Arhiv tekstova
Mladi odlaze, djece sve manje
Prvog rujna, kad je zvono u Osnovnoj školi »Ivan Goran Kovačić« u Sonti označilo početak nove školske godine, s tugom smo mogli konstatirati kako je u dva odjela prvog razreda upisano svega 45-ero učenika, najmanje u povijesti ove škole, što je nastavak trenda opadanja učenika iz generacije u generaciju, a napose i opadanje ukupnog broja žitelja Sonte.
Ovo je selo prije dva desetljeća imalo više od sedam tisuća žitelja, danas nešto manje od pet tisuća. Uz prosjek od 44 godine sve je nepovoljnija i starosna struktura pučanstva.
EKONOMSKI JAZ: Socijalni status većine Sonćana je na sve nižoj razini, sve je uočljivija razlika između malobrojne nove elite i žitelja koji su jako blizu granice iza koje je kategorija sirotinje. Nekada najbrojnija srednja klasa, koja je živjela lagodno, ali bez aspiracija na bogaćenje, neumitno iščezava. Broj neuposlenih je u stalnom porastu, a ukoliko sagledamo mogućnosti preživljavanja od ratarstva i stočarstva »na sitno«, upitat ćemo se koliko je točna konstatacija da veliki dio Sonćana živi od poljogospodarstva.
U porastu je i broj neženja. Jedan od njih, dobro zagazio u četvrto životno desetljeće, ne želeći da mu navedemo ime i prezime, tumači svoj stav glede statusa neženje:
»Od svršetka srednje škole do danas u radnu knjižicu nisam upisao niti dana staža. Povremeni rad na crno u ‘Macom’-u ili poneka nadnica u poljodjelstvu nisu rješenje. Da se ženim, da dovodim suprugu a danas sutra i eventualno dijete, na očevu jadnu mirovinu, koja je jedini stalan prihod u kući, ne pada mi na pamet. Jedino bih želio otići, bilo kuda van granica ove zemlje, u kojoj ne vidim nikakve budućnosti za moju generaciju.«
Većina djevojaka razmišlja drugačije. Najprivlačnija perspektiva im je u udaji za dečka iz gore spomenute elite, ili za nekoga tko živi u inozemstvu. Kako su oni malobrojni, u Sonti je sve manje vjenčanja. Od 40-50 iz osamdesetih godina, u Sonti se danas sklopi svega sedam-osam brakova godišnje.
Djevojka koja je uspjela otići zauvijek kaže nam: »Nemojte mi navoditi ime, ne bih željela kod prijateljica imati neugodnosti zbog istine. Ja sam svojedobno otišla u inozemstvo na sezonski rad, gdje sam i upoznala današnjeg supruga. Koliko zbog ljubavi, toliko i zbog praktičkih razloga, udala sam se za njega. Satisfakcija mi je život u normalnoj sredini, gdje se i ne razmišlja o plaćanju računa za struju ili o kupovini dječje odjeće, kao o nekom ozbiljnom trošku. U inozemstvu mi je udana i sestra, a obje pomalo pomažemo roditeljima. Mi smo prebrinule svoje egzistencijalne probleme, a dobro znam kako većina mojih neudanih prijateljica iz Sonte sanja o takovoj mogućnosti.«
ODLAZAK BEZ POVRATKA: Ljetos je u Sonti bilo nekoliko obitelji iz Kanade, bivših Sonćana, iseljenih u vrijeme kad je rat već kucao na vrata ovih prostora. Marina, žena koja odaje dojam bezbrižne osobe, priča za HR:
»Muž i ja smo, iako s fakultetskom izobrazbom, u ozračju narastajućega nacionalizma i prijeteće ekonomske bijede, ovdje bili bez ikakve profesionalne perspektive. Objeručke smo prihvatili prigodu za iseljavanje u Kanadu. Otišli smo s jednim djetetom, tamo nam se rodilo i drugo. Oboje smo se dokazali u svojim strukama, dobro zarađujemo bez pritisaka i brige za egzistenciju. Mnogi me ovih dana pitaju o nostalgiji, patriotizmu i slično. Ma, to su sve sentimentalne gluposti. Sretna sam tamo gdje mogu normalno živjeti, raditi ono za šta sam se obrazovala, ne brinuti o budućnosti obitelji. Lijepo je nakon tolikih godina iznova vidjeti Sontu, Sombor, sve one drage osobe s kojima sam se i ranije viđala. Samo iznenadilo me je to što vam iz pogleda zrače brige i problemi, što je nestao sav onaj smijeh i razdraganost iz kasnih osamdesetih godina. Mislim da bih se jako teško privikla na život u sustavu krajnje poremećenih vrijednosti koje sam prvo zamijetila po dolasku u Vojvodinu.«
Veliki broj obitelji, a isto tako i jedinki, ratni vjetrovi devedesetih odveli su u susjednu Hrvatsku. Neki su zamijenili kuće i otišli, a manji je dio sav imetak ponio u putnoj torbi. Crna kob Sonćana bila je blizina mosta Bogojevo-Erdut, glavne spojnice Srbije i istočne Slavonije. Na terenima oko mosta bile su stacionirane postrojbe u raznim odorama. Bančenja, pijančenja, nasilništvo, bile su svakodnevne pojave. Sonćani su bili izloženi svakojakim pritiscima, kako psihološkim, tako i tjelesnim. Nasilno odvođenje Stevana Đurkova, koji je i danas na popisu nestalih, upucavanje Antuna Silađeva i tjelesno i psihičko maltretiranje Mate Horvata na njihovom radnom mjestu od strane uniformiranih osoba, privođenje u policiju članova Mjesnog odbbora DSHV-a, telefonske prijetnje i pritisci na mnoge viđenije Sonćane, širili su ozračje straha, i to onog najprizemnijeg, straha za tjelesni opstanak, straha za goli život.
PAMTE SE ŠENLUČENJA: Sve je kulminiralo za Sv. Lovru, sonćanski veliko-kirbaj 1995. godine. Ulicama sela protutnjala je razularena skupina osoba, kojih se gnušaju pošteni Apatinci i Prigrevčani. Sijevali su udarci, rušile se tezge i štandovi kojima su se oduvijek radovali oni najmlađi. Nije bio zaobiđen nitko tko im se našao na putu, bez obzira na dob i spol. Šenlučilo se i tuklo, pucalo se iz kratkih i dugih cijevi. Pucalo se u zrak, ali pucalo se. Domaća policija nije odreagirala, ophodnja kao da je u zemlju propala. Red je zavela interventna postrojba policije pridošla iz Sombora.
Dodatnu napetost izazvao je stav pojedinaca iz redova tzv. patriotskih snaga prigodom dolaska izbjeglica poslije Oluje, koji su glasno propagirali ideje o slanju sonćanskih Hrvata u kuće onih koji su došli. Zahvaljujući smirenosti i trezvenosti utjecajnih pojedinaca, kako iz tadašnje vlasti, tako i iz puka, do realizacije nije došlo. No, mnogi su podlegli pritiscima, iseljavanja su se pojačala, tako da je, po neslužbenim izvorima, iz Sonte devedesetih godina iselilo oko tisuću i pol žitelja hrvatske nacionalnosti, a nitko se od njih ni do danas nije vratio, niti to namjerava. Odlasci su evidentni i danas, ali u manjem obujmu. Ne bježi se od rata, od vojske, bježi se od siromaštva. Bježi se bilo kud, prvotno u Hrvatsku, gdje je već zamjetan broj mladih Sonćana na školovanju, a posljednjih godina i na radu.
Sve više mladih nogometaša nastoji otići u neki od slavonskih klubova, tražeći u Hrvatskoj perspektivu putem sporta. Ta mladost nastoji otići da se ne vrati, nastoji pronaći bolje osobno sutra. Nije ih briga što takvim rezonom slabe svoju nacionalnu zajednicu u domicilnoj državi, nije ih briga za perspektivu Sonte, njihova su razmišljanja okrenuta osobnom trošenju bolje sutrašnjice.
I njihova će djeca jednoga dana posjećivati Sontu za Kirbaj, Grožđe-bal i Šokačko veče, obići će grobove predaka i to će biti sve od njihove pripadnosti rodnom selu svojih roditelja. A Sonta stari, Sonta siromaši materijalno i duhom. Broj prvaša iz prvih redova, ukoliko ne dođe do drastičnih promjena i dalje će se smanjivati iz generacije u generaciju. Do kad?
g
