Arhiv tekstova
Praćkijada u Radikovcima
RADIKOVCI – Malo ali lijepo selo nedaleko Donjeg Miholjca, Magadenovca i Šljivoševaca, oživi uvijek prve nedjelje u rujnu, zbog sasvim posebne manifestacije, koja se održava tradicionalno već šesti puta, popularno nazvane Praćkijada. To je u stvari Otvoreno prvenstvo Slavonije i Baranje u gađanju praćkom, tako stoji i u žigu manifestacije, i predstavlja jedinstvenu manifestaciju te vrste u nas, a pretenciozno bi bilo reći i u Europi.
Osim natjecanja praćkaroša, tu je još jedna posebnost, smotra seoskih bubnjara i njihovih obavijesti: »Čujte i počujte – daje se na znanje«, a tu je i pregršt popratnih manifestacija, te je upriličena i šesta likovna kolonija, a ove je godine nazočno 14 umjetnika, ili je možda bolje reći umjetnica, iz Valpova, Miholjca, Slatine, Osijeka, Čepina, Ernestinova, Bilja i Luča. Također, već godinama »Old-timer clab« iz Našica predstavi po tridesetak oldtimera, automobila i motocikla, a tu je i susret KUD iz okolice, kao i živa svirka Slavonskih bećara iz Osijeka.
»Počelo je sasvim slučajno, sjeli smo uz pečeno prase i dobru šljivu, a toga barem u Radikovcima ima, Bogu hvala«, kaže Imra Vrbešić, predsjednik organizacijskog odbora i glavni »krivac« za ovo natjecanje. »Lupali smo glavu što da izmislimo za naše Radikovce, što da uvedemo kad već svi imaju fišijade, kulenijade i druge ‘jade’, te je red da i mi pokažemo svijetu naše jade. Palo mi je na pamet da to bude praćkijada, jer mislim da i nema seoskog djeteta koje se nije družilo s praćkom, ili s ‘gum-puškom’, kako kažu naši susjedi iz Golinaca, pa bi bilo dobro da i taj prastari običaj otrgnemo od zaborava. Tako je bilo prije šest godina a tako je i danas, a odmah smo počeli i s natjecanjem seoskih bubnjara, a danas je to smotra ovog načina priopćavanja u našim selima, i svaki sudionik dobije medalju. Odmah smo počeli i s likovnom kolonijom, jer trebalo nam je da zahvalimo donatorima, a i željeli smo da poznati i priznati umjetnici ovjekovječe ovaj naš živopisni krajolik. Ne smijem zaboraviti ni naše prijatelje, kipare iz Ernestinova, koji su samo za nas napravili veličanstveni obelisk u hrastu visine 5 metara posvećen praćkijadi s prepoznatljivim seoskim motivima, koji danas krasi prostor ispred Doma kulture u centru sela. U tome smo domu dobili prostoriju za našu likovnu galeriju, no još treba sredstava da taj prostor oplemenimo. Možda još samo da spomenem ljude koji su zaslužni za ovu manifestaciju, od začetka ideje do danas, a to su Josip i Goran Babić, Vlado Semeš, Pavošević, moj brat Mata i ja i Željko Kovačević iz Črnkovaca. Tu su našu ideju podržali i naši prijatelji u Osijeku, među prvima Antun Tuca Nikolić, naš poznati glazbenik i Vlatko Jurković, novinar Radio Osijeka«.
Imra Vrbešić nam je pokazao i dvije najveće praćke na svijetu, visoke do 2,5 m. s gumom od po 1,5 metar i gotovo da i nema posjetitelja praćkijade koji se ne poželi okušati u gađanju i slikati za uspomenu.
U podne, kada smo ih posjetili, bilo je tek 10-15 natjecatelja koji su predano vježbali. »Ja sam ovdje od prvoga dana, a prošle i ove godine dovodim i sina Davida«, kaže Vlado Semeš. »Pobjednik sam prve praćkijade, a posljednjih godina sam sudac pa se ne stignem natjecati. Sve što vam treba da sudjelujete je dobra volja i dobra praćka, a ako je nemate, možete je kupiti ovdje. Potrebito kamenje možete donijeti sobom, a možete se poslužiti i ovdje jer uvijek donesemo barem kubik šljunka. Gađa se u pet navrata po pet hitaca, a pobjednik je onaj tko ima najviše pogodaka u seriji. Gađa se s odstojanja od 10 metara u sijalicu iznad visine očiju. Jednostavno, nema što. Radikovčani su dobri strijelci, a među boljima su Imra Merkaš-Đimbro i Samir Milčić, a prošle nam je godine zlatnu medalju odnio gost iz Kutjeva. Našao čovjek obavijest na Internetu, spremio praćku, došao i pobijedio. Agronom je po struci, ali nam je odao tajnu, kao mali je čuvao ovce i praćku uvijek nosio sobom.«
Tomislav Maršić iz Veliškovaca prvi je puta na praćkijadi i nada se zlatnoj medalji. »Kad sam bio mali bio sam živi vrag i nisam se odvajao od praćke, a kada sam čuo za Radikovce vrijedno sam trenirao i evo me.«
I Stjepan Skoruper je nazočan na svih šest dosadašnjih praćkijada, ali ne kao natjecatelj, već kao pučki kuhar. »Ja sam zadužen da nitko iz Radikovaca ne ode ni gladan ni žedan. Preporučam odlični čobanac, pečenu prasetinu i janjetinu, a do sada se nitko nije žalio na gostoprimstvo. Što se cuge tiče, našoj šljivi nema ravne u čitavoj Slavoniji, a kod nas nema repovače i klipare. Ovakvu šljivovaču nemaju ni u obližnjim Šljivoševcima. Poslije slasnoga zalogaja najčešće ide pivo, naše osječko, jer ljudi u ovoj ravnici nemaju naviku za vinom.«
Red je spomenuti i umjetnike, ili točnije rečeno, umjetnice, jer dominirale su Radikovcima u nedjelju. Jadranka Berak iz Belišća ne diže glavu od posla i upravo dovršava ulje na platnu, motiv je krajolik ovdašnji, prepoznatljivi pejzaž. »Da, krajolik je ovdašnji, Radikovački, jer izbor tema je prepušten svakome od nas«, kaže Jadranka. »Tu smo nas tri iz Belišća, tu su i naše kolegice iz Miholjca, zatim iz Slatine, Luča i Bilja, Osijeka i Čepina, i ne zamjerite mi ako sam nekoga izostavila. Prvi sam puta u Radikovcima, ali nadam se, ne i posljednji. Atmosfera je ovdje divna, ljudi su prekrasni, domaćini gostoljubivi i što još treba. Slikam već 15-16 godina, amater sam, imala sam više skupnih izložbi, obično nakon kolonija, i samo jednu samostalnu izložbu. Članica sam udruge »Bel-art« iz Belišća koja okuplja nas 20-30 umjetnika, imamo dobre uvjete za rad i ugođaj je divan. Vidimo se ponovno dogodine u Radikovcima.«
Opraštamo se od gostoljubivih domaćina a slavonskom se ravnicom ori pjesma: Radikovci alaj ste na glasu, djeca nose praćke o pojasu! g
