Arhiv tekstova
Najulagači
Kada jednoga dana, prije ili kasnije, ali sasvim vjerojatno, kod Horgoša i Kelebije, kod Čikerije i Tavankuta, kod Bajmoka, Gare i Bačkoga Brega, granice više ne bude, država će biti onoga čije će više zemlje, nekretnina i tvornica biti upisano u zemljišne knjige i u registar gospodarskih poduzeća. Tako otprilike glasi poluozbiljna ali ipak intrigirajuća pričica koja se već dulje vremena u ovim krajevima prepričava.
I odista, u svijetu kapitalizma, u koji smo i pokraj njegove sveopće trulosti ipak nekako nezaustavljivo ugazili, imovina je, kažu, svetinja. Ono što imamo, dakle, neće nam nitko moći oduzeti. Ali, što mi to zapravo imamo? Tko su oni koji gospodare plodnim bačkim i srijemskim oranicama u velikim količinama? Tko su oni koji otkupljuju poljoprivredne kombinate, šećerane i uljare, u kojima je ihahaj minulog rada generacija i generacija unazad 50, 100, 300, pa i više godina? Poznamo li ih? Znamo im imena, ali iz žutoga tiska i s ružičaste televizije. Ne znamo tko su im očevi i preci, niti što su, gdje i kada završili od škole, otkud im novac. Ali, imaju ga i ne stide se kupovati. Neki su se osigurali u zlatna vremena bezvrijednih novčanica, kada se za šaku maraka moglo otkupiti svašta samo ako si znao gdje, što i kako. I, naravno, ako si bio pripušten tamo gdje je trebalo. A to nije mogao biti svatko.
Ovih se dana zanimljiva statistika vrti po novinama. Brojke, naime, govore da su hrvatski ulagači (ulagači iz Hrvatske, a ne ovdašnji Hrvati, da se razumijemo) »najulagači« u Srbiji i Crnoj Gori. U ukupnoj privatizaciji u Srbiji, koja je od Crne Gore ipak gospodarski privlačnija, tvrtke iz Hrvatske sudjeluju sa 2,39 posto. No, njihov je udjel u investicijama, a to znači u daljnjem ulaganju, više nego dvostruk i iznosi preko 5 posto. Ali, ni to nije sve. Hrvatski su ulagači itekako uviđavni prema srbijanskim radnicima, pa su njihovi socijalni programi gotovo savršeni i iznose 9 posto od ukupnih izdavanja za socijalne programe svih ulagača u gospodarstvo SiCG.
Zbirno promatrajući, hrvatska su poduzeća za kupovinu tvrtki u Srbiji do sada uložila 40 milijuna eura, u idućih će pet godina u njihovo osuvremenjavanje uložiti još 43 milijuna eura, a u zbrinjavanje viška srbijanskih radnika i za ostale socijalne programe oko 25 milijuna eura. Ako se tome doda 6 milijuna eura za Jakljan, zbroj je već sada 114 milijuna eura i tko zna koliki će biti kad se kupe svi ostali planirani i neplanirani jakljani.
To je cijena hrvatskoga upliva na tržište srbijanske ponude poduzeća. Obično se kaže kako kapital nema nacionalnost i to je istina veća od bilo koje druge. Jedino je nejasno gdje smo tu mi, domicilni, imajući u vidu prvu rečenicu ovoga teksta.
Z. P.
