Arhiv tekstova
Pjesnik izmučenih riječi
Hrvatski bunjevački književnik Vojislav Sekelj rođen je u Subotici u Bačkoj godine 1946. U književnom se radu najprije okušao kao pjesnik, pa je zbirka pjesama »Djetinjstvo« (Subotica, 1972.), ujedno i njegova prva knjiga. Budući da je svoje pjesme objavio na suvremenom hrvatskom standardnom jeziku, već se tada svojim jezikom očitovao kao hrvatski pjesnik. Takvu svoju jezičnu orijentaciju Sekelj slijedi do danas. Ukratko, sljedeća pjesnička zbirka »Sad znadeš sve« (Subotica, 1979.), roman »Daleka zvona« (Subotica, 1983.), zatim 23 književne kritike sabrane u knjizi »Kritike« (Novi Sad, 1988.), kao i treća pjesnička zbirka »Poljubac izdaje« (Subotica, 1989.), također su objavljeni na suvremenom hrvatskom standardnom jeziku.
Svomu se užemu zavičaju odužuje zbirkom pjesama »Rič fali«, koja je napisama na Sekeljevu zavičajnom novoštokavskom ikavskom idiomu bačkih Hrvata Bunjevaca, a tiskana je u pjesnikovoj matičnoj domovini Hrvatskoj (Rijeka, 1991.). Već dvije godine poslije (1993.) objelodanjeno je drugo izdanje te pjesničke zbirke. Nakon izostanka s književne scene koje je trajalo gotovo jedno desetljeće, Sekelj objavljuje svoje novo djelo – poetsku dramu »Uzmi dodaj« (Subotica, 2002.). Tim se svojim djelom vratio suvremenomu hrvatskomu književnomu jeziku. Odmah sljedeće 2003. godine tiskano je i 3. izdanje pjesničke zbirke »Rič fali«. Bio je to uvod u Sekeljev ponovni povratak poeziji. Najnovija zbirka pjesama »U izmučenim riječima« opet je napisana na suvremenom hrvatskom standardnom jeziku. Tako knjiga »Rič fali« u okviru Sekeljeva književnoga opusa predstavlja jedinstven izlet u sfere dijalekatne književnosti.
VIŠESLOJNOST POETSKOGA IZRIČAJA: Dobar poznavatelj Sekeljevih književnih djela nerijetko ostaje zatečen višeslojnošću njegova poetskoga izričaja. Sekeljevo je stvaralaštvo upravo prepoznatljivo po tom što ga je moguće iščitavati na više načina. To je dominantna značajka i njegove knjige naslovljene »U izmučenim riječima«, pa je izbor jednoga od mogućih pristupa toj pjesničkoj zbirci uvijek i nedvojbeno subjektivan.
Knjiga pjesama »U izmučenim riječima« sastoji od triju tematskih cjelina naslovljenih »Homer izbora imao nije«, zatim »U gluho, nijemo neko doba riječi« i »Tuga poput piga«. Već na početku prve tematske cjeline, pjesnik na sarkastičan način naznačuje koliko je malen interes suvremenoga čovjeka za poeziju: Izdao sam /nekoliko zbirki pjesama / među kojima najpoznatija je / ona još / nenapisana. Taj je sarkazam još izraženiji u stihovima sljedećega poetskoga ulomka, u kojima glavnu ulogu ima prašina, kao jedina zainteresirana za njegove knjige koje, poslagane na policama, više nitko ne uzimlje u ruke: Onda će jednoga dana / spremačica nježno obrisati načitanu prašinu / sa vaših korica. Pjesnik osjeća da i sam dijeli sudbinu svoje poezije, svojih knjiga. Sam sebe doživljava odbačenim, suvišnim, ostavljenim, drugima nezanimljivim: Kada, primjerice, kažem: knjiga / iskazujem i ispisujem sebe. U tom pjesnik nalazi i jedan od razloga svoga skromnoga materijalnoga stanja, a skučenost svoga stambenoga prostora na domišljat način uspoređuje s brižljivo sastavljenom minijaturnom haiku pjesmom: Moja kuća / na Istočnoj obali Palićkog jezera / kao / haiku pjesma.
Da bi preživio, pjesnik se mora suočavati sa svakodnevnim poteškoćema koje donosi život: Noću dilema / stara / cijepati drva / prije ili poslije / pisanja poezije? Premda ga životna situacija u kojoj se nalazi rastužuje, nema joj se snage oduprijeti. Pjesnikovo je poimanje svijeta fatalističko, ili barem determinalističko, o čem svjedoče sljedeći stihovi: I onako je unaprijed / sve namješteno i riješeno. Unatoč tomu, s porugom se prisjeća onih koji na njegovo pjesništvo gledaju s prijezirom, smatrajući ga ljenivcem i neradnikom. Takvima su namijenjeni gorki stihovi kojima završava prva tematska cjelina: Misle kako je lakše / pjesme pisati / nego drva cijepati. / Jedino Homer / izbora nije imao. / Neki vele / da je bio slijep.
PJESNIKOV ODNOS PREMA UMJETNOSTI RIJEČI: Odnosom prema riječi, prema umjetnosti riječi, Sekelj je zaokupljen i u drugoj tematskoj cjelini, naslovljenoj »U gluho, nijemo neko doba riječi«. Sukladno tomu, ne iščezavaju ni piščevi osobni egzistencijalni strahovi, koji nisu uvjetovani samo oskudnim materijalnim položajem nego i društvenim događanjima u sredini u kojoj živi. Sa strahom primjećuje: Novi poredak kao bauk Suboticom kruži.
No i dalje je okupiran pjesništvom, a njegovi stihovi s vremena na vrijeme prerastaju u svojevrsnu poeziju apsurda, antipoeziju: Riječi / potrebu / za velikom nuždom? / Izrazite se na vrijeme, / zato sam ovdje / ja. Sumnja u vlastite stvaralačke moći kulminira u trećoj tematskoj cjelini, što u pjesmi »Traženje« rezultira tjeskobom, pače i makabričnim raspoloženjem: Nemojte me tražiti mene u pjesmi nema. / Drugi crvi oko mene / kolo vode. Omiljena pjesnikova figura etymologica, poznata iz poetske drame »Uzmi dodaj«, susreće se i u ovoj pjesničkoj zbirci, u pjesmi »Uzalud«: Uzalud u meni / bronca o broncu, bronca.
Pjesnika preplavljuje »tuga poput piga«. Ikavizam piga (nasuprot standardnojezičnomu pjega) jedini je ikavizam koji je u ovoj zbirci Sekelj preuzeo iz svoga bunjevačkohrvatskoga govora, odnosno novoštokavskoga ikavskoga dijalekta. Zato je taj ikavizam tim snažnije stilski obilježen i znatno prilagođeniji potrebama stiha i autorova poetskoga izričaja od jekavizma pjega.
Inače u jezičnom smislu ovu pjesničku zbirku karakterizira vrlo mali, gotovo zanemariv broj dijalektalizama. Osim spomenutoga ikavizma piga, tu još možemo uvrstiti pridjev soparan u značenju ‘postan, nemrsan’ (s glasovim promjenama suhoparan > suoparan > soparan), te zamjenički oblik čega u službi akuzativa, npr. na čega bi svijet sličio (umjesto na što bi svijet sličio), na čega bi mirisale pjesme (umjesto na što bi mirisale pjesme). Pritom je važno istaknuti da je Sekeljev hrvatski standardnojezični izričaj u ovoj najnovijoj knjizi još zreliji i razvijeniji nego u njegovim prethodnim književnim djelima. Takvim svojim odnosom prema hrvatskomu književnomu jeziku, književnik Sekelj nedvosmisleno traži i nalazi svoje mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Recenzija Sanje Vulić
