Arhiv tekstova
Samosvojna poetika je najvažnija
Ovih je dana objavljena nova knjiga subotičkog povjesničara Bele Durancija »Arhitektura secesije u Vojvodini«. Duranci je cijelog svog radnog vijeka objavljivao priloge u stručnim časopisima, sudjelovao na znanstvenim konferencijama, istraživao likovno stvaralaštvo Mađara u Vojvodini, umjetnički stil secesiju i likovne kolonije u Vojvodini, o čemu je objavio više monografija i knjiga. Jedan je od najboljih poznavatelja povijesti grada Subotice.
Bela Duranci je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1963. godine s temom »Romanska arhitektura i skulptura u Mađarskoj«. Kao kustos subotičkog Gradskog muzeja priredio je više izložbi, a od 1980. godine radio je u Međuopćinskom zavodu za zaštitu spomenika u Subotici, sve do odlaska u mirovinu.
HR: Kada ste i kako započeli svoj žvitoni put kustosa Gradskog muzeja u Subotici?
Zaposlio sam se u subotičkom Gradskom muzeju 1959. godine, a do mog zaposlenja došao sam na vrlo interesantan način. Dok sam izvanredno studirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, prvo sam radio kao sekretar niže gimnazije u Bajmoku, a kada sam došao u Suboticu, radio sam pri srezu Subotice u odjelu za proračun sreza. Tada sam položio ispit za ra`čunovođu i nakon toga premješten sam u financijsku inspekciju, a odatle u Poresku upravu sreza Subotice. Godine 1959. prijavio sam se za kviz koji se zvao »Sve ili ništa«. Kviz je bio održan u subotičkom Narodnom kazalištu. Znao sam odgovoriti na sva pitanja i osvojio sam u ono vrijeme 32.000 dinara. Možda čudno zvuči, ali sutradan, nakon tog kviza, jedan od aparatčika tadašnje vlasti kazao mi je, kako je moje znanje na kvizu zapaženo i da se javim u Gradski muzej, gdje su me nakon kraćeg razgovora primili u radni odnos. U međuvremenu sam studirao, a diplomirao sam 1962. godine. Ubrzo sam postao povjerenik za zaštitu spomenika Narodnog odbora sreza Subotice, a postao sam suradnik subotičkog Likovnog susreta od osnutka te institucije 1962. godine.
HR: Priredili ste više izložbi kao kustos Gradskog muzeja. Koje bi izložbe izdvojili kao najznačanije?
Izdvojio bih izložbu grafika Bele Kondora koju sam priredio 1965. godine, nakon čega je 1966. godine uslijedila izložba Istvna Nagya. Otkrio sam oko šezdeset pastela Istvána Nagya, koji su do tada bili nepoznati, a među tim pastelima je bilo kapitalnih radova. Izdvojio bih i izložbu slika Józsefa Pehána 1969. godine, kao i izložbu »Likovno stvaralaštvo Mađara u Vojvodini 1830. -1930.« iz 1973. godine. Te izložbe oblikovale su profil onoga što ću raditi ubuduće. Kao povjesničar umjetnosti nastavio sam istraživati likovno stvaralaštvo Mađara u Vojvodini, umjetnički stil secesiju, a bavio sam se i likovnim kolonijama u Vojvodini.
HR: Godinama ste radili u Međuopćinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture. Što zapravo znači u praksi, kada se spomenik kulture stavi pod zaštitu?
U Međuopćinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Subotici zaposlio sam se po osnutku te institucije 1980. godine. Iako sam bio jedan od osnivača Zavoda, tzv. narodne vlasti naredile su da podnesem molbu za primanje u radni odnos, pa je ta molba razmatrana, ali se sve ipak dobro završilo, jer sam tada ponovno bio »podoban«, nakon neprilika koje sam imao tijekom sedamdesetih godina. U Zavodu sam radio kao koordinator, a Zavod se bavi otkrivanjem, vrednovanjem i stavljanjem pod zaštitu spomenika kulture. Kada se neki spomenik kulture stavi pod zaštitu, to je znak da se istraživanjem utvrdilo kako je taj spomenik kulturno dobro, koje je dostojno zaštite. U daljnjem postupku trebalo bi izvršiti revitalizaciju spomenika, kako bi »živio« u novoj funkciji koja je primjerena svojstvu tog spomenika, ali na žalost, događaju se i slučajevi da nakon odluke o zaštiti određenih spomenika, nitko te spomenike ne čuva na adekvatan način. Spomenici kulture trebaju biti dragocjenost društva i oni trebaju služiti svojoj svrsi, što opet, na žalost, nije uvijek tako, ali na sreću brojniji su oni drugi primjeri. Recimo, Raichleova palača u Subotici sada je galerijski prostor, a svojedobno je na početku stoljeća korištena kao stambeni prostor. Raichleova kuća završena je 1904. godine, ali je već 1908. godine prodana na dražbi. Kao stambeni prostor korištena je sve do 1947. godine, kada su svi stanari iseljeni. U ovome je dragulju secesije od 1948. godine sjedište Gradskog muzeja, a kada se muzej koncem šezdesetih godina preselio u Gradsku kuću, Reichlova palača postaje umjetnička galerija i sve do danas je palača kulture. Moram istaknuti da je prvi spomenik kulture arhitekture secesijskog stila prvi put zaštićen u Vojvodini tek 1967. godine, kada je pod zakonsku zaštitu prema odluci Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika stavljena Gradska kuća u Subotici.
HR: Rekli ste da ste imali problema sedamdesetih godina. Kakvih i zbog čega?
Dogodilo se to u vrijeme hrvatskog proljeća s početka sedamdesetih godina. Službene zabrane nije bilo, nitko mi ništa direktno nije kazao, ali isprva su se ljudi počeli čudno ponašati prema meni, zaobilazili su me. Bilo je to vrlo čudno, jer sam postao »nepodoban« kao Hrvat, a ja sam Slovak. Možda je to imalo neke »veze« s tim što mi je biskup Lajčo Budanović bio dida ujo, dakle, od moje mame očev rođeni brat. U to vrijeme prestali su objavljivati moje tekstove, primjerice, tada nisam mogao objavljivati u subotičkom časopisu za književnost, umjetnost i kulturu »Rukovet«, a nisam mogao otvarati ni izložbe. Ilustrirat ću jednim slučajem u kakvoj sam se poziciji tada našao. Došao je jedan mladi novinar intervjuirati me, a na moje upozorenje kroz pitanje – ima li za to odobrenje urednika, taj je novinar otišao u redakciju po odobrenje, ali se više nikada nije vratio da me intervjuira.
Tih godina, iako sam bio predložen, nisam mogao biti izabran za predsjednika Društva konzervatora. Također, nisam mogao ići na stručne kongrese i to je bio sistem komunističkog režima da čovjeka naprave idiotom, nepostojećim bićem. Iz Gradskog muzeja prešao sam raditi u Dom kulture 1975. godine. U to vrijeme predavao sam i likovnu umjetnost u gimnaziji, a u Domu kulture osnovali smo jedinicu za zaštititu spomenika kulture iz čega će se 1980. formirati Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Subotici, gdje sam se zaposlio. Tada sam već bio »podoban«, jer sam koncem sedamdesetih bio pozvan na razgovor kod sekretara općinskog komiteta Saveza komunista i nakon tog, inače uopćenog razgovora, više nisam imao neprilika.
HR: Gdje ste sve objavljivali svoje radove i koje bi naslove izdvojili od Vaših brojnih knjiga?
Objavio sam više priloga u stručnim publikacijama kao što su »Zbornik za likovne umjetnosti Matice srpske«, »Zbornik Narodnog muzeja u Beogradu«, »Građa Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu«. Radove sam objavljivao u časopisima »Rukovet«, »Híd« i »Létünk«, kao i u budimpeštanskim časopisima »Művészet« i »Műemlékvédelem«. Moj rad »Likovno stvaralaštvo Mađara u Vojvodini do Drugog svjetskog rata« objavljen je u »A Hungarológiai Intézet Tudományos Közleményei«, a nakon sudjelovanja na znanstvenoj konferenciji Umjetničko stvaralaštvo Istvána Nagya, koja je održana u Baji 1975. godine, objavljena je moja studija »Nagy István Jugoszláviában«. Izdvojio bih i studiju »Keramika Žolnai« koja mi je objavljena u zborniku Narodnog muzeja Beograda 1987. godine, kao i rad »Sinteza arhitekture, likovnih i primijenjenih umjetnosti s prekretnice vijekova – zabluda i uzor – danas«, koji je objavljen u zagrebačkom zborniku radova za povijest umjetnosti »Peristil« u broju 31-32. za 1988-1989. godinu. Još bih izdvojio moje knjige: »A vajdasági építészeti szecesszió« (»Secesija u vojvođanskoj arhitekturi«) koju je objavio novosadski Forum 1983. godine, »Umjetničke kolonije« koju je objavio Likovni susret i Subotičke novine1989. godine, monografiju »Slikar Stipan Kopilović« koja je objavljena u izdanju Subotičkih novina 1991. godine, kao i knjige »Farkas Bela« objavljenu 1999. godine u izdanju Foruma i »Moj izbor«, koja sadrži eseje o skulpturama, a objavljena je u izdanju Zlatnog oka iz Novog Sada, a, evo, upravo je tiskana i moja knjiga »Arhitektura secesije u Vojvodini« koja je 1983. godine bila objavljena samo u prijevodu na mađarski jezik, a sada u ponovnom izdanju objavljena je i na srpskom jeziku.
HR: Prvi ste pisali o arhitektu Ferencu J. Raichleu. Što Vas je potaklo na istraživanje njegovog rada?
Godine 1962. otišao sam u Mađarsku da sastavim svoj diplomski rad s temom: »Romanska arhitektura i skulptura u Mađarskoj«. U Mađarskoj sam vidio secesijska djela i tada sam osjetio da ću se ipak u budućnosti baviti nečim drugim, a ne srednjim vijekom. Osim toga i subotički Gradski muzej se nalazi u Palači Raichle i meni je ta zgrada djelovala vrlo interesantno, ali mi tada još nismo ni znali ime Raichlea, znači u to doba nisam točno ni znao kojeg arhitektu zapravo tražim kada sam počeo tragati. Jednom prilikom sam u Pečuhu istraživao dokumente koji su vezani za Suboticu i pronašao sam svesku uzoraka i skica koje su rađene prema narudžbama koje je dobio Ferenc J. Raichle. Dakle, prezime je bilo isto, a tako sam otkrio i ime arhitekta. Onda sam prelistao i mnoge stare novine i postao siguran da sam otkrio njegovo ime. Isto tako, svojevremeno, nismo znali za slikara Józsefa Pehana koji je bio zaboravljen, nije spominjan u jednom periodu. Ponekad se mora mnogo istraživati kako bi se postigli rezultati.
U to vrijeme počeo sam se baviti i likovnim stvaralaštvom Mađara u Vojvodini, a rezultat toga je spomenuta izložba i katalog iz 1973. »Likovno stvaralaštvo Mađara u Vojvodini 1830. -1930.« Osim istraživanja, o umjetničkim djelima treba i brinuti. Sjetimo se samo zbirke dr. Vinka Perčića. Godinama se nije ništa uradilo kako bi se ta zbirka sačuvala u Subotici i na koncu je zbirka poklonjena gradu Zagrebu, a ovdje je ostalo malo zavičajnog materijala. Na žalost, politika je više utjecala na tijekove svakodnevice, nego što je to činila umjetnost.
HR: Koje su karakteristike stila secesije?
Secesija se kao umjetnički pokret javlja 1880. godine i trajat će do Prvog svjetskog rata. Taj pokret karakterizira odstupanje od naturalizma i realizma. Stilom secesije nastoji se kreirati samosvojan svijet i zbog toga je ona jedna završnica I, ujedno, otvorenje novih putova. Umjetnici su težili potpunom distanciranju od preživjele umjetnosti druge polovine 19. stoljeća stvaranjem novog stila. Dolazi do punog sjaja rukotvorina, umjetničkih zanata, a secesija je nova po tome što arhitekti počinju prvenstveno misliti o namjeni zgrade, a tek potom o estetici. Arhitekti angažiraju likovne i primijenjene umjetnike, jer žele ostvariti sintezu umjetnosti, tako da oni rade skupa i uspijevaju svojim djelima ostvariti prepoznatljivost i izraziti duh vremena. Sinteza umjetnosti je uspješno ostvarena.
Subotička Gradska kuća je primjer sinteze arhitekture, likovne umjetnosti i primijenjene umjetnosti. Ona je djelo koje je izraz duha estetike svog vremena, a uz to je i funkcionalna, a prilikom gradnje upotrijebljeni su razni materijali. To, naravno, nije svaštarenje, nego korišćenje mogućnosti uporabe raznih materijala. Ovdje nema kamena, te je dominanta dekorativne plastike keramika koja postoji u okruženju, isto kao što je rađena dekoracija od drveta. To je doba procvata umjetničkih zanata, a zanatlija je u to vrijeme »čovik pripoznat«. Tada se razvija i poduzetnički duh, arhitekti angažiraju rukotvorce i to rukotvoračko umijeće se usavršava, tako da ti zanati postaju gotovo ravni likovnoj umjetnosti.
Secesija se od ostalih umjetničkih disciplina razlikuje zbog toga što sadrži i primijenjenu umjetnost u funkciji sveobuhvatnosti. Bitna odlika secesije je i oslanjanje na prirodu. Realizam i naturalizam oponašali su izgled prirode, a secesija u zakonitostima prirode istražuje zakonitost vlastita nastanka. Priroda je red stvari, a ljepota zgrade se postizala sazvučjem materijala. Poštivao se materijal i datosti tog materijala kao reprezenti forme. Secesija je bila revolucionarna, jer su se tražili i pronalazili iskoraci iz već osvojenih i ustaljenih umjetničkih pozicija. Secesija je oblikovanje nepatvorenog umjetničkog svijeta, samosvojan kozmos, a stvaran prema prirodnom redu stvari, prema zakonitostima prirode. Biljni ornament jedan je od prepoznatljivosti ovoga stila.
HR: Zbog čega je »Žolnai« keramika toliko čuvena?
Miklós Zsolnai je eksperimentirao s određenim postupcima pri proizvodnji keramike i ti su eksperimenti rezultirali visokom kvalitetom proizvedene keramike. Nakon brojnih nagrada na izložbama, »Žolnai« keramika je postala svjetski poznata. Veoma se cijeni glazura te keramike pod nazivom Eozin, kao i keramika Pirogramit koja je posebne tvrdoće, i ona se dokazuje do dana današnjeg kao materija koja istrajava. Upravo sa »Žolnai« keramikom napravljena su vrlo atraktivna rješenja na zgradama koje su građene u stilu secesije. »Žolnai« je poetika u keramici.
HR: U kojim se državama javlja secesija i što je uništilo ovaj umjetnički pokret?
Počeci »nove umjetnosti« vezani su za Englesku i Škotsku. Ima više naziva fenomena umjetničkog pokreta koji je nastao na prekretnici 19. i 20. stoljeća: art nouveau, modern style, sezession, jugendstil; a svaki od njih, u sredinama gdje je nastao, kazuje o istim težnjama umjetnika. Ti umjetnički pokreti obilježili su Francusku, Njemačku, Belgiju i Austro-Ugarsku Monarhiju. Kod nas je odomaćen naziv secesija, a nama je u Subotici najpoznatija tzv. »mađarska varijanta secesije«. Primjerice, u stilu secesije sagrađene su
Gradska kuća, Sinagoga, Raichleova palača, vodotoranj i tramvajska stanica na centralnom ulazu u park ljetovališta i kupališta Palić, kao i drugi objekti na Paliću. Pojava secesije u Subotici govori o okrenutosti grada Europi i ambiciji grada da se poravna s Europom, a secesiju će uništiti pokušaj ovog umjetničkog pokreta da umjesto rukotvoračkog egzemplara postane masovna upotrebna vrijednost.
HR: Što je Vaše mišljenje o umjetnosti u tehnici slame?
Zanimao sam se za rad slamarki još od 1962. godine, kada je pred njima bila tek perspektiva, kada je to bila vizija novog puta izražavanja novim materijalom. Tih je godina u okviru tavankutske inicijative živjela ideja da se rad u tehnici slame razvija kao likovna grana, a ne kao folklorna djelatnost, ali kako je vrijeme protjecalo, ta se ideja sve više raščlanjavala i sve su rjeđe slamarke koje istražuju mogućnosti materijala slame u cilju iskazivanja nepatvorene poetike.
Sada postoji jedna linija u slamarstvu koja oblikovanjem slame želi zadovoljiti potražnju kupaca i tako nostalgija za salašima postaje komercijala, zatim postoji druga linija koja nastoji oblikovati slamu s ciljem da se predstavi nešto, što je primjereno drugim disciplinama, jer pokušati slamom dočarati skulpturu ili reproducirati sliku nije primjereno, jer je u pitanju oponašanje, a tu se troši silna energija, a postoji i treća linija onih slamarki koje istražuju i stvaraju nepatvorena djela. Znači, vrlo jednostavno, slama nije kamen koji se kleše, niti glina koja se modelira. Slama je svojom strukturom plemenit materijal i ona ima svoje moći. Ona se plete i koristi kao nijansa u materiji, ali se ne može sjeckati i lijepiti da bi se oponašala slika.
HR: Kako ocjenjujete likovno stvaralaštvo Hrvata u ovome podneblju?
Prije sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Subotici se javio izuzetan stvaralac Gustav Matković, samouk je bio Ivan Pudar Tikvicki, a spomenuo bih i Marka Vukovića. Oni su karakteristični primjeri prije dolaska mlađih generacija. U Subotici su prve nagrade za likovno stvaralaštvo dodijeljene 1948. ili 1949. Ne mogu se točno sjetiti. Na toj prvoj dodjeli nagrada Ivan Pudar Tikvicki je dobio nagradu za grafiku, a Gustav Matković za slikarski rad. I što se događa? Matković polako gubi zamah i prebacuje se na komercijalu zbog teških životnih uvjeta i tako se kao slikar izgubio. Tikvicki je radio kao sudac i nije imao mnogo vremena za slikanje, a uz to je bio i preskroman, jer kao samouk slikar nije smatrao da treba biti poznat, a njegovi pasteli, tempere i akvareli iz četredesetih i pedesetih godina su veoma kvalitetni. I Vuković je krenuo kao izvorni talent, ali je pokušajem dosezanja akademske rutine ugušio nepatvorenost naivca. Nije razvio svoju posebnost, jer nije bio u stanju prihvatiti da je samosvojna poetika u slikarstvu najvažnija.
Znači, tri veoma talentirana slikara nisu uspjela na žalost razviti svoje talente. Došla je i mlađa generacija, Ivan Balažević je vrhunski slikar, isto kao i Ana Bukvić, a javljaju se i još mlađe generacije školovanih slikara i otvorenih vidika koji će se tek pokazati. Danas na subotičkoj likovnoj sceni ima mladih koji su očevidno nadareni i neki će od njih biti vrhunski slikari, spomenuo bih primjerice Lauru Peić. Subotička likovna scena je, na žalost, opterećena i diletantima. Činjenica je i da se mnoge izložbe u Subotici posjećuju zbog izvan-umjetničkih razloga i zbog toga imamo likovnu scenu koja je sve manje likovna, a sve više teatar.
HR: Kakvo je Vaše mišljenje o likovnom stvaralaštvu u Vojvodini?
Vojvodina je bila, a i sada je izuzetno bogata likovna scena. U nekadašnjoj Jugoslaviji veoma je rijetko na jugoslavenski likovni prostor preko Beograda mogao dospjeti netko iz Vojvodine. Recimo, Pal Petrik je bio enformelista kad i drugi, ali nikada nije dospeo do beogradske likovne scene. Vojvođanska likovna scena je jaka scena, u okviru koje je bilo vrijednih inicijativa, a mladi su sada sve prisutniji. Pedestih i šezdesetih godina kada bi uspjeli napraviti skupnu izložbu desetak autora, možda je polovica od njih bila školovana, a polovica se javljala kao interesantni talenti. Danas imamo ne samo školovane autore, nego i autore koji razvijaju samosvojne poetike i njihova djela imaju poruku, čime postaje čak i nevažno jesu li završili akademije. Samosvojnih poetika i nepatvorenih djela danas je sve više na vojvođanskoj likovnoj sceni.
HR: Bavili ste se i izučavanjem likovnih kolonija. U čemu se ogleda njihova važnost?
Likovne su se kolonije u pravom smislu pojavile negdje u doba nastanka secesije. To su bila udruživanja jedinki u ime zajedničkog cilja. U manjim sredinama, gdje su se formirale, bile su stožeri likovne kulture. U Vojvodini je osnovana 1952. godine umjetnička kolonija u Senti, u Bačkoj Topoli kolonija je osnovana 1953. godine, nakon čega je nastalo širenje pokreta umjetničkih kolonija. Kolonije su se osnivale i zbog formiranja galerija i zbirki, ali je najvažnije što su u to vrijeme u kolonijama umjetnici bili zaštićeni tzv. socijalističkim mecenatom, jer je bilo političara koji su bili na strani umjetničkih sloboda. Tako se u kolonijama moglo oslobađati od soc-realističkog slikarstva i stvarati u sazvučju sa svijetom. Zbog toga su kolonije tada bile pokretačka snaga. One su bile mjesto susreta i komunikacije, ali i mjesta inicijative za likovnim traganjima. Na žalost, kolonije nije mimoišla komercijalizacija. Pokret kolonija komercijalizacijom prestaje biti pokret. Kolonije su postale mjesta gdje se likovno umnožavaju nagodbeni dogovori.
HR: Kako ocjenjujete postmodernu kulturu u kontekstu sve brojnijih tvrdnji o aktualnoj diktaturi relativizma, koja je dovela do gubitka ljestvice vrednota i aksiološkog horizonta?
Na žalost, te tvrdnje su istinite, ali smatram da će prave vrijednosti kad-tad dobiti svoju potvrdu. Naša je zbilja čudna, iznenađujuća i ponekad »izvan pameti«. Ako je ikada postojao ogroman raskol između materijalnih i duhovnih vrijednosti, onda je to sada. U našem aktualnom vremenu ne prosperiraju ni umjetničke vrijednosti, a galerije se povinuju za zaradom, vještački proizvodeći »genije« koji vrlo brzo nestaju s likovne scene. Ipak, vrijeme će kao i uvijek pokazati što su prave vrijednosti.
g
