Arhiv tekstova
»Isusova zvijezda« na nebu naše savjesti
Započela je nova školska godina. Sve je postalo življe i drukčije. Makar još ne kalendarski, ali je jesen ipak otvorila vrata. Polako je iza nas čudno kišovito ljeto. Sve ide prema nekakvoj »normali«. Prošla su slavlja, putovanja, gostovanja… Treba raditi ono obično i uobičajeno. No, dok ovaj broj imamo u rukama, još su nam nekoliko događaja duboko u svijesti i u doživljaju, a vjerojatno i u poruci. Iza nas su Dužijance i napose završna svečanost Dužijance, iza nas je veliko hodočašće mladih na XX. svjetski susret mladih u Kölnu, iza nas je Bunarićko proštenje. Dok smo se u velikom broju okupljali i slavili, bilo nam je lijepo. Slavlja imaju svoju čarobnu moć da čovjeka izdignu iz svakidašnjice i uzdignu u osobit način doživljavanja zajedništva i ljepote. Tako smo slavili Dužijancu, tako i Bunarićko proštenje. Međutim, ta slavlja imaju svoju jaku poruku.
POKLONIMO MU SE: Mislim da je sva slavlja najviše rasvijetlila poruka iz Kölna. Želio bih objediniti ono veliko slavlje u Kölnu i ova naša »mala« slavlja jednom idejom koja mi se duboko urezala iz jednog predavanja iz Kölna. Naime, kako je tih dana bilo dosta posla, nisam uspio pratiti sustavno sve ono što je iz Kölna prenošeno. Jednu večer sam ipak uspio na nekom talijanskom kanalu poslušati jednu katehezu koju je jedan biskup imao za šezdeset tisuća mladih, koliko ih je stalo na stadionu. Neobično me je zainteresirala tema koju je vrlo živahno i temperamentno tumačio taj biskup. Postavio je jasno pitanje, koje odgovara kontekstu susreta u Kölnu, a to je pitanje poklonstva triju Mudraca s Istoka Isusu u Betlehemu. Podsjetimo se da je Kölnska katedrala posvećena Trima Kraljevima i da se tamo čuvaju njihove relikvije, stoga je i moto susreta bio: »Dođite, poklonimo mu se!« Prvo pitanje iz toga predavanja je glasilo kako su istočni Mudraci prepoznali na nebeskom svodu baš tu »Isusovu zvijezdu«, kada nisu bili ni astronomi, ni učenjaci. Postavljeno je pitanje kako su prepoznali u Betlehemu u liku novorođenoga djeteta Kralja? Kako su se poklonili Bogu u Betlehemu gledajući nemoćno maleno dijete u jaslicama? Vrhunac kateheze je nastao onda kada je predavač, koristeći se obilno tekstom proroka Izaije, opisao Kristovo patničko lice i zatim njegovu tragičnu smrt na križu. Nastao je tajac na stadionu kada je postavio pitanje kako prepoznati Boga i čovjeka u tako iznakaženom Kristovom licu? No, predavanje je išlo još većem otajstvu kada je konačno postavio pitanje kako prepoznati živoga Boga u euharistijskom komadu kruha u Euharistiji? Slutio sam odgovor, ali sam bio osobito sretan kada je predavač postavio jasnu tvrdnju da svjetlo za prepoznavanje Boga, a i za prepoznavanje pravoga lica čovjeka ne dolazi izvana nego iznutra. Bog je »u nas« usadio osobito nebo na komu se pojavljuje svjetlo, a to je nebo naše savjesti na čijem se svodu javljaju »Isusove zvijezde« i samo onaj čovjek koji ima to nutarnje svjetlo, ili ako hoćete, koji je svijetao iznutra, može prepoznati na nebu novu zvijezdu u Betlehemu Bogočovjeka, u raspetom Kristu Boga i u Euharistiji prisutnost Isusa Krista. To su onda i vrednote za kojima se teži i koju težnju u sebi iskonski nosimo i zato možemo slobodno tvrditi da čovjek nikada neće postati čovjek, a pogotovo komunikator s Bogom ni s čovjekom ako mu nije svjetlo u savjesti.
PREPOZNATI BOGA I ČOVJEKA: I nije samo doživljaj slavlja okupljao ljude oko naše Dužijance i nije samo želja za slavljem pokrenula mase prema Bunariću, a još manje je želja za slavljem ili druženjem pokrenula milijunsku masu mladih u Köln, nego svjetlo koje Bog pali u srcima i savjestima ljudi u težnji da prepoznaju lice Božje i pravo lice čovjeka. Priznajemo da je jako teško prepoznavati lice Božje, a još teže je u naše vrijeme prepoznavati pravo lice čovjeka kada je čovjek, kako reče mons. Pozaić, danas najjeftinija roba koja se ne samo lako prodaje nego koji se i sam lako proda. Ništa danas na tržištu čovječanstva nije jeftino kao čovjek. Jasno, čovjek koji nema svjetla u savjesti i koji shodno tome nema savjesti. I to nas plaši. Plaši nas to što se vraćamo u jesen ove godine. Ne žalimo što su prošla slavlja, nego se bojimo da će poruke sa tih slavlja izblijediti ako nije otvoreno nebo naše savjesti i zapaljeno puno novih »Isusovih zvijezda«. Bojimo se da će mnogi ljudi ponovo pasti pred moćnicima svijeta klanjajući se Herodu ili bojeći ga se, a da će malo njih »izići iz Jeruzalema« i prijeći put do Betlehema. Zato nas je zazeblo srce kada je upravo tih dana svijetom munjevito prošla vijest o nasilnom ubojstvu jednog od najvećih mirotvoraca našega vremena, brata Rogera, utemeljitelja Taizeske ekumenske zajednice. Nijema sućut i kršćanska molitva su nas hrabrili da je za to djelo bila potrebna i njegova mučenička krv. Bojimo se ovih dana dok naš Grad slavi svoj dan, da se čuje eksplozija pred kućom čovjeka koji je tako puno dao ovom gradu. Bojimo se da se nasilno ne ugase zvijezde na nebu naše savjesti koje su tako lijepo zasjale u proteklim vremenima susreta u Gradu, na Bunariću, Kölnu i u tolikim drugim slavljima. No, tješi nas upravo poruka iz Kölna jer je sa svojom zajednicom u prilikama kruha ostao Euharistijski Isus, da sačuva svjetlo budne savjesti. Dok imamo savjesti, imamo ljudi, dok imamo ljudi koji imaju savjest, prepoznavat ćemo lice Boga i pravoga čovjeka. g
