Arhiv tekstova
Hrvati i Mađari
Revolucija u Beču oslabila je položaj dvora što su Mađari vješto iskoristili – uspjeli su izboriti vladu neovisnu o bečkom Dvoru te potpunu samostalnost Ugarskog sabora. Međutim, ono što su izborili za sebe, nisu htjeli priznati drugim narodima Ugarskoga Kraljevstva – poricali su i samo postojanje hrvatskoga naroda. Premda su se hrvatski poslanici nastojali dogovoriti s mađarskim revolucionarima o uređenju Hrvatske unutar Ugarskoga Kraljevstva, nisu uspjeli. Hrvatski su poslanici predlagali preuređenje Austrijskoga Carstva – zajednička bi vlada brinula o vanjskim poslovima, financijama, vojsci i trgovini, a Hrvatskom, koja bi se protezala od Drave do Jadrana i koja bi bila u sastavu Ugarskoga Kraljevstva, upravljao bi ban.
Kako Mađari o tim prijedlozima nisu željeli razgovarati (jedan je mađarski političar stao pred kartu Europe i pitao gdje je tu Hrvatska – on od Karpata do Jadrana vidi samo Kraljevinu Ugarsku), ban Josip Jelačić je 19. travnja prekinuo sve veze s Ugarskom. Zabranio je hrvatskim županijama primanje bilo kakvih naloga od ugarske vlade sve dok Hrvatski sabor ne odluči o odnosima dviju država. Tom je banovom odlukom Hrvatska prekinula višestoljetne političke veze s Mađarima. Jelačić je u Zagrebu osnovao Bansko vijeće – vladu neovisnu od Ugarske. Bansko je vijeće imalo ministarstvo pravosuđa, bogoštovlja i nastave, vojske, financija i unutarnje uprave. Presezanja Mađara su se nastavila i rat je bilo nemoguće izbjeći.
RAT PROTIV MAĐARA: Kako su svi pregovori s mađarskom vladom ostali neuspješni, Jelačić je 7. rujna 1848. godine navijestio rat mađarskoj vladi (a ne narodu, kako je sam isticao). Dana 11. rujna 1848. Jelačić je s vojskom prešao Dravu te je Međimurje proglasio sastavnim dijelom Hrvatske. Krajem rujna došlo je do prvih bitaka. U listopadu su izbile revolucije u Beču, a protudvorsko raspoloženje u Ugarskoj bilo je na vrhuncu – i u Ugarskoj je izbila revolucija. Jelačić se s vojskom okrenuo prema Beču i tamo je pomogao slomiti revoluciju, a zatim se vratio u Ugarsku. Kralj Ferdinand II. nije se mogao nositi s novonastalom situacijom te se odrekao prijestolja, u prosincu 1848. godine prijestolje je preuzeo osamnaestogodišnji Franjo Josip. Istoga je dana imenovao Jelačića upraviteljem Rijeke i Dalmacije. Time je nakon mnogo stoljeća, barem formalno, banskom vlašću ujedinjena većina hrvatskih zemalja.
Ugarski sabor nije priznao novoga vladara pa je Franjo Josip odlučio oružjem slomiti mađarski otpor. U tim je borbama sudjelovala i vojska bana Jelačića.
OKTROIRANI USTAV: Početni uspjesi naveli su bečki Dvor na misao da je mađarski otpor slomljen i rat završen, te da se život u Monarhiji može normalizirati. Zbog toga je Franjo Josip 4. ožujka 1849. godine proglasio novi ustav za cijelu Monarhiju. Država je uređena centralistički, a Hrvatski i Ugarski sabor izgubili su pravo odlučivanja i donošenja zakona. Ustav je izazvao veliko nezadovoljstvo. Bansko ga vijeće nije željelo proglasiti važećim, a Mađari su svrgnuli Habsburgovce s ugarskog prijestolja i proglasili neovisnu mađarsku državu.
Nakon toga rat je nastavljen još većom žestinom, no Mađarska je revolucija ugušena tek u ljeto 1849. godine uz pomoć ruske vojske. Nakon gušenja mađarske revolucije, car je, oslanjajući se na oktroirani ustav, nastavio graditi centralističku upravu Monarhije. Ubrzo je odbacio i oktroirani ustav te cijelom državom zavladao apsolutistički. g
