Arhiv tekstova
Život »na puce« potiskuje tradiciju
Alojzije Stantić vrstan je poznavatelj narodnih običaja bunjevačkih Hrvata. Svoje radove iz oblasti etnologije objavljivao je u raznim novinama i časopisima, a knjigu »Kruv naš svagdanji« objavljuje 2001. godine u nakladi HKC »Bunjevačko kolo«, za koju je dobio priznanje nagradama »Dr. Ferenc Bodrogvari« i »Antušovom nagradom«. Godinama je sudjelovao na etnološkim savjetovanjima KOC »Turzo Lajoš« iz Sente, a ove je godine po drugi put sudjelovao na Međunarodnom seminaru etnologa u Baji. Bio je član Organizacijskog odbora Dužijance od1991., do 2003. godine, a jedan je od osnivača Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Nedavno je snimio film »Božić na salašu«, a upravo je završio pisanje knjige »Od zemunice do salaša«.
HR: Što proučava etnografija i o čemu nas može poučiti?
Etnografija je znanost koja opisuje i proučava materijalne, društvene i duhovne kulture pojedinih naroda svijeta. Ova znanost uči znatiželjnog da upozna, njeguje i širi kulturu, najprije naroda iz kojega potiče.
HR: Kada ste počeli opisivati svoje mladalačke doživljaje iz života i što Vas je potaklo na pisanje?
Slučajno, a poslije jednog pripovijedanja kako sam jedan od posljednjih živih volara, goniča volova. Književnik Vojislav Sekelj me je zamolio da počnem pisati u dvotjedniku »Žig« o volovima i još više o tome što sam i kako radio na salašu. Prvi članak sam objavio u broju od 23. rujna 1995. godine. Bila je to jedna od mojih pripovijetki iz salašarskog života, koja je, eto, Sekelju bila zanimljiva. Tako sam počeo pisati o salašarskom dijelu moga života. Sjećanja su počela navirati i od onda se naprežem da ih iz pamćenja što više »isčeprkam« i o njima pišem, sve dok su zanimljiva čitateljima i onima koji ih tiskaju.
HR: Što je cilj Vaših istraživanja?
Nastojim istraživati i opisati što više mojih sjećanja i doživljaja, stečenog znanja o salašima i salašarskom životu. Sažimam svoje doživljaje i trudim se opisati što više onoga, o čemu do sada prije mene nitko nije pisao. Trudeći se vjerodostojno pisati, a da još više prodrem u našu prošlost, pročitao sam mnogo o tome što su o Bunjevcima pisali moji uvaženi preci. Uvjerio sam se da je većina, čast izuzecima, samo ovlaš pisala o tome što su vidjeli na salašu. Većina njih nažalost nije odmakla dalje od ledine, nisu radili sa salašarima u ravni, pa o tome ništa nisu ni pisali, ali su zato meni ostavili priliku da toliko toga mogu opisati iz života naših predaka.
HR: Zbog čega ste se odlučili pisati izvornom bunjevačkom ikavicom?
Bio sam najstariji unuk kod oba moja djeda, pa su me rado vozili svuda, uvijek sam uz njih sjedio na prednjem sjedištu kola. Naslušao sam se njihovog pripovijedanja kako je to bilo kad su oni bili mali, o tome su mi voljeli pripovijedati. Oboje su rođeni osamdesetih godina XIX. stoljeća, od njih sam naučio divaniti ikavicom, kakvom su divanili stari ljudi u najzapadnijem dijelu đurđinskoga i bajmočkog atara. Prof. Bela Gabrić me je nagovorio da pišem ikavicom u koju se nisu umiješale riječi kojima nisu divanili moje dide. Evo primjera kad kažem ikavicom: »Kad smo u risu zavrnili čekljun u poslidnjim snopu, snosili smo ji u stave, otaleg dili u krstine, najpreg kurjaka, a zavrvili popom na zaod.« Tu radnju bih ijekavicom napisao: »Kada smo u ručnoj žetvi svezali i posljednji snop, sakupili smo ih i unakrsno složili jednog na drugog, a od donjeg snopa, kurjaka, unakrsno na gore, s vlaćem gornjeg snopa, popom, prema zapadu.« Pojam je isti, a opis drugačiji. Meni je ljepše kada je ta radnja opisana ikavicom. A vama?
HR: U kojim ste publikacijama objavljivali svoje radove?
Stalni sam suradnik bio u dvotjedniku »ŽIG«, a još uvijek pišem za »Hrvatsku riječ«, »Zvonik«, »Subotičku Danicu«, »Subotičke novine«, a neke radove su mi objavili u časopisu »Rukovet«, kao i u godišnjacima KUD-a »Bunjevačko kolo« iz Subotice, »Pčese« iz Novog Sada, u časopisu »Iz istorije poljoprivrede«, Poljoprivrednog muzeja iz Kulpina, a na mađarski su mi prevedeni i objavljenu radovi u časopisima: »Létűnk« (»Postojimo«) iz Novog Sada i »Két viz kőzőt« (»Između dviju rijeka«) iz Baje – Kecskeméta u Mađarskoj. Spomenuo bih i brojne etnografske radove u više propagandnih publikacija.
HR: Zbog čega Vam je 1976. godine onemogućeno javno istupanje i dokle je trajalo?
Onda je jedan od moćnika koji je bio na vlasti ocijenio da svojim istupanjem širim religiju, a to je u vrijeme vladavine komunista bila hereza, a ja sam u novinama pisao, a preko radija pripovijedao o ribama i ribolovu! Razlog je bio da sam javno ispovijedao katoličku vjeru. A tih godina su me htjeli izabrati u Upravni odbor subotičkog konjičkog kluba »Bačka«, ali se tome usprotivio jedan od moćnika iz Socijalističkog saveza, jer sam radi ispovijedanja vjere bio nepodoban. Trajalo je to do 1989. godine, kad sam izabran u Upravni odbor KUD »Bunjevačko kolo«. Onda smo Veliko prelo i Dužijancu počeli prikazivati izvorno. To je dosta lako bilo napisano, ali teško, mukotrpno ostvareno, trebalo je neupućenima mnogo dokaza da se izvorni adeti, običaji, ne mogu iskrivljivati, jer se to onda često pretvori u sprdnju. Tu smo nas nekolicina nekadašnjih salašara morali iz petnih žila dokazivati da su naši adeti izvorno sačuvani na salašima i da ih varoščani moraju tako i pokazivati, najprije Veliko prelo i Dužijancu.
HR: Jeste li sudjelovali na znanstvenim skupovima i savjetovanjima etnologa?
Godinama sam sudjelovao na vojvođanskim etnološkim savjetovanjima KOC »Turzó Lajos« iz Sente. Iako nisam etnolog po profesiji, godi mi priznanje koje sam dobio pozivom da sudjelujem na Međunarodnom seminaru etnologa u Baji, prvi put 1997. godine, kao i 13. -14. srpnja ove godine, kada su među 24 znanstvena rada uvrstili i moj rad.
HR: U kolikoj mjeri tradicija narodnog života nastavlja svoj život u suvremenim uvjetima?
Nažalost, današnji život »na puce« i u našem podneblju sve više potiskuje tradiciju, predaju predaka, nje se drže donekle salašari, a ljudi u gradu, osobito mladi, njih većinom za to nije briga. Da bi netko poštovao tradiciju i držao se nje, mora znati zašto je nešto tako bilo, a što manje zna o tome, mora više čitati. A tko će čitati i naprezati mozak za oblikovanje vlastitog mišljenja o nečemu, kad je lakše piljiti u TV ekran i slušati što drugi »misli«. Kako se čini, njegovanje tradicije sve će se više pokazivati na raznim priredbama, a to već ovisi od znanja pokazivača, ali i od novca. Jest, novac uveliko potiskuje želju, čak i zaljubljenika u pokazivanje starine.
HR: Koliko je bogatstvo etnološkog mozaika bunjevački?
Kao i toliki drugi narodi, i bunjevački Hrvati imaju svoje etnološko bogatstvo kojim se diče. Bavim se salašima i salašarskim životom i odatle upirem prstom na naše rijetke vrijednosti, etnološke bisere, na Dužijancu i Božićnjak. To imamo samo mi i nitko više. Ove vrijednosti ne pokazujemo svijetu tako kako bismo mogli, jer za to nije dosta volja i znanje. Da netko ostvari naum, uz znanje mu treba i moć, a u ovom slučaju novac. Za tu istinu je primjer predstavljanje Božićnjaka na Svjetskoj izložbi obrednog tijesta, peciva, 2002. godine u Ulmu, u Njemačkoj. Izgledom, etnološkom, sociološkom i teološkom vrijednošću, naš Božićnjak je zavrijedio počasno, glavno mjesto. Na žalost, to znam ja, nekoliko ljudi, i skroman zapis u nekim publikacijama. Božićnjak je u Ulmu dobio tako visoku pozornost, koja je u obrnutom razmjeru s priznanjem kod nas.
HR: Zbog čega je važno prenošenje kulturne baštine bačkih Hrvata mlađim naraštajima?
Tko ne poznaje tko je i od kuda potječe, taj će u budućnosti lako dospjeti tamo gdje će znati samo za svoj JMBG ili će čak i njega doznati ako zaviri u neku službenu ispravu. Naša kultura nisu samo tamburaška glazba i ples, lijepo je s tim odmoriti dušu, ali treba upoznati i druge kulturne vrijednosti. Ovo ste pitanje trebali uputiti našim institucijama koje su osnovane za tu nakanu.
Koliko je ova tema ozbiljna, uvjerili smo se u do sada napisanim i ispripovijedanim koještarijama, kada neupućeni donose sud o onome u što nisu upućeni. Za javno iznošenje spominjanih shvaćanja dosta je i kičmena moždina. A što je to tako ispalo, krivnju treba tražiti i među nama, najviše među onima koji su po pozivu i zvanju najviše pozvani da javnim istupima liječe ovu bolest u našem narodu.
HR: U knjizi »Kruv naš svagdanji« opisali ste radove naših predaka poljodjelaca u proizvodnji žita, kao i svečanost Dužijancu. Kako ste prikupili neophodne podatke i građu za pisanje?
Sad vidim da sam zbrzao pisanje te knjige. Od onda sam se i sjetio, skupio i sredio za tiskanje mnogo podataka za koje je ta knjiga osiromašena. Možda će jednoga dana biti tiskano dopunjeno izdanje te knjige. Najveći dio te knjige je opis onog što sam radio kao salašar, a dvije sezone radio sam na »mašini« u vršidbi. Opisao sam i što sam na »mašini« radio i što sam vidio. Tom sam knjigom odgovorio na nepostavljeno pitanje: kako dobivamo kruh, što su naši preci sve morali raditi, od oranja pod žito, sve dok nisu dospjeli izvaditi somun iz krušne peći. Za to je trebalo, a i trebat će oko devet mjeseci, jer to ovisi od biljke čije se vrijeme rasta ne može skratiti, a ni ubrzati. Ta knjiga je 2001. godine u Zagrebu proglašena za knjigu godine iz produkcije hrvatske nacionalne manjine, a u našem gradu dobila je priznanje nagradama »Dr. Ferenc Bodrogvári« i »Antušovom nagradom.«
U našoj literaturi o poljodjelstvu je malo napisano, donekle je o tome pisao dr. Ante Sekulić, zato sam svoje iskustvo dopunio tekstovima iz arhiva i još više iz Muzeja poljodjelskih strojeva u Mađarskoj. Uvjerio sam se da u mađarskoj etnološkoj literaturi nema takvog opisa risa i vršidbe. To sam mogao opisati samo zato, jer sam radio ili pomagao u svim radovima od oranja i sijanja žita, sve dok ono nije dospjelo u mlin. Podesno je da na ovom mjestu opet kažem da mi je Bog podario dar, dao poslanje opisati i od zaborava sačuvati kako su naši stari tako mukotrpno stjecali i zašto su tako poštovali »kruv naš svagdanji«, toliko puta izmoljen u molitvi Oče naš…
HR: Je li nekada rad bio više shvaćen i tumačen kao vrednota, nego što je to danas slučaj?
U salašarskoj školi života, stariji me nisu učili da u životu moram imati novca, već da moram raditi, pa ću onda imati toliko, kako sam i koliko sam radio i znao sačuvati stečeno. To je bilo shvatanje kojeg su se držali »čeljad« svih poziva. U život sam krenuo kad su »čeljade« cijenili po radu, po tom ga hvalili ili kudili. Danas rad nije na prvom mjestu, vrijedi nešto drugo, na prvom mjestu je novac. Novac je danas tolikim »čeljadima« nekakav bog. Od koliko njih slušam kako razmišlja da ima novaca, a ne o tome da nauči raditi i od rada živjeti.
HR: Koliko je važna duhovna dimenzija u svečanostima tijekom Dužijance?
Poljodjelac je katkad radio i teže poslove od risa, ručne žetve, ali svršetak tih poslova nije proslavio. No, ratari su u svim žitnicama od pamtivijeka slavili svršetak žetve. Naši stari su svršetak risa jedini proslavljali Dužijancom, zahvalom Bogu na rodu žita i što će njima i drugima do sljedećeg risa doteći kruha. Ta duhovna dimenzija se osjetila od početka othranjivanja žita, od njegovog blagoslova na sv. Marka. Poslije drljanja žita, poljodjelac do risa više nije zakoračio u žitište. Rast žita, rod, bio je u Božjim rukama, od njega je najviše zavisilo koliko će roditi, a od toga će zavisit i rast blagostanja ratara.
HR: U kojem periodu ste bili član Organizacionog odbora »Dužijance« i u čemu se ogleda Vaš doprinos toj manifestaciji?
U Organizacijskom odboru Dužijance sam bio od 1991., do 2003. godine. Prihvatio sam se posla oko organiziranja Takmiče-nja risara. Onda sam vidio više takvih priredbi u Vojvodini, Hrvatskoj i Mađarskoj. Kako sam radio i s kaslom, vršalicom, palo mi je na pamet da mi tu priredbu obogatimo i: »Odjedared i na jednom mistu pokažemo uživo razvoj risa od srpa do kombaja (kombajna).« S ondašnjim predsjednikom Organizacijskog odbora Lazom Vojnić Hajdukom smo ostvarili taj naum, a nabavili smo: kosačicu rukovetačicu, prvu »mašinu« koja je najprije odmenila risare, žeteoce, zatim zaprežnu samovezačicu i traktor s kaslom. Na Takmičenju risara 1997. godine, taj naum smo i ostvarili, pokazali smo gledateljima uživo, kako se radi s tim strojevima. Koliko znam, u Srednjoj Europi tako bogato, sadržajno i izvorno pokazivanje risa uživo, do sada još niko nije uspio pokazati.
HR: Nedavno ste snimili film pod nazivom: »Božić na salašu«. Što ste sve prikazali u tom filmu?
Čekamo dolazak adventa kada ćemo i javno prikazati taj film. Redatelj je Rajko Ljubič, a snimljen je po mom scenariju, a po mojoj ideji, kao i ideji Grge Piukovića. U filmu smo pokazali kako su salašari držali Božićne adete, običaje, od materica do mladog »lita«. U scenariju sam opisao kako su izgledali salaši, kako su se oblačila če-ljad koja su držali te adete u 1937. godini. To je još jedna naša etnološka vrijednost, pokazana uživo u 80 minuta koliko traje film. Ovo je moderni opis kratkog vremena prebogatog adetima.
HR: Koje Vaše otkriće u oblasti etnografije smatrate najvažnijim?
Od zaborava sam spasio i opisao: vučnu grnjaču, cripulju (cripnju), laciju, pojavu »tira baba kozliće«, žitnu jamu, ris, vršidbu, Dužijancu, kopuna, lendupu, dolove, rasteravanje ledonosnih oblaka, obredno pijenje vina kod Bunjevaca, afirmaciju Božićnjaka izvan našeg okruženja, etalon lanca (za mirenje zemlje). Opisao sam i više zaboravljenih narodnih adeta: vučenje panja, prelo pod barjakom. Još nije došlo na red opišem: tiranje (rad) volova i bivola, vruću, vodnara, kruvarku, filkanje i druga zabavna kartanja, komarnik i adete oko porodilje i dosta toga o praznovjerju. Morao bih temeljno pregledati tekstove kako bih naveo sve ono što sam prvi spomenuo, sačuvao od zaborava ili temeljno opisao. Od spomenutog, ima i takvoga, što prije mene nitko nije pismeno spomenuo: vučna grnjača i učinak s njom, cripulja u bunjevačkoj kujni, »tira baba kozliće«« itd. Mnogo toga nisam sada spomenuo, a opisao sam u knjizi »Od zemunice do salaša«, koja je u pripremi za tiskanje.
HR: Kako napredujete s pisanjem knjige o salašima i salašarskom životu?
Završio sam pisanje teksta za knjigu »Od zemunice do salaša«. U njoj sam opisao salaše i život salašara od dolaska u ovaj kraj, od kad su se smjestili u puste pustare i u njima počeli živjeti u zemunicama, kada su i kako napravili prvi salaš, kako se on razvijao do punog sjaja, kakav je bio uoči II. svjetskog rata. Opisao sam i život salašara i sve dijelove i funkciju salaša, staja i pomoćnih zgrada. Moj je pristup pisanju drugačiji od svih onih autora koji su do sada pisali o salašima. Ja na salaš nisam došao u goste kako bi pisao o njemu, odrastao sam na salašu i zato drugačije vidim i cijenim salaš i život salašara od onih autora koje je salašar ugostio. Ističem da su u našoj prošlosti salašari bili čuvari jezika i adeta, dali su najveći doprinos u razvoju grada Subotice do II. svjetskog rata, Dužijanca i Božićnjak su nastali u salašu, a salaši su do sada malo opisivani i zato sam oko četiri godine izučavao tu temu kako bi što bolje opisao ono o čemu do sada nije pisano. Tekstovi za knjigu su kod recenzenata i ako budu imali primjedbi, te dijelove ću ispraviti ili dopuniti, a onda slijedi lektoriranje. »Od oka cinim« da će knjiga imati barem 500 stranica teksta s akcentiranim rječnikom, a sadržat će i arhitektonske crteže, kao i fotografije o svakom dijelu salaša i salašarskih zgrada.
HR: Svako ko radi ima i neki plan, želju što će uraditi. Što želite, a još niste uradili?
Uporedo sa svim onim što pišem, radim i na knjizi o narodnim adetima, od adventa do Svi svetih. Napisao sam otprilike tri četvrtine te knjige, a što će biti na koncu s tim opisom adeta, zavisi od snage i zdrav-lja, od Božje volje.
HR: U javnosti se rijetko javljate s ocjenom zbivanja u našoj, hrvatskoj zajednici. Zašto ste uzdržani?
Otkad sam se okanio aktivnog rada u nekim našim institucijama, do sada sam se javno odupro samo onim javno iznijetim, a netočnim, neozbiljnim ocjenama, čak i sprdnjama, napisanim o salašarskom životu i o Dužijanci. Ipak, poslije sam se pitao jesam li se trebao oduprijeti svim tim glupostima? Opravdanje sam našao u tome da su neki ljudi te gluposti čak i veličali. Ne bi da o tom otvorim raspravu, zato ne spominjem imena.
HR: Poznajete salaše i život salašara. Što mislite da bi trebalo uraditi da naše mlade, pa i druge znatiželjne, upoznamo s tim životom koji polako iščezava?
To što pišem ne zanima sve čitatelje, ali i one koje zanima, nije dosta da samo pročitaju ono što sam napisao, ako im se ne pruži prilika da to i vide. Još imamo nekoliko sačuvanih salaša koji su stari najmanje »podrug vika«, koje bi neupućeni trebali vidjeti i onda bi shvatili koliko su znanja imali naši stari kad su u takvim prilikama živili mirnijim životom nego mi danas. Koliko znam, nadležni se nisu trudili čak ni djecu koja uče na hrvatskom jeziku odvesti makar jedanput na salaš, pa da djeca upoznaju i dio te naše prošlosti. Imamo toliko raznih poučnih tribina, predavanja, ali do sada ni na jednoj nije bilo pripovijedanja o salašu. Zašto? Pa zato, jer taj ko bi trebao pripovijedat o salašu, najprije se mora »uputiti« u to što je salaš. Znam da imam istomišljenika, mojih vršnjaka, koji su znali za život sad već na izdisaju, a sad živimo životom »na puce«. Kad bi me neko pitao za pristanak da se vratimo iz današnjeg života »na puce« u nekadašnji salašarski život bez struje, bez oklijevanja bih pristao. Zašto? Zato što smatram da smo s nestankom onog života više izgubili, nego što smo dobili životom »na puce.« Najviše smo izgubili zbog izvitoperenih vrijednosti.
HR: Što po Vašem mišljenju najviše nedostaje našoj zajednici da bi bila djelotvornija?
Mislim da bi se sve naše institucije trebale bolje slagati, a trebamo se zauzeti da što prije dobijemo hrvatsku redakciju na državnoj televiziji. Ne treba nam televizijski program na hrvatskom jeziku koji drugi neznalački uređuju, to nam šteti. Nama treba naša televizijska redakcija i emisija koju ćemo mi uređivati onako kako nam odgovara, baš kao što imamo »Hrvatsku riječ«, »Zvonik«, »Subotičku Danicu«, koje tako uređujemo. Ako treba pripovijedat o nama, onda neka nam dozvole da to mi radimo, a da bi to ostvarili, najprije nam treba jedinstvo institucija u našoj zajednici. Ako je država SiCG odredila da će zajednice nacionalnih manjina u društvenom pogledu predstavljati nacionalna vijeća, dakle u našem slučaju Hrvatsko nacionalno vijeće, onda ne bi trebalo da neke institucije zaobilaze HNV i da ponekad rade »što hoće«, ali baš »što hoće«, a često samo radi paradiranja. Kome je stalo da nam bude bolje u zajednici, morao bi se prikloniti onome što hoće i odluči većina, makar i drugačije mislio. Zajednica je tim jača čim je jedinstvenija, a zbog toga što nismo takvi, još uvijek nemamo hrvatsku redakciju na državnoj televiziji.
HR: Bili ste više politički i društveno angažirani, a sada niste. Zašto?
Kad sam postao ‘podoban’, najprije sam se aktivno uključio u rad KUD-a »Bunjevačko kolo«, oko dvije godine sam s profesorom Matom Brčić Kostić radio na organiziranju predavanja iz oblasti etnologije i društvenih događanja. U ondašnjem poletnom društveno-političkom životu bio sam član inicijativnog odbora za osnivanje DSHV-a, a poslije četiri godine predsjednik subotičke podružnice DSHV-a. Morao sam napustiti DSHV-e. Poslije sam bio među osnivačima HNS, a kad smo se sjedinili s DSHV-om, okanio sam se politike. Vremenom mi je puklo »prid očima«, shvatio sam da ću za narod kojemu pripadam više uraditi ako se posvetim samo onome što i sada radim: pisanju o salašima, salašarskom životu i našim adetima, a drugi će suditi jesam li bio u pravu kada sam tako odlučio. g
