Arhiv tekstova
Brian Eno - »Another Day On Earth«
Pionir ambijentalne glazbe, glam-rocker iz vremena Roxy Music, producent hit grupa, multimedijalni umjetnik, glazbeni teoretičar, Brian Eno je sredinom prošlog mjeseca objavio svoj novi album – »Another Day on Earth«.
Nasuprot nizu ambijentalnih albuma rađenih kao primijenjena glazba za zračne luke, bolnice ili više umjetničkih instalacija, Eno se na scenu vraća, s prvim uratkom poslije 15 godina na kome ga možemo čuti i kako pjeva. Na jednostavne ritmičke loopove i prostrane pejzaže sintetiziranih podloga, Enovi vokalni mikrokozmosi očituju se kao pregled svih onih velikih imena s kojim je surađivao i čije je albume, tijekom tri i pol desetljeća duge karijere, producirao.
Već prva numera »This« podsjeća na Talking Heads (točnije solističke uratke njihova frontmena Davida Byrnea), »A Long Way Down« i robotička »Passing Over« pokazuju srodnost sa skladbama poput onih Davida Bowiea na albumu »Outside«, dok »Caught Between« ukazuje na iskustva iz suradnje s Johnom Caleom.
»And Then So Clear« je vokodirana odiseja, »Going Unconscious« doslovna svojemu naslovu, a »How Many Worlds« svojom akustičnom gitarom i predivnim orkestracijama predstavlja predah od umjetne zvučnosti. Preko »Bottomliners« stižemo do dva najuspjelija susreta ambijentalnog i pop forme – »Just Another Day« i »Under«. Album se zaključuje putem govora ženskog vokala Inge Zalaliene u »Bone Bomb«.
Ujednačenost stila, dinamike, pa čak i tempa albumu su osigurali meditativan tok, te tako ostavili dosta prostora razmatranju onoga što nam Eno pripovijeda – svijet je i u nama i izvan nas, nastojimo svakoga dana diviti se tom čudu. Da se radi o otvorenijem i konvencijskom albumu svjedoče gostovanju dvaju gitarista Lea Abrahamsa i začuđujuće kombinacije u slučaju sljedećeg – negdašnjeg gitarista Sex Pistolsa, Steve Jonesa.
Ništa novo, moglo bi se reći. Ono čime se u današnje vrijeme dostupnim tehnologijama (personalnim računalom i (ne) registriranim softwareom) svaki klinac može poigravati, s druge strane je moment glazbene povijesti u kojoj se Eno pronašao kao avangardno ime i kreator novog žanra. Stoga, ovaj »još jedan dan na Zemlji« može biti koristan inicijator istraživanja za mlađe naraštaje koji tek formiraju svoj pogled na, uvijek tako univerzalni, svijet glazbe.
D. B. P.
