Arhiv tekstova
Pomutnja u traganju za novim identitetom
Zašto pisati o Iraku? Zar nema vitalnijih i važnijih problema za Vojvodinu, od pokušaja da joj se oduzmu prihodi od njenih autocesta, da joj se uništi naftna industrija ili da se njeni poljodjelci ponovno opljačkaju cijenom pšenice koja im se nudi?
Nedavno, krajem kolovoza, u posjetu Skupštini AP Vojvodine bilo je izaslanstvo iračkih žena. Slušajući kako govore o problemima njihove zemlje, a prije svega o još jednom odlaganju donošenja novog iračkog ustava, sjetio sam se dojmova iz svog svibanjskog boravaka u ovoj zemlji i asocijacija koje su mi se nametale o sličnosti problema Srbije i Iraka. Ove sličnosti i iz njih proistekli problemi posljedica su autoritarne vlasti dvojice saveznika – Slobodana Miloševića i Saddama Huseina, kao i ratova koje su ova dvojica vodili. Opustošene zemlje moraju u mnogo čemu nalikovati jedna drugoj, bez obzira na sve što ih inače međusobno razlikuje.
U Iraku sam proljetos boravio na poziv Međunarodnog republikanskog instituta: Trebalo je da preko mojega posjeta političari iz Iraka steknu širu sliku o autonomnim regijama, prednostima koje one osiguravaju državi i građanima, ali i o izazovima i obvezama s kojima se susreću vlasti u autonomnim regijama, poglavito u multietničkim, multikonfesionalnim i multikulturalnim regijama. Razgovarao sam s predstavnicima političkih stranaka, kao i s predstavnicima regionalnog Parlamenta Kurdistana; u ovom Parlamentu sam održao i predavanje o Vojvodini, o njenih šest jezika koji su u službenoj uporabi, o razlikama između etničke i građanske autonomije, i o rješenjima iz španjolskog i talijanskog ustava kojima se regulira odnos središnje i pokrajinske vlasti. Bila mi je draga pažnja mojih slušatelja; nisam mogao ne usporediti je s odsustvom sluha mnogih čimbenika iz Beograda (mislim tu i na neke među onima koji se zalažu za građansku Srbiju kao za modernu i kulturnu državu) za pitanje autonomije Vojvodine. Kao da je moguće demokratizirati po svemu heterogenu Srbiju uz zadržavanje centralističke državne organizacije!
Koja su ustavna i politička pitanja zajednička Iraku i Srbiji? Ustavne rasprave u Iraku koncentrirane su na pitanja federalizacije zemlje, prevladavanja autoritarne prošlosti, sekularnog karaktera države i rodne ravnopravnosti.
Pitanje federalizacije je ključno ustavno pitanje. Na njemu stoji ili pada demokracija u višenacionalnoj i multikulturalnoj državi. Bez obzira na ogromne razlike koje skupa s upadljivim sličnostima postoje između naših zemalja, neka od rješenja koja se spominju u debatama oko iračkog ustava su u izvjesnom smislu bliska vojvođanskoj točki gledišta.
Kurdistan sada ima parlament, vladu i predsjednika. Treba imati zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Treba samostalno donositi odluke iz oblasti poreza, obrazovanja, socijalne politike, sigurnosti. A državna vlada treba biti zadužena za međunarodne odnose, obranu, monetarnu politiku i naftnu politiku. I u Iraku se, kao i u Srbiji, razmišlja o osnivanju novih autonomnih regija, pri čemu bi se njihov stupanj autonomije razlikovao u ovisnosti o konkretnim okolnostima i potrebama.
Novi ustav Republike Srbije trebao bi oslikavati zakonodavnu i izvršnu vlast Vojvodine, kao i neke elemente sudske vlasti. Pokrajina treba imati vlastite prihode za financiranje aktivnosti koje su pod njenom nadležnošću. Autonomija u obrazovnom sustavu, zdravstvenoj zaštiti, informiranju i javnoj sigurnost jest od životnog značaja za građane Vojvodine. Važni problemi, ne samo politički, već i ustavni i pravni, jesu implementacija republičkih zakona, kao i centralizirani tijekovi novca, zajmovi, prihodi od privatizacije, dio prihoda od poreza, mirovinski fond…
Pitanja ustavne zabrane BAAS partije neodoljivo podsjećaju na inicijativu da se zabrane ekstremističke stranke koje su deset godina preko ratnohuškačke politike i izbornih prijevara vladale Srbijom.
Važno je i pitanje rasvjetljavanja zločina koji su počinjeni u minulim godinama. Irak ima mnogo Batajnica i Petrovih Sela.
Pitanje sekularnog karaktera države posebno je važno u Vojvodini, kojoj ne prijeti uvođenje šerijata, ali koja je dio države u kojoj ponegdje vojnici različitih vjeroispovijesti po dužnosti prisustvuju obredima koje pravoslavni svećenici izvode po vojarnama, i gdje djeca različitih nacionalnosti pod moranje prisustvuju ritualima koje u nekim državnim školama izvode svećenici SPC na Svetog Savu.
Pitanje udjela žena u političkom životu! One čine više od polovine stanovništva Vojvodine (i Srbije) i treba ih osloboditi uloge strojeva za rađanje koju su im pokušali nametnuti ratni huškači i koja i danas postoji kao realna opasnost s obzirom na novi nalet konzervativizma. Žalosno je što u Srbiji problem rodne ravnopravnosti sve više eskalira. U Vojvodini su nakon demokratskih promjena žene uključene u politički život i u rad pokrajinskih tijela vlasti, a pokrajinska je vlada formirala tajništvo za pitanja ravnopravnosti spolova.
Ima smisla uspoređivati probleme Srbije s iračkim. Milošević, Šešelj i njihovi privremeni ili dugotrajniji saveznici napravili su realnu osnovu za ovakve usporedbe svojim uništavanjem naše Republike. Obje su zemlje sudjelovale u ratovima, obje su suočene s problemom ustavnog preustrojstva, razvijanja demokracije, izgradnje pravne države, ostvarivanja autonomija, zaštite različitih manjina i njihovog političkog predstavljanja. U obje je zemlje vidljiva pomutnja u traganju za novim identitetom poslije rušenja autoritarne vlasti. U obje se kao rješenja za bolna pitanja nude i solucije vrlo različitog smisla i potpuno oprečnih realnih posljedica.
S iračkim ženama koje su nedavno bile u Novom Sadu lako sam se sporazumio. Hoće li Beograd, glavni grad moje i naše države, imati sluha za produktivan dijalog?
Autor je predsjednik Skupštine
Autonomne Pokrajine Vojvodine,
tekst je objavljen u Danasu 12. rujna
