Arhiv tekstova
Dobro došli na Bunarić
Bilo je to davno. Bio sam dječak, devetogodišnjak. Svake godine je netko iz naše kuće hodočastio na Bunarić. Za mene je bila velika čast kada je izbor hodočasnika pao na mene. Hodočastili smo pješke. Iz Bajmoka smo, grupica vjernika iz susjedstva, pošli oko dva sata iza ponoći. Prošli smo kroz grad, svratili u Staru Crkvu, pomolili se kod Crne Gospe i ne cestom nego stazom uz Palić došli na Bunarić.
Naime, tih godina je policija branila hodočašće na Bunarić. Stizali smo na odredište oko sedam sati ujutro. I ponovno jedan uobičajeni ali stalno isti ritual, pomolili smo se kod križa, otišli kod Gospe, umili se, oprali noge na Bunariću, a onda pošli na veliku ledinu gdje su »gusto bila parkirana« zaprežna vozila. Čekali smo veliku misu koja je bila u kapeli u deset sati.
SJEĆANJE NA DJEČAČKO HODOČAŠĆE: Tih godina je župnik u Aleksandrovu bio vlč. Tomo Bukvić. Misa je bila u kapeli, latinski, a propovijed pred kapelom. Ja sam sjedio naslonjen na stup kapele, pažljivo slušao i maštao kako bi bilo, kad ja postanem svećenik, velika čast biti župnik na Bunariću. Tada sam to gledao kao najveću čast i odlikovanje koje može postići jedan svećenik. Zamislite, misiti u svetištu kamo hodočaste ne samo župljani jedne župe, nego on misi i propovijeda i drugima. Hvala Bogu, postao sam svećenik.
U godini moje mlade mise svetištem je upravljao župnik svetoga Roka, mons. Ivanica Kujundžić. Pozvao me je odmah prve godine da propovijedam na Bunariću. Bio sam počašćen i sretan. I danas se sjećam te svoje prve propovijedi na Bunariću. Govorio sam sa jednog povišenog mjesta ispred kapele i bio sretan što je »moju grmljavinu« čuo svatko. Divio sam se pažnji vjernika i »mnoštvu« koje je sve stalo oko kapele.
Kako je Providnost nedokučiva, sljedeće godine, već sam bio imenovan za upravitelja svetišta na Bunariću. Naime, bio sam imenovan za upravitelja župe u Aleksandrovu. I ja sam prvu misu rekao u kapeli, propovijedao ispred kapele, nije se ispovijedalo i nije bila pričest, tada je naime još vrijedio strogi zakon posta prije pričesti, a tko bi izdržao pješačenje i čekao veliku misu bez hrane, a kamoli kapi vode. Vremena su se naglo promijenila. Već sljedeće godine, bile su dvije mise i mise je predvodio mons. Pavao Bešlić. Na hrvatskom i mađarskom jeziku. Dvojica svećenika smo ispovijedali. Misa je bila na jednoj »maskiranoj prikolici«. Kolika radost, svijeta je bilo više.
A onda je došla godina Marijanskog i Marijološkog Kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici čiji smo sadržaj i doživljaj htjeli prenijeti i na naš Bunarić, pa je 1971. podignut »Veliki oltar« i bilo je tri biskupa na dvodnevnom slavlju: subotno bdijenje i cjelonedjeljni program. Tako je to počelo. Tako je to i danas. Hvala velikom Bogu i Majci Božjoj da je Svetište zaživjelo i od tog datuma Kongresa počelo cvasti. Nađen je i Naslovnik Svetišta – Gospa iz Sirakuze, koja je u zadnjim tjednima kolovoza 1954. u Sirakuzi proplakala. Dakle, prije pedeset godina. Taj se lik sada već okrunjen štuje od 1971. godine. Velika je sreća i milost što su se našla sredstva da se Svetište može, sada već raskošno, urediti. Odiše skladom i ljepotom obnovljene panonske secesije. Ove godine je kao biser Svetišta izgrađen jedan mali ali najbitniji objekt: kapela Presvetog Oltarskog Sakramenta. Čini mi se da je Svetište u izgradnji završeno. Raduje nas što je i Pravoslavni dio Svetišta dobio skladnu cjelinu novim sadržajima. Netko je tako obnovljeno Svetište nazvao »srcem« Subotice.
ŽIVOT KAO PUT KA VJEČNOSTI: Vratimo se sada u razmišljanju na samo hodočašće. Ono je prisutno tradiciji Crkve, i ne samo Crkve, kroz svu povijest. Kako god gledali čovjekov život, on je u biti prolaznost. Sva bića prolaze ali nisu toga svjesna. Čovjek prolazi i toga je svjestan. Nečijom voljom je ušao u »vlak« koji se zove život i sada putuje i nije mu znano kada će netko reći: ovo je za tebe zadnja postaja.
Ne možemo prihvatiti filozofiju života koji bi imao samo taj sadržaj prolaženja, a ne i stizanja na cilj. Smrt ne može biti cilj. Ona je odlazak, ili bolje prelazak. U kršćanstvu je to putovanje kroz život osobito označeno ljubavlju i prijateljstvom. Ne putujemo sami i ne putujemo »na slijepo«. U život nas je pozvao Otac ljubavi – Bog – i na kraju putanje čekaju nas njegova otvorena vrata povratka u »Očinsku kuću«. Stoga je hodočašće: počastiti hodom u stvari kršćanska filozofija života. Naš život ima smisla kao putanja prema cilju koji je sama vječnost, a na tom putu nama se pridružio u povijesti sam Gospodin Isus Krist i svakako njegova Majka, Blažena Djevica Marija. Hodočastiti dakle znači počastiti tu svijest i tu činjenicu da smo svjesni svoga prolaza, ali da na putu nismo lutalice i izgubljeni. Naš put je put prijateljevanja upravo sa ta dva značajna suputnika Isusom i Marijom. Hodočašće je mogućnost to otajstvo doživjeti u zajedništvu Crkve. Susrećemo se u sebi sa sobom i stoga nam je Svetište kao takvo izvanredna prilika sabranosti i molitve. Susrećemo u otajstvima Sakramenata samoga Boga, a u tolikim ljudima svoju braću i sestre – suputnike. Tako se na hodočašću zapravo događa Crkva. Hodočastiti dakle, pa i na Bunarić, je prilika ostvariti taj vjernički doživljaj produbljeno i osmišljeno ne samo liturgijskim sadržajem, nego nadasve i iznad svega milosnim susretima: sa sobom, sa Bogom i sa braćom. Sretan sam što sada kada čitate ovaj broj Bunarić kuca osobitim srcem ljubavi za sve svoje hodočasnike, a ja sam Bogu neizmjerno zahvalan što vas i nakon trideset i pet godina s ljubavlju dočekujem u službi Svetišta. Dobro došli na Bunarić!
g
