirati i smisao kritiziranja u umjetničkoj praksi, kako historijske prošlosti, tako i aktualnog vremena.
Iz takvog promišljanja o događajima u prošlosti i pjesničkim izrazom sadržanim u poemi »Avaške godine« (užegle godine), proizlazi nova kvaliteta ovog pjesničkog djela, jer Mikovićevi stihovi pobuđuju napetost, ostvarujući kvalitetu disonance spram uvriježenog stereotipa ispraznog romantizma, često iskazivanog u jednom dijelu literarne prakse koja je egzistirala ili egzistira u bačkom podneblju, a spomenuti stereotip je lirski najčešće iskazivan kao ukalupljena, na isti način ponavljana predstava idiličnog ozračja ‘mira i blagodeti’ života u bačkoj ravnici, koji se odvijao u klišeju navodne zaštićenosti takvoga ozračja na salašima.
PROPITIVANJE DALJNJE I BLIŽE PROŠLOSTI: Miković svojim pjesničkim pismom ne teži tek rekonstrukciji nekadašnjeg života u bačkom podneblju. Pjesnik propitujući nekadašnje, ponirući u daljnju i bližu prošlost, kritičkim prosudbama teži samospoznaji, razvijajući stihovima dramatiku: U jednoj riči sto krajova. / Sto putova, sto dračova / Sto kerova, sto vragova / Sto mijana, sto jendeka / Sto njiva, sto avlija / sto vrataca, sto cura… Poema »Avaške godine« sadrži odlomke različitih situacija i duhovnih stanja, događaje nakon borbi s Turcima: Kad si se iz katane / u paora primetnio!; težak rad na oranicama: Zemlju privrćo! / Kruv iz nje cidio!; odlaske i lumpovanja u gradu, siromaštvo: I kad si debo / ugaćnjak stežeš; sanjarenja o bijegu od svakidašnjih nevolja: Di dušom možeš danit; dolazak komunističkog režima na vlast: Posli će pošten svit orobit i krast; nižu se pjesničke slike o svetim misama, molitvama i svadbama.
Krhotine su to jednoga svijeta, ali taj svijet i sad egzistira snagom riječi pjesnika, a karakterizira ga nerazrješiva napetost: Moždar ćeš prije neg / prisvisneš od ždranja / svojoj, ocovoj, didinoj / pradidinoj nevolji – nać lika; ili: Zabadavad na boljitak kalamljeni! / Trbu bljuždri, a na groblju vinac stoji; ali i nakon svega: Ne tražiš ti neznamšta, ovo jel ono. / već rič tražiš, jednu jedinu. / Pravu, lipu, čistu, bilu. / Otkad je već tražiš?
Miković neprestalno kontrastira ispraznoj neupitnosti, promišljajući i opće, univerzalno stanje ljudskog duha kroz problematiziranje zavičajnog: Život ti je prošo ko da si skočio / u prazno i tamno! / I svega si se i svačeg naslušo: / I ovo ćemo! / I ono ćemo! / I vako ćemo / I nako ćemo!; i pita se: Dokleg će čovik čoviku oči vadit? / Dokleg će lagat, otimat, harat? / Dokleg će ajdarasti, amišni, / andravi, arambaše, aramije / ardalasti, avaški – varat? Pjesnici koji su težili visokim književnim standardima uvijek su pjesničkim činom kritički komentirali razdoblja prošlosti, sjetimo se primjerice poeme »Pusta zemlja« (»The Waste Land«) T. S. Eliota i njegovih stihova: Zima nas je grijala, pokrivajući / Zemlju snijegom zaborava, hraneći / Suhim gomoljima to malo života; ili ulomka iz iste poeme: Kakvo korijenje izbija, koje grane rastu / Iz ovog kamenjara? Sine čovječji, ne znaš / I ne možeš pogoditi, jer znaš tek / Gomilu smrskanih slika, u koju blješti sunce, / Gdje mrtvo drvo ne daje sjene, cvrčak olakšanja / Ni suhi kamen klokot vode.
PRODIRANJE KROZ ZASTOR VREMENA: Već sam naslov poeme »Avaške godine« simbolično upućuje na ustajalost, kvarljivost, statičnost, neprozračenost, stagnaciju i tjeskobu. Pjesnik Miković sve te naše »Avaške godine« sagledava i promišlja u kontekstu uzrokovanosti nepostojanih životnih uvjeta i različitih promjenljivih socijalnih faktora u tijeku vremena velikih društvenih mijena. Mikovićeva poema je putovanje kroz vrijeme, prodiranje kroz zastor vremena, veliki pjesnički komentar prošlosti, a po stavu kritički tekst subverzivan spram tzv. ‘beskonfliktnog stanja’, historijske neorijentiranosti, inertnosti i sterilnosti verbalnih sentimentalnih fikcija o zavičajnom. Poema nije slučajno nastao zbir nepovezanih elemenata, ona je organska cjelina. U pitanju je komponirana tvorevina, jer svaka pjesma, krhotina poeme, ima estetsku funkciju, a konkretizacija estetskog je višeznačna, što se ogleda u pjesnikovoj umjetničkoj efikasnosti kojom omogućuje čitateljima mnogostruke konkretizacije, upotpunjavanjem djela nakon čitateljskog iskustva.
Uz karakteristiku nepostojanja »pojavnog mjesta«, pošto se onoga što je prošlo možemo samo sjećati, čuti o tome od drugih putem usmene predaje ili čitati o tome iz raznih izvora, ali ga više ne možemo opažati, uvijek ostaje izazov promišljanja o prošlosti i upravo je stoga dragocjeno što poema »Avaške godine« sadrži unatrag usmjerenu izvedenost lirskog subjekta (bića) iz određene aktualne situacije, a buduća pjesnička produkcija Milovana Mikovića svjedočit će o postaktualnosti ove poeme u kojoj će aktivno sudjelovati pjesnik Miković kao lirski subjekt, iskustvom pjesničke promišljenosti i propitivanja prošloga u »Avaškim godinama«. g
