Arhiv tekstova

Kako, molim?

VLA­DA ZNA KO­JI JE DO­BAR KEKS

Zamislite situaciju u kojoj vas prodavač u samoposluzi tjera da platite i pola kilograma keksa koji niste uopće kupili, ili vas tjera da kupite taj isti keks, iako ga nikada ne jedete budući da ima mnoštvo drugih koji savršeno zadovoljavaju vaše potrebe. Uz to se još cijelo nadrealno otimanje novca ostvaruje tako što vam novac uzimaju prilikom plaćanja računa za grijanje. Na kraju vam prodavač daje objašnjenje kako je vlada zaključila da vi ne znate koji je keks dobar i da je ona ta koja će odrediti što ćete trošiti i koliko ćete trošiti. Država vam poručuje da niste uračunljivi i kako ona treba imenovati osobe koje će odgojiti vas i vašu djecu jer vi to niste sami u stanju uraditi. U najkraćem, ovo je suvremena basna o projektu plaća-nja pretplate za nacionalnu televiziju – primjeru paternalističke vlasti koja otima od svojih građana smatrajući ih nesposobnim da donose najprostije životne odluke. Aleksandar Stevanović, suradnik Centra za slobodno tržište iz Beograda, Danas, 30. kolovoza

 

[E[ELJEV PJEV

Vojislav Šešelj je prekjučer, u Den Haagu, očekivano počeo javno blatiti, klevetati, optuživati i blebetati. Jednom riječju pojavio se u svom najboljem izdanju. Iz sigurnosti pritvora i sudnice, pa možda i izvjesne lagodnosti ove plaćene robije, dovršava svoj politički, a vjerojatno i obavještajni zadatak. Božidar Andrejić, Danas, 25. kolovoza

 

NE­PO­NO­VLJI­VI TAN­DEM

Jedan je (uz zadovoljan osmjeh) rekao: »Dobro jutro, gospodine Šešelju«, drugi je (pomalo hladno) odgovorio: »Dobro jutro, gospodine Miloševiću«, i show je mogao početi. Dvije glavne vedete srpske političke scene devedesetih ponovno su zablistale, ovoga puta u sudnici Haškog suda, a happening koji je započet 19. kolovoza 2005. trebao bi trajati tjednima. Iako će čekanje na ozbiljnije analize onoga što je rečeno tijekom svjedočenja Vojislava Šešelja na suđenju Slobodanu Miloševiću još malo potrajati, jedno je sigurno: ni sudionicima ni publici neće biti dosadno. Praksa, naime, pokazuje kako su bivši predsjednik Jugoslavije i još aktualni predsjednik Srpske radikalne stranke neponovljivi tandem koji garantira mnoštvo dramskih obrta, bezbroj sitnih udaraca s leđa i niz živopisnih primjera koji pokazuju koliko je tanka granica između ljubavi i mržnje. Tamara Skrozza, Vreme, 25. kolovoza

 

VE­LI­KA SRET­NA OBI­TELJ

Za Legiju se, na primjer, zna kako se jedno vrijeme skrivao u Zapadnoj Hercegovini nakon atentata na Đinđića, upravo u društvu ljudi koji su bliski Matekoviću. Također se zna da su pojedini hercegovački mafijaši iz Hrvatske dolazili ovdje, kao i da su neki ljudi iz »surčinskog klana« ljetovali na hrvatskom primorju opet s Matekovićem i društvom. Znači, to je sve jedna sretna obitelj. Oni rade biznis skupa, radili su to i tijekom rata, iako se svi izdaju za patriote. Neprestano su između sebe trgovali, što cigarama, što ljudskim životima, a poslije rata su prešli na drogu, oružje i slične stvari. Dejan Anastasijević, novinar, B92, 30. kolovoza.

 

ET­NO­GE­NE­ZA

Još više je granični problem na istoku zapetljao vojvoda Šešelj. On je u Haagu izjavio da su njegovi koljači u Borovom Selu likvidirali Kurde. Među trideset pobijenih njih petnaest bili su Kurdi, kod kojih su nađene stare novčanice iz doba Nezavisne Države Hrvatske. Što će reći da su potomci hrvatskih iranskih predaka Kurda došli svojim genskim srodnicima pomoći da granice Kurdistana i NDH prošire do Beograda. Pa su Milošević, Šešelj i JNA morali reagirati. Bože V. Žigo, Slobodna Dalmacija, 28. kolovoza

 

DO KRA­JA SVI­JE­TA

A što je s Rundekom, posve nedužnim u lokalnoj ludnici? Pa ništa, i on je zaradio simbolički pozdrav od kolege… Naravno, ni slučajno ne mislim kako je osobno Bora Đ. poželio da se tako nešto desi osobno Darku R. Ali, javni prostor u kojemu se ne samo tolerira nego i ohrabruje – i uopće, na svaki mogući način odomaćuje – manihejsko-totalitarna slika svijeta u kojoj ima mjesta samo za »izdajnike« i »patriote«, ona je ista koja na Drugog nužno gleda kao na Neprijatelja; ako je ovaj još i Hrvat, onda je nužno »ustaša«, i treba ubiti Boga u njemu; naravno, s druge strane balkanske klackalice uvijek će se javiti neki srodni bilmezi da opsceno uživaju u dodijeljenoj ulozi »ustaša« odn. »četnika« i da iz nje crpu svoje tobožnje pravo na Žestoko Uzvraćanje. I dobro, ima li svemu tome lijeka i kraja, ili ćemo zauvijek životariti u ovom limbu, izloženi na nemilost malim i velikim »rodoljubnim« silnicima? Nemam pojma, ajd’ da pitamo Velju. Veljo, što mislite, ima li kr… More, šta kraj, kakav kraj, nosi se i ti i kraj, možete svi da mi…
I tako do kraja svijeta. Teofil Pančić, kolumnist, Vreme, 25. kolovoza