Arhiv tekstova
Veza s prošlošću
Na Kosovu ubijena dva mladića i ranjena još dva, u Podgorici smaknut visoki dužnosnik tamošnje policije, u Subotici bačena bomba kašikara pred kuću predsjednika SVM-a Józsefa Kasze, u Novom Sadu eksplozija pod automobilom… Nekada bismo rekli – scene kao iz filmova. No, poslije svega viđenog i doživljenog na ovim prostorima, usporedba s filmom nije potrebna. Izravnija je veza s prošlošću, i to onom sasvim bliskom.
Niti jedan od navedenih događaja nije rasvijetljen odmah, a iskusniji policajci govore kako je s odmakom vremena sve manje šanse da se počinitelji ikad pronađu. I upravo to, čini se, što počinitelja često nema s imenom i prezimenom, daje krila tim, ali i drugim počiniteljima da urade isto.
Ubojstvo u Podgorici, kao i eksplozija u Novom Sadu, prilično sliče klasičnim djelima kriminalaca. Ali, ubojstva mladića na Kosovu i bomba pred Kaszinom kućom svakako imaju i političku dimenziju. Čak i ako motiv nije izvorno politički, posljedice svakako jesu.
Kosovska su ubojstva Srba, pa i Albanaca, svakodnevica već godinama i tu niti međunarodne vojne snage nisu uspjele napraviti reda. U isto vrijeme, bombe po Subotici nisu uobičajeni ambijent, pa je stoga i zaprepaštenje tako veliko. Bilo je i u ratnim devedesetim godinama eksplozija bombi na ulazima u dvije katoličke crkve u ovome gradu, kao i drugih pirotehničkih incidenata čak i sa smrtnim ishodom, ali sada bi trebalo biti doba mira i sigurnosti, zar ne? Mnogi od prethodnih incidenata, kako na Kosovu tako i u našoj blizini, nisu razriješeni, pa bi bilo dobro da ovi najnoviji konačno ipak budu, kako to ne bi bio novi poticaj onima koji šire smutnju.
A, dok se u zemlji odvijaju događaji koji sve više podsjećaju na Miloševićevo i Šešeljevo vrijeme, ta dvojica dražesno tulumare u Den Haagu. Ćaskaju o ratnim vremenima, sve jedan drugog uvjeravajući u svoje iskreno širenje ljubavi među zaraćenim narodima, pred sucima koji o tome uživo svjedoče, i pred tužiteljem kojega ovaj dvojac optužuje. Višak sloboda i prava optuženika, ovaj je proces već odavno pretvorio u farsu. Ako igdje u svijetu još ima takvoga suda, u kojemu optuženici za najteža djela koja je u stanju počiniti ljudsko biće, igraju ulogu sudaca i tužitelja, cinički izvrgavaju ruglu i pravosuđe i zdrav razum, pri tome se koristeći javnim medijem kao isključivo svojom promidžbenom igračkom, onda Eldorado postoji.
Nešto ne miriše na dobro.
Z. P.
