Arhiv tekstova
Subotica, hrvatska Atena
U siječnju 1925. HRSS je po prvi puta prijavio svoje liste za izbore u somborskom, pančevačkom i bečkerečkom kotaru. HRSS-ovci su pokušali predati liste i u subotičkom kotaru, ali je sud odbacio listu. Ubrzo se vidjelo da je u pitanju bio namjerni čin državnog bojkota stranke, jer je već u svibnju iste godine policija uhapsila sve vođe HRSS-a u Subotici (Tomu Matkovića, Ivana Tolja, Grgu Dedinog, Ivana Babića, Ivana Prćića i Stjepana Vidakovića) zbog širenja HRSS-ovog tiska u kojemu su se navodno propagirale komunističke ideje.1 Državna je propaganda u to vrijeme stalno optuživala Stjepana Radića i Hrvatsku republikansku seljačku stranku da šire komunističke ideje, pa su mnogi tradicionalno odgojeni Bunjevci i Šokci doista povjerovali toj propagandi i zato odbijali pristupiti HRSS-u.
Međutim, krajem 1925. godine Stjepan Radić se odlučuje na veliki zaokret u svojoj politici i ulazi u vladu Nikole Pašića kao ministar prosvjete. Taj je zaokret u Radićevoj politici stvorio uvjete za pristup Bunjevačko-šokačke stranke HSS-u, jer je Radićeva stranka u trenu izgubila etiketu komunističke stranke, pa je kod većine Bunjevaca i Šokaca nestao i zadnji trag sumnje prema njoj.2
USPJEH ZAOKRETA: Radićev zaokret doživio je u Bačkoj potpuni uspjeh. Dana 17. siječnja 1926. godine Stjepan Radić je došao u Suboticu, gdje su ga dočekali oduševljene pristalice, članovi HSS-a i njegovi simpatizeri. Srdačan doček pripremilo mu je i vodstvo Bunjevačko-šokačke stranke, pa je iz svega bilo vidljivo da je pristupanje cjelokupne stranke HSS-u samo pitanje vremena.
Narodni zbor u Subotici na kojem je nastupio Radić u potpunosti je uspio. Prema procjenama »Nevenovog« novinara sakupilo se tada oko 25.000 ljudi. U svojem impresivnom govoru tijekom skupa Radić je okupljenima poručio: »Ne samo da će Novi Sad biti srpska Atena, bit će i ova Subotica Atena hrvatska.«3 Te su riječi ostale u sjećanju svih bačkih Hrvata, koji su nakon ovog skupa u HSS-u konačno prepoznali snagu koja je mogla obraniti njihove kulturne, političke i gospodarske zahtjeve.
Nakon narodnog zbora u Subotici nije preostalo ništa drugo nego da se i formalno provede pridruživanje Bunjevačko-šokačke stranke HSS-u. Pripreme su trajale do 24. svibnja 1926. kada je u Somboru održan veliki narodni zbor, na koji je opet došao i sam Stjepan Radić. Tom je prilikom Mirko Ivković Ivandekić kao predsjednik Bunjevačko-šokačke stranke svečano obznanio da njegova stranka sa svim mjesnim ograncima pristupa HSS-u, pa od 1926. godine HSS postaje najjača hrvatska stranaka u Bačkoj. 4
Godine 1925. HSS je već imao mjesne odbore u Somboru, Subotici, Tavankutu, Bačkom Monoštru i Telečki5, ali je ujedinjenje HSS-a i B-Š stranke snažno pokrenulo osnivanje novih mjesnih odbora HSS-a u mnogim mjestima diljem Bačke. Ubrzo nakon ujedinjenja 1926. godine osnovani su mjesni ogranci u Bajmoku i Kupusini, a 1927. u Bezdanu, Svetozaru Miletiću, Apatinu, Kolutu i Novom Sadu.
SELJAČKA SLOGA: Sve to vrijeme Vojvođanska pučka stranka na čelu s Blaškom Rajićem nije željela prihvatiti činjenicu da je HSS postala glavna politička stranka svih Hrvata, pa je i dalje pružala žestok otpor djelovanju radićevaca u Bačkoj. Međutim, volja bačkih Hrvata očitovala se već na oblasnim izborima 1925. godine kada je HSS dobio 3 odbornika, a Vojvođanska pučka stranka svega jednog, što se ponovilo i na izborima za oblasne poslanike u siječnju 1927. godine. Izbori iz 1925. godine bili su velik uspjeh za bački HSS, ali su općinski, parlamentarni i oblasni izbori iz 1927. godine pokazali da je politička borba HSS-a u Bačkoj bila još uvijek pred velikim iskušenjima.
Mada su politički rezultati 1927. godine bili skromni, bački haesesovci nisu posustajali pa su se bacili na organiziranje svih seljačkih aktivnosti koje je HSS organizirao u drugim hrvatskim krajevima. Jedan od glavnih zadataka na tom planu bio je osnivanje seljačkih prosvjetnih društava »Seljačke sloge«. Nakon što je u prosincu 1926. godine otvorena prva »Seljačka sloga« u Tavankutu, već u siječnju 1927. godine otvorena je u istom mjestu i njena podružnica. Zatim je u veljači 1927. otvorena »Seljačka sloga« u Ljutovu kod Subotice, a 1. siječnja 1928. svoju su »Seljačku slogu« otvorili i Hrvati u Bačkom Bregu.6 Kulturni život seljačkog stanovništva najviše se provodio kroz različita kulturno-umjetnička društva i seljačke zborove. U njihovom organiziranju posebice se istaknuo subotički odvjetnik dr. Mihovil Katanec, koji je na kulturnom radu seljačkog stanovništva počeo raditi još od 1920. godine. Narasle kulturno-prosvjetne aktivnosti u Subotici počele su sve više zahtijevati izgradnju odgovarajuće zgrade, pa je 11. srpnja 1926. godine održana osnivačka skupština društva koje je namjeravalo izgraditi »Hrvatski dom« kao središnju instituciju i zgradu hrvatskog kulturno-prosvjetnog rada.7
DRŽAVNI TEROR: Državne vlasti su uz blagoslov dinastijske obitelji od prvog dana postojanja Kraljevine SHS provodile teror nad svim političkim snagama koje se nisu slagale s politikom Karađorđevića. Pokraj komunista, najčešće žrtve državne represije bili su u Vojvodini upravo pripadnici Bunjevačko-šokačke stranke, a ubrzo i HSS-a. U represijama je najčešće sudjelovala policija i žandarmerija, ali su državne vlasti dozvoljavale i organiziranje paravojnih formacija koje su svim stanovnicima države ulijevale strah. Te su paravojne formacije bile zadužene za nasilno razbijanje političkog organiziranja bačkih Hrvata, jer su beogradske vlasti u njima vidjele veliku opasnost. Nasilje se obično događalo za vrijeme predizbornih skupova, ali često i bez ikakvog povoda, samo radi demonstriranja sile.
U Subotici je već od prvih godina postojanja Kraljevine SHS djelovala ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), koja je čak izdavala i svoj lokalni list znakovitog naslova »Princip«. Pokraj Orjune u Bačkoj su postojala i četnička udruženja koja su zajedno s Orjunom stalno prijetila nasiljem svima koji su se suprotstavljali državnoj represiji. Njihova povezanost i koordiniranost vidljiva je iz članka »Zdravo-Četnici!« koji je u listu »Princip« objavljen 1. travnja 1923. godine. U njemu se iskazuje potpuna istovjetnost četnika i Orjune i navodi se da će pripadnicima Orjune »stari četnici jednoga dana, kao dostojnim naslednicima i mladim četnicima, predati svoju svetu, rasnu i rodoljubivu zastavu da je nose časno iznad svih partija«.8 Uz četnike i orjunaše u tim su nasiljima često sudjelovali i dobrovoljci-kolonisti, koji su u pravilu dobivali zaštitu od policije i žandara.
Jedan od najočitijih primjera državnog nasilja odigrao se tijekom izbora u siječnju 1927. godine selu Kupusini, uglavnom naseljenom Mađarima. U tom je selu, koje je brojalo 3000 stanovnika, bilo registrirano više od 400 članova HSS-a, međutim prema izbornim rezultatima ispalo je da je za HSS glasalo svega 127 ljudi. Kada je mjesna organizacija HSS-a u selu pokrenula pokretanje peticije protiv očigledne izborne krađe skupila je daleko više potpisa peticije nego što je navodno u selu glasovalo ljudi za HSS. Nakon toga su žandari uhvatili trojicu vodećih HSS-ovaca i teško ih prebili. Čitav slijed događaja zgrozio je svu hrvatsku javnost, pa je zbog toga Hrvatski seljački klub u Parlamentu podnio optužbu protiv tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Bože Maksimovića. Međutim, ministru se ništa nije dogodilo, a nasilje nad pristašama HSS-a nastavilo se i kasnije.
Nastavit će se
