Arhiv tekstova
Bratićeva knjiga
Bratića sam u djetinjstvu viđao rijetko, barem mi se tako činilo, jer mi nikada nije bilo dosta njegovoga društva. Kada smo odlazili kod strica, obiteljski, vlakom, nisam mogao dočekati da stignemo na stanicu od koje je bilo pješačenja do stričeve kuće još dobrih sat i pol.
Bratić je bio veći štreber od mene. Čega god se dohvatio, bio je u tome najbolji. I bolji od mene, što je u meni budilo svojevrsnu ljubomoru, onu pozitivnu, pa se naše učenje pretvorilo u rivalstvo. Međutim, kada je u našem sedmom razredu u jednoj simultanki Svetozar Gligorić na jedvite jade izvukao remi od Mog Bratića, shvatio sam da se mogu samo truditi, a ne trijumfirati na obiteljskoj ljestvici uspješnosti. Danas mu nitko nije ravan po dobroti.
LEKSIKONI: U školskim leksikonima redovno sam u rubriku »Najbolji film« upisivao »Sandokan« i »Kapelski kresovi« – ludo sam se identificirao s Prsanom, dok su drugi obožavali, provjerio sam u leksikonima, Dimnjačara i Jastreba te Tihog i Prleta, a pod »Najbolja knjiga« sam pisao »Družba Pere Kvržice«, za koju i danas mislim da je najbolji hrvatski roman svih vremena, a intrigirali su me junaci antičkih mitova. U knjižnici moje škole nije bilo te knjige pa sam jedva čekao da bratić i ja zajedno čitamo iz te knjige.
Vratio bih bratiću knjigu Vojtecha Zamarovskog da netko nije izvršio davni san Marxa i Engelsa, eksproprijaciju ekspropriranog – taj je dvojac mislio da kapitalistima treba oduzeti privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i vratiti plodova rada ruke proletera u ruke onih koji su kapital stvorili, meni je bratićevu knjigu netko maznuo. Oko 1998. godine. I kako sam mogao vratiti posuđeno kada mi je isto netko otuđio?
Srećom, prošle je godine iznova je otisnuta knjiga Vojtecha Zamarovskog. Onaj prijevod koji su otuđili meni i bratiću (a, imao sam namjeru, časti mi, vratiti knjigu) objavila je 1973. godine Školska knjiga, a ovaj, »ArTresor«, naklada u prijevodu Predraga i Mirka Jirsaka. Kada skupim 305 eura kupit ću 11 primjeraka »Bogova i junaka antičkih mitova« – jedan za mog sina, neka čita kada se opismeni, pet za mene, a pet ću odnijeti Mom Bratiću. Neka ih razdijeli. On je danas, naime, svećenik.
BOGOVI I JUNACI: Rijetko su koje iščezle civilizacije ostavile toliko tragova svoje duhovne svijesti kao što su to učinili antički Grci i Rimljani. U mitove su skrili najvažnija etička i spoznajno-teorijska znanja, uvukli u njih svoje kolektivne strahove i nadasve, obogatili povijest, događajnicu prošlih vremena maštom. Judeokršćanska civilizacija pod dominacijom Germana i Slavena te araboislamska civilizacija, koje od srednjeg vijeka dominiraju obalama Sredozemnoga mora, i iz kojih se razvila naša, znanstveno-tehnička civilizacija, u svoj su duhovni korpus primili mnoge elemente antičkih civilizacija, osobiti Grka i Rimljana. Izuzetno istančan u poznavanju psihe suvremenoga čovjeka, Zamrovský niže stotine kratkih priča o grčkim i rimskim bogovima i junacima. Njegove priče mogu čitati svi bez obzira na kom stupnju obrazovanja bili i to na način koji požele, od prve do zadnje stranice ili od pojedinoga pojma, kojeg, recimo, čuju u govoru ili su pak čitali Eshila, Sofokla ili Aristofana pa su se izgubili u moru likova i fabula. Zamrovský je umalo o svakom antičkom bogu i junaku naveo grčko i rimsko ime, objasnio rodbinske veze te ukratko prepričao glavnu fabulu mita naznačujući i inačice. U većim je noticama ostavio precizne uputnice na druge pojmove.
Dakako da se držao Homera, puno manje Hezioda i Ovidija, a tek sporadično drugih autora. Uvriježilo se mišljenje da je antika preživjela i ukorijenila se u kršćanskoj kulturi prvenstveno zbog umjetnosti – u islamskoj kulturi zbog Arapima gotovo urođene sklonosti ka znanju i istraživanjima – pa je Zamrovský naveo i najvažnije refleksije junaka antičkih mitova u kršćanskoj umjetnosti, glazbenoj, likovnoj, književnoj, dramskoj, filmskoj, te arhitekturi.
Grci su bili ponosni na promiskuitet vrhovnoga boga Zeusa čemu je Zamrovský posvetio znatan dio natuknice o Zeusu, najvećem zavodniku. Finom ironijom i latentnom komikom, Zamrovský je svoju knjigu učinio nevjerojatno zanimljivom. To je posljedica golemoga znanja i ispisanog rukopisa – odavna su mudri zaključili da se istina može reći samo sa smiješkom.
Uredničkom timu i prevoditeljima, svaka čast. Opremili su ovo izdanje kvalitetnim kazalima, likovnim prilozima te su tekst obogatili navodeći djela hrvatskih umjetnika nastala zbog nadahnuća antičkim bogovima i junacima što ovo izdanje čini osobito vrijednim, a ako se sjećate leksikona spomenutih na početku teksta i zanima vas što je s njima bilo, nećete saznati. Zarekao sam se da nikom neću reći da sam ih spremio u žutu kutiju u narančasti fascikl na kojem piše, Uplate za logorovanje – dosadno. Tamo ih moji sin nikada neće tražiti.
g
