Arhiv tekstova
PoČetak nacionalnog pokreta baČkih Hrvata
Kulturne su veze bačkih Hrvata s Hrvatskom trajale neprekinuto od njihovog doseljavanja u Bačku tijekom 17. stoljeća sve do prve polovine 19. stoljeća, kada gotovo u potpunosti nestaju zbog narastajućeg mađarskog nacionalizma. Otežano komuniciranje s Hrvatskom bilo je prije svega posljedica revolucije 1848. /49. godine i kasnijeg apsolutizma koji je trajao do 1861. godine. Nakon toga veze bačkih Hrvata s Hrvatskom ponovno se počinju obnavljati, pa je tako tek od 1860-ih godina i u Bačkoj počelo stvaranje modernog hrvatskog nacionalnog identiteta, po uzoru na sunarodnjake koji su s istim procesom krenuli već u prvoj polovini istog stoljeća.
Velik uspjeh na tom je planu postigao biskup Ivan Antunović, koji je svojim pisanjem i javnim djelovanjem skrenuo pažnju najviših hrvatskih političkih, gospodarskih i kulturnih krugova na položaj bačkih Hrvata. Od početka objavljivanja njegovih »Bunjevačko-šokačkih novina« 1870. godine hrvatska javnost je iz godine u godinu sve više saznavala o životu i radu bačkih Hrvata. Uz brojne međusobne posjete bačkih Hrvata i intelektualaca iz Hrvatske, najviše su upoznavanju hrvatske javnosti s njihovim položajem doprinijeli novinski članci koji su se redovito počeli pojavljivati u najčitanijim hrvatskim novinama, u čemu su prednjačili zagrebački »Obzor« i vukovarski »Sriemski Hrvat«. Praćenju života i rada bačkih Hrvata pridružio se početkom 20. stoljeća i Antun Radić koji je već u prvim brojevima svojeg lista Dom počeo pisati o položaju hrvatskog naroda u Bačkoj.
Nacionalni identitet bačkih Bunjevaca i Šokaca bio je jedan od najčešćih predmeta interesa novinara iz Hrvatske. Nažalost, to je pitanje krajem 19. stoljeća još uvijek bilo nejasno i samim Bunjevcima i Šokcima. Zbog intenzivne mađarizacije mnogi su među njima priznavali svoje slavensko porijeklo, ali su isticali da su u političkom pogledu iskreni Mađari. S druge strane postojao je i dio Bunjevaca i Šokaca koji je sanjario o stvaranju jugoslavenske nacije ili o utapanju u srpsku naciju, pogotovo zato jer su Srbi u Bačkoj bili politički vrlo aktivni i jako dobro organizirani. U takvim okolnostima hrvatski se identitet najteže razvijao, djelomično i zato jer je Banska Hrvatska u to vrijeme bila također politički slaba i zaokupljena svojim problemima. Tako već u broju 11 iz 1901. godine piše Radić o Hrvatima u Ugarskoj: »Ne kažu oni da su Hrvati; možda oni i ne ćute u srcu, da su jedno pleme s nama ovamo na ovoj strani Drave; ali kad bi oni to i nosili u srcu (što ne bi bilo čudno, pače bi bilo u redu, jer imaju isti ovaj liepi govor, kao i mi), – kad bi oni, rekoh, to i nosili u srcu da su naša braća, da su isto što smo i mi – oni to nebi smieli kazati niti napisati da su Hrvati!«1
Od 1902. godine Radićev »Dom« sve češće donosi izvješća o zbivanjima u Bačkoj i sve više upozorava na teške kulturne, gospodarske i političke prilike bačkih Hrvata. Od te godine Antun Radić više i ne dvoumi o nacionalnoj pripadnosti bačkih Bunjevaca i Šokaca te zaključuje da oni ne mogu biti drugo nego Hrvati, a u broju 19 iz 1902. u članku »Dvije hrvatske odkinute grane« otkriva hrvatskoj javnosti da glavni razlog njihove nacionalne neopredijeljenosti leži u činjenici da »niti oni za nas znadu, niti mi za njih.«2 Međutim, to je već bilo doba kada su Antunovićevi nasljednici uspostavili čitav niz kontakata s Hrvatskom, pa je i hrvatski nacionalni identitet bačkih Bunjevaca i Šokaca poprimao svoj puni oblik.
Srijem, Banat i Bačka nisu u to vrijeme bili nepoznati braći Radić. Naprotiv, oni su već tada imali neke konkretne planove za aktivno političko djelovanje u tim krajevima, što je vidljivo iz jednog pisma Stjepana Radića iz 1901. godine poslanog Tugomiru Alaupoviću u kojem Radić iskazuje svoju želju za pokretanjem lista »Živa Domovina« koji bi bio namijenjen za prostor Zemuna, Beograda, Srijema i Subotice.3 Nažalost, taj se projekt nije ostvario, pa će njihova ideologija seljačke demokracije naći svoj put u tim krajevima tek nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije.
Međutim, jedno pismo dr. Vranje Sudarevića iz 1907. godine, koje je on kao urednik »Nevena« poslao Stjepanu Radiću, otkriva da su braća Radić već tada imala blisku suradnju s tadašnjim vođama bačkih Hrvata.4 Sadržaj pisma nije naročito povijesno vrijedno, ali pokazuje da su braća Radić slala Sudareviću svoj list »Dom«, kao i da je Sudarević njima slao svoj »Neven«, što dokazuje da su ideje braće Radića već u prvom desetljeću 20. stoljeća bile prisutne među bačkim Hrvatima.
Liječnik dr. Vranje Sudarević je bio dio mlade grupe intelektualaca koji su se okupljali oko svećenika Paje Kujundžića. U toj grupi bili su mladi svećenici Lajčo Budanović i Blaško Rajić, mladi pravnici dr. Beno Sudarević, dr. Mirko Ivković Ivandekić, dr. Stipan Vojnić Tunić, inžinjer Ivan Ivković Ivandekić i mnogi drugi. Svi navedeni ljudi postali su tijekom sljedećih desetljeća glavni nositelji borbe bačkih Hrvata za vlastitu opstojnost, pa se može zaključiti da je Pajo Kujundžić uz sebe odgojio buduću političku, vjersku i kulturnu elitu bačkih Hrvata. Njihova suradnja s intelektualcima iz Hrvatske ohrabrila je mnoge Bunjevce i Šokce da počnu javno izražavati hrvatski nacionalni identitet, mada je to krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Ugarskoj još uvijek bila velika hrabrost.
Početak Prvog svjetskog rata unio je strah i neizvjesnost u srca svih bačkih Hrvata. Mada su im se Mađari zamjerili zbog nasilne mađarizacije i stalnog odbijanja njihovog pravednog zahtjeva za zaštitu vlastitog identiteta i jezika, bački su Hrvati znali da promjena političkih prilika može donijeti još veće zlo. Mnogi su od njih u to vrijeme svoje nade polagali u Zagreb nadajući se da će iz Hrvatske stići inicijativa za političko rješenje koje bi ih spasilo od potpune propasti. O tome svjedoče i stihovi pjesme »Bunjevac hrvatskoj domovini« Kalmana Jaramasovića koju je 16. ožujka 1918. godine objavio u zagrebačkom Ilustrovanom listu5:
Bunjevac ti evo piše, Pod tutorstvom tuđe ruke
Majko moja, draga, mila, Ostavit nas valjda nećeš
Koj za tebe samo diše - Sred te svjetske ratne buke,
Oj hrvatska domovino! Oj hrvatska domovino!
Sva opravdanost strahova bačkih Hrvata pokazala se iste godine kada je propast Austro-Ugarske Monarhije ostavila veliku političku prazninu u kojoj su Srbi, kao pobjednička strana, uz pomoć velikih sila nastojali ostvariti što veće teritorijalno proširenje na račun poraženih Mađara. U srpsko-mađarskom natezanju oko razgraničenja dviju država nova je granica na kraju povučena na najgori mogući način za bačke Hrvate, tako da je prolazila točno kroz sredinu njihovog etničkog prostora, razdvajajući dotad jedinstvenu zajednicu na dva dijela, od kojih je jedan ostao u Mađarskoj, a drugi je priključen Kraljevini SHS. Takav rezultat razgraničenja dovest će u sljedećim desetljećima do gotovo potpune asimilacije male zajednice bačkih Hrvata koja je ostala u Mađarskoj u tzv. »Bajskom trokutu«. Drugi dio bačkih Hrvata koji je priključen Kraljevini SHS nije imao tako strašnu sudbinu, ali je i taj dio morao nastaviti borbu za svoj etnički opstanak u brojčanom opsegu koji mu je davao mnogo manji politički značaj.
Nastavit će se
