Arhiv tekstova
Početak života u novoj državi
Prve godine života bačkih Hrvata u novoj državi Kraljevini SHS prošle su relativno mirno, prije svega zahvaljujući njihovim dobrim odnosima s bačkim Srbim Najočitiji primjer tih dobrih odnosa bio je vidljiv iz njihove suradnje u Subotici. Još tijekom neizvjesnih mjeseci raspada Austro-Ugarske 1918. godine Hrvati i Srbi u Subotici organizirali su »bunjevačko-srpski narodni odbor«, zadužen za održavanje reda i mira do dolaska nove srbijanske vlasti. Hrvatske vođe tog odbora bili su oni mladići koje je okupljao pop Pajo Kujundžić, među kojima su u to vrijeme glavnu ulogu odigrali svećenik Blaško Rajić, liječnik dr. Vranje Sudarević i odvjetnik dr. Stipan Vojnić Tunić.*
Dobri hrvatsko-srpski odnosi u gradu u to vrijeme vidljivi su iz činjenice da su Srbi nakon uspostave nove vlasti bez problema prepustili Hrvatima najvažnije gradske funkcije, što je odgovaralo velikoj brojčanoj premoći Hrvata-Bunjevaca u gradu. Isti su odnosi vladali i u Somboru i u drugim gradovima Bačke, ali su u tim mjestima Srbi preuzeli najvažnije funkcije, jer su tamo oni bili u većini.
ZAOŠTRAVANJE HRTVATSKO-SRPSKIH ODNOSA: Međutim, od 1920. godine odnos Srba i Hrvata u Bačkoj naglo se počeo zaoštravati. Te su se godine pripremali izbori za Ustavotvornu skupštinu, pa su hrvatske vođe okupljene oko Vranje Sudarevića i Blaška Rajića odlučile na izbore izaći samostalno. Zato su nekoliko mjeseci prije izbora osnovali Bunjevačko-šokačku stranku, prvu političku stranku bačkih Hrvata, koja je svoj program temeljila na katoličkoj tradiciji i hrvatskom nacionalnom identitetu bačkih Bunjevaca i Šokaca. Stranka je dobila na izborima vrlo lijep rezultat jer su u Ustavotvornu skupštinu iz subotičkog kotara izabrana čak tri njena poslanika (Vranje Sudarević, Blaško Rajić, Stipan Vojnić Tunić), a u somborskom je kotaru izabran još jedan (Ivan Evetović). U jugoslavenskom parlamentu stranka je zajedno sa Slovenskom ljudskom strankom i Hrvatskom pučkom strankom osnovala Jugoslavenski klub koji je provodio »pučkašku« politiku, snažno oslonjenu na Katoličku crkvu, ali spremnu na dogovor s beogradskim vlastima. Međutim, nakon izbora u Bačkoj su počeli prvi srpsko-hrvatski sukobi.
Sukob bačkih Hrvata i Srba počeo je onog trena kad su beogradske vlasti počele u Bačku dovoditi svoje odane kadrove iz drugih krajeva. Jedno od rasadišta takvih kadrova bio je Pravni fakultet koji je u Subotici otvoren 1920. godine. Profesori fakulteta bili su gotovo bez iznimke srpske nacionalnosti i istaknuti članovi Radikalne stranke, a mnogi su studenti bili organizirani u Orjunu (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), pa je njihovo nasilno ponašanje jako pojačalo međunacionalnu napetost u gradu. Fakultet koji je trebao podići ugled grada postao je izvor političkog nasilja i jasan pokazatelj odnosa beogradskih vlasti prema hrvatskom katoličkom stanovništvu. Nova kadrovska politika osjetila se i u gradskoj upravi, pa je krajem 1921. godine u Subotici počela smjena svih članova Bunjevačko-šokačke stranke sa gradskih položaja, na koje su postavljani radikali sastavljeni uglavnom od Srba, dijela Bunjevaca koji nisu prihvaćali hrvatski nacionalni identitet, te nekolicine pripadnika manjina (Nijemaca, Mađara i Židova). Te je smjene predvodio vodeći bunjevački radikal dr. Andrija Pletikosić, poznat kao predratni košutovac, čiji su se članovi isticali mađarskim nacionalizmom, pa su ga članovi B-Š stranke optuživali da sada isti posao radi za srpske vlasti.*
NAPADI U NOVINAMA: Međunacionalni sukobi zaoštrili su i odnos Srba prema nacionalnom identitetu bačkih Bunjevaca i Šokaca, o čemu se u subotičkim novinama tijekom 1921. godine povela oštra polemika. Stoga su predstavnici Bunjevačko-šokačke stranke u članku »Da se razumijemo« detaljno izložili da je njihovo dotadašnje neisticanje hrvatskog nacionalnog identiteta bilo namjerno činjeno zbog sloge Hrvata i Srba, ali ih je držanje Srba uvjerilo da više ne postoji nikakav razlog da i dalje prešućuju svoju pripadnost hrvatskom narodu. Taj je članak još više razljutio predstavnike srpske vlasti, pa će od tada članovi Bunjevačko-šokačke stranke postati stalna meta medijskih napada, političkih progona, ali i uličnog nasilja. Odnos beogradskih vlasti prema njima stvarao je kod vođa Bunjevačko-šokačke stranke još veći inat, pa od 1922. godine »Neven«, koji je tada već djelovao kao stranački list, uvodi novi podnaslov »List bunjevačkih Hrvata«, čime je stranka željela još više naglasiti svoju hrvatsku orijentiranost.
U isto vrijeme u Bačkoj su se pojavili prvi članovi HRSS-a (Hrvatske republikanske seljačke stranke) koji su nastojali ideje Radićeve seljačke demokracije proširiti među bačkim Hrvatima, Nijemcima, Slovacima, Mađarima, pa čak i Srbima. Iz pisanja tadašnjeg »Nevena« vidljivo je da je i u redovima Bunjevačko-šokačke stranke postojao velik broj ljudi koji su sa simpatijama pratili rad Stjepana Radića i HRSS-a.* Međutim, u stranci je postojala i druga struja koja je smatrala da Bunjevačko-šokačka stranka i dalje treba držati »pučkašku« politiku Slovenske ljudske stranke i Hrvatske pučke stranke čiji je glavni predstavnik u jugoslavenskom parlamentu bio dr. Anton Korošec. Taj je raskol sve više oblikovao dvije struje u Bunjevačko-šokačkoj stranci, koje su se sve više udaljavale. Haesesovsku frakciju predvodili su subotički advokati dr. Mirko Ivković Ivandekić i dr. Mihovil Katanec, te zemljoposjednik Josip Vuković Đido, a na čelu »pučkaške« frakcije bio je svećenik Blaško Rajić.
ŠIRENJE HRSS-a: U to vrijeme HRSS je marljivo radio na osnivanju vlastitih mjesnih organizacija u Bačkoj, mada prema svjedočenju Ivana Pernara sve do 1923. godine nije imao gotovo nikakvih uspjeha. Međutim, te je godine navedeni Pernar uspio organizirati prvi veći sastanak HRSS-a u Tavankutu na kojem se okupilo oko tisuću ljudi, pa od tada HRSS započinje nagli prodor u sva mjesta Bačke u kojima su živjeli Hrvati, ali puno uspjeha doživljava i u mnogim sredinama u kojima su živjeli Nijemci, Mađari i Slovaci.
Dana 7. studenog 1923. godine Tomo Matković, seljak iz Subotice, izvještava u »Slobodnom Domu« da je subotička organizacija HRSS-a, koja je osnovana prije »nekoliko mjeseci«, organizirala sastanak dvadesetosmorice svojih povjerenika koji uspješno šire tisak HRSS-a.* Nakon manje od godinu dana rada subotički haesesovci mogli su s ponosom objaviti da je 8. prosinca iste godine u kući Ive Matkovića održan sastanak kotarske organizacije na kojoj su bili predstavnici mjesnih ogranaka HRSS-a iz I., II., III. i IV., V. i VI. subotičkog kvarta, te iz Malog Bajmoka, Tavankuta, Šebešića, Verušića, Male Bosne i Palića.*
HRSS je i na druge načine privlačio bačke Hrvate. U srpnju 1923. godine u Hrvatsku je otputovao zbor Hrvatskog prosvjetnog društva »Neven«, koje je vodio dr. Mihovil Katanec, jedan od istaknutih članova Bunjevačko-šokačke stranke. Nakon posjeta Plitvičkim jezerima i Sisku »Neven« je stigao i u Zagreb gdje je članove društva primio osobno Stjepan Radić.* Posjet najpoznatijeg bunjevačkog pjevačkog društva i jednog od čelnika Bunjevačko-šokačke stranke HRSS-u otvoreno je pokazivao da je dio članova stranke već tada bio privržen Radićevoj ideji.
Od početka djelovanja HRSS-a u Bačkoj Tavankut se pokazao kao njegovo najjače uporište, jer su već 1923. godine u tome mjestu osnovana dva mjesna ogranka (u Donjem i u Gornjem Tavankutu). Velika popularnost HRSS-a dokazana je u Tavankut i 5. prosinca 1925. godine kada je održana prva javna skupština te stranke u Bačkoj na kojoj se okupilo oko 2500 ljudi i na kojoj su sudjelovali neki od najuglednijih članova HRSS-a: Karlo Kovačević, Rude Bačinić i Ivo Čelan. Tom je prilikom Stjepanu Radiću poslan brzojav koji je glasio:
»Sa današnje prve skupštine HRSS-a u Tavankutu šaljemo Vam hrvatski seljački republikanski pozdrav. Neka Vas Bog poživi! Ustrajte na mučnom radu za seljačko oteto pravo. Poklonite osobitu pažnju bunjevačkim i šokačkim Hrvatima. Živio seljački vođa Stjepan Radić«! U ime skupštine: organizacija HRSS u Tavankutu, Šime Peić Gavran predsjednik mjestne organizacije HRSS. »*
Dana 14. svibnja 1924. umire dr. Vranje Sudarević, čovjek koji je svojim javnim i političkim radom obilježio više od tri desetljeća politike bačkih Hrvata, i koji je znatno doprinio integraciji bačkih Bunjevaca i Šokaca u hrvatski nacionalni korpus. Izgleda da je upravo njegova smrt bila ključni trenutak u razvoju Bunjevačko-šokačke stranke, jer je ubrzo nakon toga događaja stranka doživjela raspad. Nedugo nakon Sudarevićevog pokopa Blaško Rajić odlazi iz Bunjevačko-šokačke stranke i osniva Vojvođansku pučku stranku, a u Bunjevačko-šokačkoj stranci ostaju pristalice HRSS-a. Od trenutka izlaska Blaška Rajića »Neven« sve više piše o djelovanju Stjepana Radića i HRSS-a, pa je kroz te članke vidljivo da se Bunjevačko-šokačka stranka sve više približavala radićevcima.
Nastavit će se
