Arhiv tekstova
Krvave ruke »manjih« diktatora
Dok diktaturama prethodi krizno stanje, razdoblje diktature nerijetko je kataklizma za zemlju. Nakon pada diktatorskoga režima slijedi duga i mučna tranzicija tj. povratak među uljuđene zemlje u kojima se poštuje pravo vlasništva, pravo na život i imovinu te u kojima građani mogu bez straha za vlastitu egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji izreći vlastiti stav ili citirati nečije mišljenje.
NISU BESMRTNI: Srećom, diktatori nisu besmrtni. Većina ih je okončala život u samoći – duševne bolesti se poput vragova u opsjednutom, sjajno osjećaju u psihi diktatora. Ako su ikada i imali djece, pobjegla su od takvih očeva, rodbinu su likvidirali ili nisu s njom imali kontakt, a pravih prijatelja nisu ni imali. Red bi bio da nakon diktatorove smrti uslijedi »veliko spremanje«, no povijest bilježi tek nekoliko suđenja najbližim suradnicima nekog diktatora.
Svrgavanje diktatorskog režima zna biti krvavo – čini se da je svega nekoliko poslušnika bilo odano Nicolae Ceausescu do njegovoga zadnjeg trena – dok su pojedini diktatori stvorili respektabilnu silu od odanih podložnika. Samo da se doda, golemo je zlo za neku zemlju ako se u njoj izmjenjuju diktatorski režimi. Nakon Staljinove smrti u Sovjetskom Savezu se malo toga promijenilo na bolje – likvidirano je nekoliko njegovih suradnika, no obitelji žrtava nisu obeštećene i raskid sa staljinizmom bio je, zapravo, deklarativan.
ZEMLJA DIKTATURA: Nisu krive kopije, kriv je original, rekao je poljski aforističar, misleći na Lenjina i Staljina te na Staljinove nasljednike. Nježnu i krhku demokraciju u Rusiji, koja je tek počela klijati u raspuklinama posrćućeg carizma, razorio je Lenjin, a zacementirao Staljin. Nakon gubitka na parlamentarnim izborima, Lenjin je, pod izlikom da komunistima ne treba parlament, raspustio izabrane predstavnike naroda. I dok se mnogo halabuke diže na Staljina, mnogi su unesrećeni još u Lenjinovo vrijeme. Međutim, diktatura nije, na žalost, prekinuta sa Staljinovom smrću – u nešto blažim inačicama nastavljena je još četrdesetak godina, a u mnogim zemljama nastalim nakon raspada SSSR-a, diktatura još traje.
IBERIJSKI VRAGOVI: Francisco Bahamonde Franco vladao je Španjolskom 36 godina. Uvukao je zemlju u građanski rat, formalno je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio neutralan, no vrlo blizak Hitleru i Mussoliniju, a u poraću je Španjolska postala obećana zemlja nacistima i suradnicima nacističkoga režima. Pod njegovom je palicom ubijeno oko pola milijuna Španjolaca. Slično je bilo i u Portugalu, kojim je vladao Antonio de Oliveire Salazar.
Franco se surovim metodama obračunavao s protivnicima, osobito s Baskima, koji su odgovorili stvaranjem ETA-e, terorističke organizacije.
I Portugal i Španjolska su se preporodile kada su umrli njihovi diktatori – 1974. godine Salazara, a 1975. godine Franco. Razvoj parlamentarne demokracije, pametno izvedena privatizacija te suradnja sa institucijama Europske zajednice podignule su standard stanovnika Iberijskog poluotoka i uvele ih u članstvo Europske unije.
KUČKIN SIN: Iole obrazovaniji Europljanin zna da je Južna Amerika pod kulturnim i svakim drugim utjecajem Španjolske i Portugala. Premda su SAD proklamirale politiku Amerika Amerikancima, želeći tako širiti svoj utjecaj, to im je tek djelomično uspjelo.
Diktatori u Latinskoj Americi opstaju, načelno, zbog lukavog korištenja interesa velesila, ali i unosnim poslovima skrivanja zločinaca dok su neki razvili poslove s drogom i svoje podanike drže u odnosu koji se lako može opisati kao diler-makro i legija prostitutki-narkomanki.
Dominikanskom Republikom od 1930. do 1961. godine vladao je Rafael Trujillo. Za njega je američki predsjednik Harry Truman izjavio. »On je pravi kučkin sin, ali je naš kučkin sin.« Haitijem je desetljećima vladao Jean-Claude Duvalier, zvan »Baby Doc«, koji je bio mila majka prema zloglasnom Francoisu Duvalieru, »Papa Docu«. Oni su koristili praznovjerje Haićana te su pokraj sjajno organizirane tajne policije u zastrašivanju koristili i woodoo. Nije poznato jeli Jean-Claude Duvalier umro ili još živi negdje u Francuskoj.
Alfredo Stroessner, paragvajski diktator, danas živi u Brazilu, dok su panamskog diktatora Manuela Noriegu uhitili Amerikanci u vojnoj intervenciji zbog trgovine drogom.
Augusto Pinochet i Leopoldo Galtieri živjeli su nakon svrgavanja u svojoj domovini. Prastarog Pinocheta Španjolci su nastojali osuditi za zločine u Čileu, dok Leopoldo Galtieri živi u Buenos Airesu i domar je u skromnom stambenom bloku. S vlasti je svrgnut nakon poraza u Foklandskom ratu.
MORALNA EMBOLIJA: Na žalost, ovo nisu svi latinoamerički diktatori. Oni i njima slični likvidirali su stotine tisuća političkih neistomišljenika (nerijetko su to bili članovi protivničkih narko-klanova), a svojim su socijalnim eksperimentima unazadili obrazovni sustav te zdravstvenu zaštitu većine stanovnika. U procese u južnoameričkim zemljama umiješali su se i domicilni biskupi, no Vatikan je većinu ondašnjih biskupa premjestio na druge dužnosti. Premda približno polovica svih katolika živi u Južnoj Americi, Vatikan se ne miješa aktivno u politiku južnoameričkih zemalja te ne podržava suradnju Crkve s ljevičarskim vođama, koji, barem deklarativno, nastoje srušiti korumpirane režime te uspostavit vladavinu prava.
Groteska do groteske čine život Južnoamerikanaca. Opraštanje Pinochetu, toleriranje da njegovi bliski suradnici i dalje obavljaju važne službe, žmirenje pred gaženjem ljudskih prava u mnogim zemljama tog kontinenta dobila su svoj vrhunac kada su šefovi država ili vlada dali legitimitet kubanskom diktatoru Castru, o kome će još biti riječi.
DOSSIER AFRIKA: Hisene Habre je vladao Čadom osam godina. Njegov je režim srušen 1990. godine i on je, poput mnogih diktatora u bijegu, s golemim blagom napustio zemlju. Skrasio se u Senegalu u kojem je raskošno živio. Uskoro je »africki Pinochet« strpan u kućni pritvor gdje čeka suđenje.
Idi Amin Dada, »ugandski mesar«, sada je u Saudijskoj Arabiji, a prije tog egzila sigurnost je potražio u Libiji. Taj »punker svjetske politike« vladao je Ugandom od 1971. do 1979. godine, a bio je boksački prvak Commonwealtha u teškoj kategoriji. Odgovoran je za smrt 300.000 Uganđana, a tri od četiri njegove žene umrle su pod nejasnim okolnostima.
Etiopski diktator Mengistu Haile Mariamu danas živi u Zimbabveu, a utočište mu je pružio Robert Mugabe. Mugabe je i sam diktator, no koliko je to zapleteno svjedoči i podatak da u Zimbabveu, koji se nekoć zvao Južna Rodezija, živi Ian Smith, bivši diktator bivše Južne Rodezije, danas glavni kritičar Mugabeovoga režima.
Jean-Bédel Bokassa je 1979. godine izgubio vlast u Centralnoafričkoj Republici – netom prije svrgavanja proglasio se carem. Živio je u jednom zamku u Francuskoj, u Normandiji, pa se nakon nekoliko godina vratio u domovinu. Uhićen je i osuđen na doživotnu robiju. Pravdi je doskočio tako što se preobratio i zaredio za svećenika pa su ga pustili iz zatvora. Umro je od srčanog udara 1996. godine.
Francisco Macias Nguema Bijongo Negue Ndong bio je vođa Ekvatorijalne Gvineje. Zabranio je upotrebu riječi »intelektualac«, a strijeljao je sve članove vlade. Prepričava se kako je neki učenik razbio njegovu sliku, uhapsio je dječakove roditelje i strijeljao odgovornog ministra. O njemu su mediji govorili i titulirali ga kao »Jedinstveno čudo Ekvatorijalne Gvineje« i »Veliki majstor obrazovanja i kulture«. Njegova je zemlja brojala tek 400.000 stanovnika, a on je htio imati barem milijun podanika. Nakon popisa stanovništva ubijen je šef statističkog ureda. Predsjednik je komentirao: »Tako mu i treba kada ne zna brojati.« Strijeljan je 1979. godine.
U Južnoafričkoj Republici, bastionu rasističke politike, nepuna dvomilijunska bijela manjina držala je u pokornosti dvadesetak milijuna crnačkoga stanovništva. Dakako da je to bio najsuroviji režim, kojem nisu bile strane ni uobičajene metode zastrašivanja stanovništva. Međutim, dugogodišnje sankcije i gotovo potpuna međunarodna izolacija navele su Bothin režim na ustupke, koje su mogle prijeći u snažne sukobe. Da se ne varamo, sukoba je i zločina bilo neprestano, no nepobitna je velika Bothina uloga u mirnoj predaji vlasti. Nema suglasja među pravnicima i političarima amnestira li ga taj potez. g
