Arhiv tekstova
Nestanak u raspuklini pameti
Svaki puta kada se okupimo u povodu Književne kolonije u Kanjiži, i dok pisci i domaćini drže govore i polažu vijenac na (još uvijek neskladno) obilježje u tzv. Narodnom parku, pitam se pun zebnji, dilema i nevjerice koliko među ovdje okupljenima zna za peteročlanu skupinu s ‘ploče’? I znamo li mi, uopće, što ih je pokrenulo, ohrabrilo i potaklo da bezumno, mudro i pribrano započnu ovdje u Kanjiži graditi pravo na život, a ne fikciju, u okruženju koje ni tada, kao ni danas, uopće, nije pokazivalo želju za promjenom! Pogotovu onda kada je bilo i te kako važno, a raznoraznim »manjincima« pače i preporučljivo, držati »balans« između šutnje i govora. Razumljivije rečeno – jezik za zubima!
Baš tada, oni za književnike i književnost, uspijevaju odijeliti mjesto na kojem će biti dozvoljeno, ismijavati sveopće licemjerstvo svijeta, beščasnu povijest velikih i malih, zauzimanjem ironijskog diskursa i groteskne sažetosti. Što nam tijekom teš-kih desetljeća, potom, donosi očišćenje. I danas, još! Jesmo li to naučili dovoljno cijeniti i štovati, i ovaj perivoj kojega bi već radi toga trebalo prozvati – Vrt slobode! Štovati, dakle, ne pukim ponavljanjem njihovih imena nego postupno uvećavajući vlastite, makar još uvijek kratke odjeljke pameti i osjećajnosti, razmjerno skraćujući one druge, još uvijek preduge, odjeljke gluposti i beščašća.
SLIV UPITANOSTI: U međuvremenu oko nas, i u nama, uvećali su se kaljuga svakovrsnih saznanja i hrpe znanja bez značenja, a prolazno nam je vrijeme sve lošije, makar je spust sve strmiji i brži. Onoga kojega se ne može naučiti vještini letenja, treba osposobiti za (po) kretanje strmoglavce, predložio bi Nietzsche, koji mi ne prestaje stajati iza leđa! I pad je letenje. Nekamo, na dole. Sasvim do dna. Valja ga samo ubrzati. Taj pad što je, dakle, i letenje, zamjenica je vlastite smrti, do časa kada nastupi! Izvan kratkotrajna autentična života na toj zadanoj, zadnjoj i najkraćoj, dionici. Prije nestanka u raspuklini – pameti. Doima se kako je ovdje sve u nestanku i prolazu, valjajući se nekamo s Istoka, valjda prema Zapadu? I svi narodi što su ovamo pristizali, i prije i sada, dolaze kako bi ovdje ostali. Pa i kršćanstvo nam je došlo s Istoka! Iz toga li će razloga Miroslav Krleža napisati na samom kraju Drugog svjetskog rata (1944.): »Krist nije samo Pantokrator i Bog, On je Europa1«.
U njoj su svi koji su ovamo došli, nužno postavili ne samo pitanje nacionalnog održanja, nego su se ona, pitanja, dakako, ovdje umnožena razrasla i razlila u sliv upitanosti o svjetonazoru, o kulturi, o književnosti i o jeziku. Istina, s Istoka su ovamo došle i neopisive lenjinističko-staljinističke, a onda i polpotovske torture i surovosti, da upotpune, i potaknu valjda našu vlastitu i kolektivnu darovitost, prema neopisivosti mučenja, zvjerstava, ubojstava. I ptičja gripa će (ako nas ne lažu!), doći k nama s Istoka… Jedino vode naših rijeka nezadrživo teku drugim pravcem – prema Istoku. Vode Tise, Dunava, Mure, Drave, Save, Drine, Morave… Odnoseći što odavde imaju odnijeti, usput plaveći i navodnjavajući, gdjekada uzimaju, ipak, češće darivajući život…
IMA LI KRIVNJE?: Jedan! / Čovječe, pazi! Budi budna oka! / Dva! / Čuj – što ponoć to zbori duboka? m / Tri! / »Snova mojih minu let – / Četiri! / Dubok je bio san: – / Pet! / Dubok je svijet, / Šest! / I dublji no što misli dan. / Sedam! / Dubok je njegov jad, / Osam! / Užitak dublji no tuga što je: / Devet! / Jad govori: Prođi sad! / Deset! / Užitak rad bi da vječno traje –, / Jedanaest! / Duboko, duboko u vječnost da traje!« / Dvanaest!2 šaptom bi kriknuli Zaratustra i Nietzsche, uglas, svima koji sinoć su skinuli u znoju i krvi okupanu odoru i usnuli, uljuljkani perverzno priglupim feudalnim sustavom preživjelosti, budeći se kao tajkuni (i tribuni?) da nam objave kako ovdje smrti kao takve uopće nema, a kada nema smrti, onda ni nasilna smrt nije nikakvo umorstvo, a tamo gdje nema umorstva, nema ni krivnje! Zar ne? I sve je… da ne može biti bolje!
Ipak, iz urođena opreza valjda, stari je lisac Krleža napisao (1945.), njušeći posvuda još zadah krvi: »Očima književnosti narod sebe gleda kroz vjekove, i da mu se pamćenje ne raspline kao oblak na vjetru, književnost neka ne zaboravlja ništa3«.
Ni sumrak pameti, ni brodolom svih boljih običaja, ni jalovost pokušaja osmislenja besmisla, ni iscrpljujuće i uzaludno iščekivanje da se ubojice svih strana same odvaže izići pred lice pravde, priznaju zločine što su ih počinili (neopisivo ljubeći svoj, i mrzeći onaj drugi, puk), ispričaju se žrtvama, vrate sve što su sustavno razarali i opljačkali između umorstava (u ime ljubavi!) i kopanja masovnih grobnica.
Zbog čega ovdje, u ovom podneblju: Ukočeno mirno još skazaljka stoji/ Pokazujuć tako sred doline neme / Sat, kada je najzad umrlo i vreme.
Ovi nas Dučićevi stihovi drmaju kao nikad prije i upozoravaju kako baš vrijeme spaja promjene s (ne)promjenom dok naši životi neumitno protječu. Šaljuć vreme vremenito/
Kroz večnost vekovitu,– dodao bi ostarjeli Zmaj.
VREMENOSLOVLJE: I podsjetio nas da u vremenokrugu života čovjekova, kroz razdoblja i epohe uspostavlja se vremenoslovlje shvaćeno kao poučavanje o zbivanju i događanju, kojim je Lazar Merković lagano obujmio cijelu već Suboticu, kao što je nekada, dok je pripremana obrana od Turaka njena utvrda bila zaštićena palisádom. I vodom, što je pokretala i vodenice.
Što nas podsjeća da postoji i vremenjaš, izraz koji se odnosi na vodenicu na vremenjaku, misli se na mali mlinčić vremenjaš. I da tamo gdje ima vode ima žaba vremenjača, ili vremnjača, onih koje se čuje pred kišu. Odnekud s polja daleko / Čuo se kreket vremenjačin iz gusta trnova grma.
I da postoji izraz vremenje, što označava da je netko otišao u vrijeme, srušio se, propao i nestao, što ovdje i nije nekakvo čudo: Kol’ko puška drma i lumbarda, / Ko da Zadar ode u vremenje– i još /… Ko da Mosor u vremenje ode / Od udarca bega udinskoga.
Ali nije ovdje svaka ruka dužna udarati i iz oružja tući. O takvoj jednoj, ruci Dubrovčanin Luko Paljetak, pjeva: Ova je ipak ruka za koju možda mogu / tvrditi da je moja, iako ne bih znao / vratiti list na granu, granu na stablo, stablo / u zemlju, ali to i ne moram: ruku vraćam/ tvoju ruku, posve nemarno, kao neku / dojučerašnju nogu.
I možda možemo, na sve što nam se događa, gledati i kao na puku igru. Pa, poigrajmo se onda. Neka nas obuzmu njene čari! Osjećate li? pita nas József Attila, u prijevodu Lazara Merkovića: Prijatelji moji. Pilati su oprali sebe, / Umili se sublimatom od glave do pete /
I mi ćemo bo, postati divna djeca./ Od našeg dodira sve će postati šećer. / Osjećate li XXV. stoljeće? / Ako samo pomislimo na nj / Ko da tople ribe klize kroz kičme naše, / Divota zbira u meni sve gejzire / Te nisam sposoban škropiti naše suhe dane. / Umjesto svih vas poljubit ću vlastita usta,/ Nadvikat ću čak i podivljalu oluju, / Šutjet tiše od svake tišine, /
Takav sam kao napušteni streljački rov,/ I ko neki strašan kolodvor što bruji, / U koji odjednom stižu svi vlakovi! /Djevojke, žene blistavih strasti, / Bogami, jedino mi vas istinski grlimo, / Mi koji gradimostoljeća na četrdeset katova. / Naš zagrljaj je čist, ko zrak što u potok pada, / Zdravi smo, snažni i požudni. / Požudno grlimo kao da znamo: / Svaki zagrljaj u nama ubija po jednu zvijer!
A i to nas ovdje boli. Nagyon fáj4.
Tekst pročitan 31. kolovoza na otvorenju 53. kolonije književnika u Kanjiži
