Arhiv tekstova
Ubojice su među nama
U tjedniku »Hrvatska riječ« u broju od 29. srpnja 2005. godine objavljena je vijest o pucnjavi u Subotici ispred kafea »YU Fest«. Dio te vijesti glasi: »Ivica Mašnić zvani Pido (31) iz Nikšića osumnjičen je da je ispred kafea YU Fest u središtu Subotice pucao na Zorana Tinku (41) i nanio mu teške tjelesne ozljede, dok je jedna gošća kafea ranjena u stopalo. U priopćenju subotičkog MUP-a navodi se da je 25. srpnja oko 20 sati i 35 minuta na Zorana Tinku (41) iz Subotice, iz pištolja, pucao njemu nepoznati muškarac, a pucnjavi je prethodio kraći verbalni duel na subotičkom korzou. Jedan je metak rikošetirao i pogodio, u predjelu stopala, Bosiljku Trifković (24) iz Subotice.« U toj vijesti navodi se i sljedeće: »Predsjednik Općine Subotica Géza Kucsera priopćio je kako je pucnjava u središtu grada zaprepastila i potresla Subotičane.«
Dakle, u pucnjavi su mogli stradati i drugi nevini ljudi i taj je događaj primjer kriminala, a kako je naziv teme ovogodišnjeg Savjetovanja u okviru programa Kolonije književnika u Kanjiži »Ubojice su među nama«, pokušat ćemo promisliti kakva je naša globalna sadašnjost u kojoj živimo i kakve su posljedice utjecaja globalnog dominantnog modela društva kakav je izgradila postmoderna kultura, na kulturu življenja u ovdašnjem podneblju? Također ćemo se zapitati i o značaju velikih društvenih mijena na naše živote, a koje su se dogodile pred našim očima.
»VAKUM VRIJEDNOSTI«: Prema francuskom teoretičaru kulture Jeanu Baudrilliardu u epohi postmoderne kulture dogodio se pomak iz modernog društva u hipermoderno društvo, odnosno, iz kulture želje i traženja objekta za želju u kulturu ekstatičke i opscene potrošnje. Jesmo li se zaista našli u »vakuumu vrijednosti«? Čini se da jesmo, a upravo spomenuti »vakuum vrijednosti«, nemilice agresivno plasiraju masovni mediji koji umjesto promoviranja nepatvorenih vrijednosti i uljudbe, rasprostiru lažne, simulacijske instant modele za zadovoljenje želja, a te želje su opet projicirane upravo putom tih masovnih medija, čime subjekt više nije izvorna istanca već izvedeni fenomen potrošača.
Prezentacijama masovne kulture u svekolikoj praznini »vakuuma vrijednosti« postmoderne epohe, masovni mediji usmjeravaju potrošače k željenim tipovima ponašanja u cilju rasprostiranja isprazne ideologije multikulturalizma koja je namjenski proizvod interesnih grupa u sferi trans-nacionalnog kapitala radi stvaranja simulacijskih predstava i tematizacije svijeta pomoću kojih se taj svijet u biti reducira na propozicije globalnog kapitalizma, a što u društvenoj praksi dovodi do dekonstrukcije etičkog i teološkog diskursa. Domen kriminala i slučaj koji sam spomenuo na početku teksta primjer je činjenice postojanja onih koji su spremni ugroziti tuđi život, ali nas bi sada trebalo zanimati koliko je opasno što je aktualni »vakuum vrijednosti« doveo do duhovnog zamora u vremenu smjene kulture, jer je postmoderna kultura prelazno razdoblje.
RELATIVIZACIJA I IZUMIRANJE VRIJEDNOSTI: U tijeku je proces gubitka odnosa prema univerzalnom i gubitak pojmova kao što su istina, pravda, pravo ili etika u individualnoj i kolektivnoj svijesti, jer se ti pojmovi u jednom dugotrajnom procesu mas-medijske globalne prezentacije vrlo sofisticirano predstavljaju kao relativni pojmovi, a ne kao univerzalne i nepromjenjive ontološki utemeljene istine. Stoga, možemo s pravom ustvrditi kako je svijet u stanju raspada vrijednosti i izumiranja vrijednosti, a za takav proces odgovorne su ubojice duha, oni koji nastoje uspostaviti jednoobraznost čovječanstva putom sredstava masovne komunikacije, destruktivnim procesom kojim se i sve nacionalne tradicije u praksi svode na pozicije rubnosti, čime se vrlo efikasno narušava hijerarhija vrijednosti, jer nestankom uzora, ruše se standardi vrijednosnog sustava, a jedino autoritet tradicije omogućuje uspostavljanje mjera standarda kojima se mogu vrednovati kulturna postignuća i vrijednosti, kako ona u prošlosti, tako i u sadašnjosti, a te mjere omogućuju spoznaju univerzalnih kulturnih vrijednosti koje je tradicija uvijek zastupala. Posljedice takvog destruktivnog procesa neminovno se odražavaju i na kulturu življenja u ovdašnjem podneblju. Nametnutim trendom dezintegracije metafizičkih i religioznih vjerovanja nastoje su suštinski učiniti nebitnim sve tradicije, što rezultira efektom deregulacije, dakle suprotnim efektom koji se očekuje od tehnološke regulacije oblika komunikacije, a taj efekt deregulacije se ogleda prije svega u neuzročnosti i gubitku odnosa subjekt-objekt, jer potrošači postaju objekti vlastite želje za potrošnjom roba, vrijednosti, informacija i predstava.
VIZIJA POMAHNITALOG SVIJETA: Science fiction roman Ray Bradburyja »Fahrenheit 451« zastrašujuća je vizija pomahnitalog svijeta, koji u mnogome podsjeća na ovaj naš. Bradbury u tome romanu piše o sustavu koji je bio jednostavan. Knjige su bile za spaljivanje, zajedno s kućama u kojima su bile skrivane. Evo što kaže u jednome dijelu knjige jedan od anti-junaka romana, požarni šef Biti, palitelj knjiga: »Činjenica je da nismo dobro napredovali dok nije izmišljena fotografija. Zatim filmovi, početkom dvadesetog stoljeća. Radio. Televizija. Sve se počelo omasovljavati… A budući da se omasovilo, postalo je jednostavnije… Filmovi i radio, časopisi i knjige sveli su se na nekakav kašasto-gnjecav obrazac… Knjige se skraćuju. Sabijanja. Sažeci. Tabloidi. Sve se svodi na geg, dovitljivi kraj… Klasici se sijeku na petnestominutne radio-drame, onda se ponovno sijeku kako bi stali u dvominutnu književnu rubriku, i na kraju skončavaju kao odrednica u rječniku od deset ili dvanaest redova… Škola je bila skraćena, disciplina oslabljena, filozofija, historija, jezici su izbačeni… Živi se u trenutku, bitno je radno mjesto, zadovoljstva se nude svuda unaokolo nakon posla. Zašto učiti bilo što osim pritiskanja tastera, prebacivanja prekidača, zavrtanja matica i zavrtnja?… Natrpaj ih nezapaljivim podacima, zaguši ih, do đavola, s toliko ‘činjenica’ da se osjete prepunjeni, ali pri tom apsolutno ‘briljantni’ poznavatelji informacija. Onda će smatrati da razmišljaju, imat će dojam kretanja, a neće se pomjerati. I bit će sretni…«
POSLJEDICE: Bradburyjeva vizija koju je napisao 1950. godine zastrašujuća je slika svijeta, a mi ćemo se nadalje, razmatrajući našu temu, upitati i o tome, jesu li nas u školi indoktinirali u vrijeme komunističkog režima? Znamo da jesu, a pitanje je koliko je ta indoktrinacija utjecala na određivanje ličnosti odrasla čovjeka? Upitajmo se i o tome, jesu li već potpuno jasne duhovne posljedice događanja tijekom devedesetih godina na prostoru nekadašnje SFRJ? Smatram da razmjere duhovnih posljedica tih događanja još izmiču našem potpunom razumijevanju, ali, primjerice, dobro znamo kako je ratnih devedesetih godina propaganda zločinačkog režima Slobodana Miloševića na Radio Televiziji Srbije utjecala na svijest ljudi. Znamo i za ratne zločine koji su počinjeni tijekom devedesetih godina, a znamo i za eskalaciju kriminala tih godina. O svekolikoj praznini i sveopćem rasapu tijekom devedesetih ratnih godina svjedoči i knjiga pjesama Milovana Mikovića »Praznina«, u kojoj se nalaze i sljedeći stihovi: »u pozadinu zvonika ruše se sjenke / kazaljke odbrojavaju grijeh i zločin / kako padne još jedno veče na tv ekranima / poslovođe svih svetih i profanih narodnih stvari / kompetentno govore preživjelima o stanju na pijacama / tko je danas koliko plaćao oči uši ruke noge kostur iseljavanja / starija i nova nedjela potapana dnevnim otvaranjem vena…«
I doista, kakve su mentalne navike proizvele ratne devedesete godine? Ne smijemo se stidjeti javno kazati da su pojmovi dobra i zla osnova bez koje se ne može, a na žalost, pojam dobra je devalviran i trivijaliziran. Zbog čega se kao naivna predstavlja slika svijeta koja sadrži posve jasno određene suprotne parove-pojmove dobra i zla? Je li nam stalo do jasnog razaznavanja tih pojmova ili se inertno prepuštamo prosudbi masovnih medija koji serviraju nejasna određenja o tim pojmovima?
Pita se o tome i pjesnik Miković u knjizi »Praznina«: »tko će povaditi riječi pale u blato da ih okupa upristoji uljudi / da one ponovno progledaju prohodaju ispnu se na vrhove prstiju / tko će jednoga dana umjeti da razumije i shvati riječi koje su se prvo / razrasle u kućne prikaze u čini domišljene sečivom kašikarom / topovima poravnate buldožerima prekrivene zemljom i vatrom…«.
VANDALSKI ČINOVI I UBILAČKI NASRTAJI: Upitajmo se u okviru naše teme i o tome što znače prošlogodišnji vandalski činovi na katoličkim grobljima u Somboru i Subotici, gdje su skrnavljeni grobovi, kao i incidenti u Tavankutu, gdje je, također, prošle godine u dva navrata rušena bista Matije Gupca i što znači incident u Bačkom Bregu, gdje je proljetos slomljena i srušena bista slavnog bereškog violinista Mike Ivoševa? Te događaje možemo okarakterizirati kao ubilački nasrtaj na kulturnu baštinu hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini, kao ubilački nasrtaj na opću kulturu u ovome podneblju. A što reći za prijetnje ubojstvom novinarima »Hrvatske riječi« koja su se dogodila mjeseca siječnja prošle godine ili o grafitima u Subotici koji su se pojavili lipnja ove godine s prijetećom porukom o likvidaciji Hrvata i naznakom da su Hrvati niža rasa? Što reći, osim: ubojice su među nama.
POSTIGNUĆA NAKON LISTOPADSKIH PROMJENA 2000-te: Nakon što je pedesetih godina prošlog stoljeća ukinuto obrazovanje i informiranje na hrvatskom jeziku u Subotici, kao i Hrvatsko narodno kazalište, hrvatska zajednica se nakon listopadskih promjena 2000. godine uspjela izboriti za neka postignuća. Školovanje djece na vlastitom jeziku kod vojvođanskih Hrvata u okviru državnog odgojno-obrazovnog sustava postoji od školske godine 2002.-2003., a informativno-politički tjednik »Hrvatska riječ« obnovljen je 2003. godine, a u okviru Novinsko izdavačke ustanove »Hrvatska riječ« pokrenuta je i nakladnička djelatnost, uz činjenicu kontiniranog izlaženja časopisa za književnost, umjetnost i znanost »Klasje naših ravni« kojim se predstavlja hrvatsko književno pismo u Podunavlju, a čiji je nakladnik Matica hrvatska Subotica.
PRITISCI NA HRVATSKU ZAJEDNICU: Tijekom ostvarenja tih postignuća događali su se spomenuti vandalski činovi i prijetnje upravljene protiv hrvatske zajednice u Vojvodini, a u posljednje vrijeme javili su se i napisi u pojedinim medijima upravljeni protiv hrvatske nacionalne zajednice, kojima se potencira tzv. bunjevačko pitanje i niječe pripadnost Bunjevaca hrvatskom narodu. Sve te činjenice o incidentima, uz činjenice o neostvarivanju prava hrvatske zajednice na informiranje na materinjem jeziku na državnoj televiziji RTV Novi Sad, u situaciji kada je podnesena tužba RTV Novi Sad protiv dužnosnika Hrvatskog nacionalnog vijeća i djelatnika NIU »Hrvatska riječ« Dušice Dulić i Zvonimira Perušića radi sprečavanja navodnog govora mržnje i u situaciji podizanja kaznene prijave Bunjevačke stranke protiv predsjednika DSHV-a Petra Kuntića zbog tobože izvršenog kaznenog djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, ukazuju na stanje pritiska na hrvatsku zajednicu i atake na kulturnu baštinu Hrvata u Vojvodini, a što je segment aktualnog stanja naše sadašnjosti, koji sam predočio u kontekstu teme »Ubojice su među nama« zbog mogućnosti kritičkih prosudbi takvoga odsječka, kao dijela slike stanja duha u vojvođanskom podneblju.
Nakon promišljanja teme ovogodišnjeg Savjetovanja na Koloniji književnika u Kanjiži, smatram da se početak 21. stoljeća ne vidi kao veliko obećanje novoga svijeta. Pa ipak, iako smo se našli u svekolikoj praznini ‘vakuuma vrijednosti’ postmoderne epohe, ta je praznina zacjeljiva i bit će među ostalim ispunjena i nepatvorenim formama i sadržinama književno-umjetničke prakse, a književnici će i nadalje u svojim djelima razotkrivati stvaratelje zla i ubojice kulture, dobro zanjući da zajednički okvir historijskog samorazumijevanja omogućuje autoritet tradicije i svijest o kršćanskim korijenima Europe.
Tekst pročitan 3. rujna
na Savjetovanju 53. Kolonije
književnika u Kanjiži
