Arhiv tekstova
Držimo do sebe!
Imam potrebu pred početak pregovora o pridruživanju Europskoj uniji dati i svoj mali doprinos tom velikom činu, kako za nas tako i za Uniju. Zapravo, više bih htio podsjetiti na neke činjenice koje, vidim, nitko ne spominje, koje ne bi smjele a da se ne istaknu, a koje su naša specifičnost na kojima treba inzistirati da se i ubuduće zadrži i po čemu bismo u toj novoj zajednici bili prepoznatljivi kao i do sada. Te naše specifičnosti bi morale biti tema pregovora po cijenu – ili sve ili ništa.
Najprije, naša zemlja mora ostati geofizički tu gdje jest, na nezaobilaznom mjestu, odnosno, na raskrsnici putova između sjevera i juga i istoka i zapada. Nema dana da me netko iz automobila ne pita kuda se ide za Oslo, kuda za Lusaku, kuda za Tokio, kuda za New York… Jednom kažem – prva lijevo pa samo ravno, drugom govorim – poslije trećeg semafora lijevo, trećem – na pravom si mjestu i na pravom putu…
NAŠI SPORTAŠI MORAJU BITI NAJBOLJI: Obvezno s Unijom dogovoriti se da naši sportaši i dalje budu među najboljima u svijetu, a ne samo u Europi, da naša znanost ostane u vrhu europske, da nam povijest i dalje bude bogata i da i ostali europski narodi budu ponosni na nju, da kao narod ostanemo i dalje najhrabriji, najinteligentniji i najduhovitiji u Europi, da ne priznajemo domaće i europsko sudstvo koje je korumpirano već da za nas i dalje bude ovlašten međunarodni sud, specijalno formiran za nas, ali bez Ruande. Nismo mi i Ruanda baš isto.
Naši pregovarači moraju se izboriti da svi naši građani imaju ravnopravan status i da budu potpuno jednaki pred međunarodnim humanitarnim organizacijama. Mislim, prije svega, na ono malo naših građana koji nemaju status izbjeglica, da im se taj status mora osigurati kao i svim drugim izbjeglicama, bez obzira što oni nisu nigdje ni izbjegli ni pobjegli, samo zato jer, bukvalno, nisu imali gdje i često su bili u gorem položaju od onih koji su napuštali svoja ognjišta. I sam spadam u tu skupinu koja je zavidjela izbjeglicama što su imali gdje pobjeći. Zato bi, možda, našoj bezimenoj zemlji najviše priličilo ime Zemlja izbjeglica. Ali na tome ne treba previše inzistirati – ako prođe, dobro je.
Vojska i policija i dalje moraju ostati privatne i moraju biti u rukama nekolicine ljudi, počevši od onih što ih opremaju i snabdijevaju pa do onih koji im zapovijedaju. Treba inzistirati na tome da ne smiju ni u kom slučaju braniti narod, jer u posljednje vrijeme narod ima loše iskustvo s ovim čimbenicima sile, a i saznanje da su uvijek bolje prošli oni koje naše sile nisu branile niti napadale od nas koje su branili.
Jedan od naših uvjeta treba biti i da ne ulazimo u NATO alijansu, kako bismo sutra imali ozbiljnog partnera za rat. To podjednako odgovara i nama i Alijansi tako da ćemo za taj naš stav imati i njihovu podršku, jer bi se u suprotnom postavilo pitanje i smisla postojanja ove velike vojne organizacije a i nas samih.
MLADI DA UŽIVAJU, STARI NEKA RADE: Budući da je kod nas, za razliku od ostalih u svijetu, prosječna starost zaposlenih veća od prosječne starosti umirovljenika, tu specifičnost treba zadržati i ubuduće. Kao što svi znaju, kod nas mladi ljudi ili nemaju posla ili su u mirovini, a stari rade dokle ima gram snage u njima kako bi izdržavali svoju djecu koja su u mirovini ili nezaposlena. Ti mladi umirovljenici, koji ne vide nikakvu perspektivu u svojoj zemlji, a i iz straha da nikada neće dočekati mirovinu s punim radnim stažom, uglavnom uživaju invalidske mirovine, kupljene za nekoliko tisuća eura. I tako imamo slučajeve da otac radi i izdržava sina umirovljenika kojega u nekim slučajevima mora i školovati kao mladog i perspektivnog. I otac bi rado išao u mirovinu, ali od svoje zarade ne može platiti cijenu prijevremene mirovine.
Naš materinski jezik, koji više od svih drugih jezika pruža mogućnosti za komunikaciju i za verbalne obračune, i koji obiluje velikim brojem sinonima za sve genitalije, neophodne u mnogim dočaravanjima stvarnosti, mora imati značajno mjesto u budućem sporazumijevanju europskog svijeta. Ili, druga je varijanta da svoje psovke na njihovom jeziku unaprijede, do nama potrebne razine. To se mora decidirano podvući u sporazumu.
Imam još dosta prijedloga, ali pošto će pregovori dugo trajati, imat ću priliku iznijeti ih.
Autor je kolumnist,
tekst je objavljen u Danasu 16. rujna
