Arhiv tekstova
Stvarnost ili fikcija?
Hoće li u skorijoj budućnosti filmska fikcija postati stvarnost? Hoće li se scena iz kultnog filma Johna Wooa »Face Off« (Ukradeno lice), trilera iz 1997. godine u kojemu kirurzi »skidaju« lice Johna Travolte i na to mjesto »stavljaju« lice Nicholasa Cagea preseliti u operacijske dvorane?
Ovo su pitanja koja poslednjih godina izazivaju žustre polemike i debate među najistaknutijim kirurzima i medicinskim znanstvenicima svijeta. Transplantacija organa do prije 36 godina spadala je u domenu filmske industrije i »since fiction« sve dok dr. Cristian Bernard nije izvršio prvu transplantaciju srca s davatelja na primatelja, da bi danas transplantacija organa, bubrega, pluća, jetre, sada, kako kažu stručnjaci, postala svakodnevnica i rutinska i jednostavna operacija.
SINCE FICTION ILI STVARNOST: Suvremena je medicina uznapredovala i došla dotle gdje nikada prije nije bila, te ono što smo do skora gledali samo u »since fiction« filmovima sada su posve normalne i jednostavne operacije.
Odemo li korak dalje i zavirimo li u labaratorije svjetskih medicinskih sveučilišta susrešćemo se s liječnicima koji se spremaju izvršiti prvu operaciju, transplantaciju lica s donatora na primatelja. Tehnički gledano, kažu kirurzi, zahvat je dosta jednostavan, toliko da se transplantacija lica mogla obaviti još prije 30 godina, međutim kirurzi sa Sveučilišta Luiseville, Kentacy pitaju se jesmo li etički i psihološki spremni za takav medicinski zahvat?
Čovjekovo je lice ono što si, kaže dr. John Barker sa Sveučilišta Louiseville, jedan od pionira ove radikalne metode, transplantacije čitavog lica, koji se do sada činio nezamislivim. Lice nas čini jedinstvenim i unikatnim, mnogi su ljudi idealizirali neka lica, bebe guču kada vide lice svojih majki iznad sebe, naše se godine očitavaju baš na licu, kažu ljudi kako je lice ogledalo duše, pa kakve bi psihološke posljedice tada mogla imati transplantacija lica s jednog, mrtvog čovjeka donatora, na lice primatelja, živog čovjeka, pitanje je na koje stručnjaci od Amerike preko Europe pa sve do Indije i Japana traže odgovor.
Pokraj psiholoških i emotivnih posljedica, mnogi se znanstvenici pitaju postoji li stvarna, realna korist za pacijenta kojem bi se izvršila transplantacija lica, pogotovu što nije u pitanju život (i smrt) kao što je slučaj kod transplantacije vitalnih organa kao što su srce, pluća, jetra ili bubrezi. Dr. Barker ima spreman odgovor na ovo pitanje i kaže: »Apsolutno postoji korist za pacijente«. To objašnjava sljedećim argumentima: »Zamislite da razgovarate s nekim čovjekom koji ima nekoliko difunkcija i unakaženosti lica i postavite sebi pitanje, kako se osjećate gledajući unakaženo lice, što mislite tijekom razgovora, možete li opušteno i bez smetnji razgovarati s njim«? Po mišljenju dr. Barkera transplantacija lica bi mogla biti krajnje rješenje za ljude koji boluju od raka lica ili za žrtve požara u kojima im je potpuno ili djelomice izgorjelo lice, jer bi im transplantacija lica omogućila da se ponovo uključe aktivno u društvenu zajednicu, bez prezira, straha i odbacivanja sugovornika.
Jedan od žrtava unakaženosti lica je Simon Weston koji je tijekom 80-tih godina prošloga stoljeća sudjelovao u falklandskom ratu, a kojemu je ekplozija bombe na brodu nanijela opekline na 45 posto tijela i lica usljed čega je imao preko 75 operacija, ne bi li mu liječnici omogućili normalno funkcioniranje. Ipak i pokraj tolikog broja operacija Weston svkodnevno trpi zbog izgleda. Po njegovim riječima život mu se potpuno promijenio nakon tih operacija: »Kožu za nos su mi uzeli s lica, trepavice s vrata«, kaže Weston.
TRANSPLANTACIJA – UŽAS ILI SPAS: Bi li jedna operacija mogla spasiti tisuće žrtava s oštećenjima kože lica? Za jedne je transplantacija lica čudo i spas, a za druge je užas.
Užas je za neke zato što smo gledali film »Face off«, ali je to samo film i since fikcion a ovo je svarnost, kaže Weston, koji svakodnevno živi s posljedicama opeklina.
U slučaju transplantacije lica od donatora bi pažljivo odvojili kožu, nervne stanice, krvne sudove, jedan dio masti ispod kože i pažljivo bi »prilijepili« za lice primatelja.
Liječnik Peter Butle s Londonskog Royal Free Hospital kaže kako je transplantacija lica tehnički već godinama moguć zahvat kojeg su djelomice već radili s dijelovima lica, a i radili su transplantacije udova.
Etičke polemike i debate vode se već nekoliko godina između medicinskih stručnjaka i znanstvenika te kirurga, teoretičara, kritičara. Veoma je to osjetljiva tema koja izaziva žestoke argumentirane rasprave. Kao i svugdje tako i po ovom pitanju jedni žustro brane stav za, a drugi su pak isto tako žestoko protiv transplantacije lica.
TREBA LI JE ČINITI?: Kako kaže autorica teksta Down Fratagelo iz NBS News-a pitanje nije više je li moguće uraditi transplantaciju lica već treba li to činiti, što otvara evo već osam godina duge polemike između najcjenjenijih stručnjaka iz ove oblasti širom svijeta.
Pokraj etičke dileme, kažu znanstvenici, postoji i nekoliko rizika za pacijenta, čiji značaj dobiva na težini jer transplantacija lica nije pitanje života i smrti, kao što je to kod transplantacije nekih vitalnih organa. Naime, kažu stručnjaci među kojima je i liječnik Peter Butle, jedan od rizika je što pacijent – primatelj treba koristiti cijeli život tzv. anti-rejection lijekove (da ne bi odbacio novo tkivo) koje imaju posljedice koje se mogu odraziti na život pacijenta, a drugi je rizik što pacijent može umrijeti od moguće infekcije, a trebaju li pacijenti preuzeti taj rizik s obzirom da im nije u pitanju život, pitaju se znanstvenici koji su još uvijek protiv transplantacije lica. I to je kako kažu eksperti, srce etničke debate jer nije u pitanju spašavanje života već poboljšanje života. Liječnik Peter Burt kaže kako kod transplantacije ruke, koju rade već godinama također nije u pitanju život i smrt pa se opet čini, što je argument kojeg koriste u prilog operacijske procedure, transplantacije lica.
Sve dotle dok se poboljšava život onih ljudi koji imaju značajna oštećenja lica i stoga im je život drastično poremećen trebali bi preuzeti taj rizik koji nosi transplantacija lica, kaže dr. Arthur Caplan, medicinski etičar.
Pokraj ovoga, kažu stručnjaci, postoji i psihološki udar na primatelja i njegovu obitelj, te prijatelje i ostale. Lice je naš identitet, lice je ono što mi jesmo, te stoga obitelj može pomisliti kako pacijent sliči donatoru, a što je s obitelji umrlog koji je donator lica?
TREĆE LICE: Dr. Barker se slaže s tim i kaže kako su uzeli u obzir i tu mogućnost ali on vjeruje da primatelj neće biti isti kao i davatelj već da će lice dobiti neki posve novi izgled.
Etičar Caplan se brine da ova transplantacija može ugroziti program donatora organa jer se može desiti da donatori organa neće htjeti dati svoje lice nekom nakon smrti. Ali Simon Weston kaže da samo on i njemu slični znaju koliki bol svakodnevno preživljava uslijed ozbiljnih oštećenja lica te da ako postoji neka mogućnost da se oslobode tog svakodnevnog bola – treba preuzeti rizik.
»Kada nekom treba novi organ, mi mu pomažemo. Ako netko boluje od raka, također mu pomažemo. Ako ima krivo stopalo, također. Zašto onda ne bismo pomogli onima kojima treba novo lice, samo zato što je iz vana, pita se Wetston.
Liječnici u Velikoj Britaniji kažu da postoji već desetak pacijenata koji su spremni preuzeti rizik pri transplantaciji lica samo se još ne zna kada će se prva operacija desiti.
Prvu transplantaciju lica po riječima stručnjaka možemo očekivati u idućih godinu dana. »Možemo je uraditi u bilo kojem momentu, samo se trebaju sinkronizirati svi potrebni elementi«, tvrdi dr John Barker sa Sveučilišta Louiseville.
Ovaj radikalni zahvat, uslijed etičkih, psiholoških i emocionalnih posljedica koje izazivaju žustre polemike mogao bi poboljšati živote tisuće pacijenata s drastičnim poremećajima lica. g
