Arhiv tekstova
Oasis »Dont Believe the Truth«
Deset godina nakon debitantskog ostvarenja »Definetly Maybe« kojim su uspjeli vratili slavu Ostvrskom rocku, Oasis se vraća sa sedmim studijskom albumom naslovljenim »Don’t Believe the Truth«. Pjevač skupine Liam, mlađi od dvojice braća Gallagher, koji su ostali jedina okosnica od prvotne postave ove glasovite skupine, u skorijim medijskim izjavama smješta sebe pokraj Lennona i Elvisa u povijesti rokenrola. Ovako što, već prepoznatljivo u njihovu imidžu, koje je tijekom dekade postojanja izazivalo kod publike samo ili potpunu naklonost ili antipatiju, sada razotkriva i stilsko obličje nova albuma – opsjednutost britanskom glazbenom poviješću 60-ih i 70-ih godina. Svakako posebno mjesto u ovakvom izboru zauzimaju The Beatles. Ali, uz dužno poštovanje »liverpoolskih buba«, za kvalitetnu ploču to ipak nije dovoljno.
Album otvara odličan melodični dio pjesme »Turn Up The Sun« koji nam se čini kao da ćemo se susreti s nečim interesantnim u odnosu na prijašnja dva (loša) albuma, ali čim nastupe osrednji i već po tko zna koji puta reciklirani rifovi i akordi, možemo naslutiti što nas očekuje. Ipak, optimistički stav, dobra volja te poštovanje prema nekadašnjem Oasisu iziskuju da se presluša i ostalih deset pjesama. Pjesma »Mucky Fingers« već poslije pravog slušanja postaje sinonim monotonije, prvi singl sa albuma »Lyla« malo popravlja stanje, ali samo nakratko, jer slijedi Liamova trominutna neautentična skladba »Love Like A Bomb« i harmonijski hommage brit-invaziji (posebice Kinksima) »The Importance Of Being Idle«. »The Meaning Of Soul« jeste samo eho Rolling Stonesa sa antologijskog »Beggars Banquet«, potom nastupa Liamovo ponovno kreativno nesnalaženje u »Guess God Thinks I’m Abel«, dok Noelov vokal i akordski raspored spašavaju album od fijaska s pjesmom »Part Of The Queue«. Ah, ti Beatlesi. »Keep The Dream Alive« nastavlja fiksaciju napomenutom skupinom, dok je sljedeća »A Bell Will Ring« samo ritmička replika »Tommorow Never Knows« (album »Revolver«), a »Let There Be Love« kazuje kako članovi Oasisa vole ne samo The Beatles, nego i Lennonove solističke albume. Kraj albuma prilaže četiri minuta instrumentala »I Can See It Now« koji evocira uspomene na dobre melodije, baš onakve kakve su ih u jednom momentu postavile na mjesto najznačajnije svjetske rock skupine. I ništa više od toga.
Na razini tekstova, što nam i sami naslovi pjesama sugeriraju, perjanice Brit-popa ostaju u svom egzaltiranom svijetu općih mjesta s jasnom porukom da ne žele (ili ne znaju) išta mijenjati.
Slušajući »Don’t Believe the Truth« dolazimo do činjenice kako se svijet glazbe u posljednjih deset godina promijenio. Na čelne pozicije došli su neki drugi. Mlađi, svježiji, valjda spremniji da se suoče s izazovima suvremenih kretanja. »Don’t Believe the Truth« će po inerciji dostići solidne tiraže, ali će rijetko koji obožavatelj skupinu pamtiti po njemu. Možda su nam Oasis već naslovom albuma nesvjesno poručili – ne vjerujte onome što čujete. To nije istina. I samo ćete tako ostati naš ljubitelj.
D. B. P.
