Arhiv tekstova
Pozitivan učinak banovine Hrvatske (4.)
Godine 1928. u Beogradu je izvršen atentat na Stjepana Radića, koji je nedugo nakon atentata preminuo od posljedica ranjavanja. Njegov pogreb bio je velika manifestacija hrvatskog seljaštva okupljenog oko HSS-a. Pogrebu su prisustvovali i najugledniji bački haesesovci: subotičku delegaciju predvodili su Josip Đido Vuković, Mihovil Katanec, Stipan Vojnić Tunić i Mirko Ivković Ivandekić, a na čelu somborske delegacije je bio Joso Strilić, predsjednik somborske kotarske organizacije HSS-a. Uz njih su pogrebu prisustvovali i brojni haesesovci iz Lemeša, Bačkog Brega, Bača, Bačkog Monoštra i drugih mjesta.1
Gubitak velikog vođe hrvatskih seljaka nije više mogao ugroziti opstojnost HSS-a u Bačkoj. Naprotiv, nakon Radićeve smrti mnogi su Hrvati koji su se do tada protivili radu HSS-a uvidjeli da je ta stranka jedina prava politička snaga koja može ostvariti hrvatske interese. Tako je HSS nakon Radićeve smrti nastavio širiti svoju organizaciju u Bačkoj, pa su samo u prosincu 1928. godine u Tavankutu osnovana tri nova mjesna ogranka, a osnivanje ogranaka nastavljeno je i u drugim mjestima.2 Međutim, 6. siječnja 1929. godine kralj Aleksandar Karađorđević uvodi diktaturu i raspušta sve političke stranke. Nove okolnosti prisilile su bačke Hrvate da traže nove načine borbe za vlastitu opstojnost. Diktatura je pojačala nasilje nad brojnim političkim protivnicima Karađorđevićeve vlasti, ali je za bačke Hrvate imala i jednu dobru posljedicu. Prestavši sa otvorenim političkim radom bački su se Hrvati u cjelosti usmjerili na rad svojih prosvjetnih, kulturnih, vjerskih i sportskih institucija. U tome zajedničkom cilju ponovno su se zajedno našli pristaše HSS-a i Vojvođanske pučke stranke, pa su ubrzo među bačkim Hrvatima izglađene sve stare političke prepirke. Tako su od 1929. godine bački Hrvati ponovno jedinstveno nastupali u svojoj borbi. To jedinstvo simbolički je okrunjeno 1930. godine otvaranjem Hrvatskog prosvjetnog doma u Subotici koji je trebao postati središnja kulturno-prosvjetna institucija bačkih Hrvata.3
POSLJEDICE DIKTATURE: Godine 1931. Aleksandar Karađorđević je odlučio provesti nakaradne diktatorske izbore, koji su u skladu s tada vladajućom diktaturom nudili jednu jedinu listu – listu generala Petra Živkovića. Ti su izbori, čiji se rezultat nije mogao ne pogoditi, ipak izazvali veliko razočaranje, jer su političke smicalice i pritisci odveli u okrilje vladajuće radikalske garniture subotičkog odvjetnika Mirka Ivkovića Ivandekića i njegovog brata Ivana Ivkovića Ivandekića, dvojicu velikih intelektualaca koji su još od vremena mađarske vlasti krajem 19. stoljeća vodili borbu za opstojnost bačkih Hrvata.4 Sljedeće godine bačke Hrvate je pogodio još jedan udarac. Velik pritisak vlasti na sve ugledne članove ukinute Hrvatske seljačke stranke natjerao je u siječnju 1932. godine Mihovila Kataneca i Josipa Đidu Vukovića da obustave objavljivanje »Nevena«.5 Te su posljedice diktature napravile veliku štetu daljnjem razvoju hrvatske nacionalne svijesti bačkih Hrvata, ali je tome još veći udarac zadao novi velikosrpski program beogradskih vlasti od 1929. godine. To je bio program jedinstvene jugoslavenske nacije u koju su, nažalost, povjerovali mnogi naivni Bunjevci i Šokci, mada se u stvari radilo samo o prikrivenom obliku asimilacije nesrba.
Nakon atentata na kralja Aleksandra 1934. se nije promijenilo ništa na unutarnjem planu. Državne su vlasti nastavile s podržavanjem srpskih radikala i onih Bunjevaca i Šokaca koji su pristajali uz radikalsku politiku. Dapače, 1936. godine bunjevački su radikali ponovno pokrenuli list »Neven«, koji je od tada po prvi puta u svojoj povijesti izlazio u antihrvatskom političkom duhu. Zalažući se tobože za jugoslavenstvo, novo je uredništvo »Nevena« u stvari iz broja u broj veličalo srpsko-pravoslavnu tradiciju, s jasnom namjerom da u tome pravcu preusmjeri razvoj bunjevačko-šokačkog identiteta.6 Kao odgovor na takvu politiku bački su Hrvati odlučili 1936. godine organizirati u Subotici proslavu 250-te godišnjice dolaska zadnje veće skupine Bunjevaca u Bačku. Ta je proslava dokazala da su bački Bunjevci i Šokci velikom većinom ipak bili opredijeljeni za hrvatski nacionalni identitet, što je snažno odjeknulo i u Beogradu i u Zagrebu.
SPORAZUM CVETKOVIĆ-MAČEK: Mada je rat već bio na vratima Kraljevine Jugoslavije, bački su Hrvati u razdoblju od 1936. do 1941. uspjeli ostvariti još mnogo velikih uspjeha na području kulture, prosvjete i gospodarstva. Jedan od velikih trenutaka bio je ostvaren prilikom osnivanja Hrvatskog doma u Tavankutu u studenome 1939. godine. Na proslavu je došlo više od trideset različitih društava bačkih Hrvata i sakupilo se preko 7000 ljudi, pa se time još jednom pokazala odanost bačkih Hrvata svojem nacionalnom identitetu. Istovremeno na državnoj razini potpisan je sporazum Cvetković-Maček kojim je unutar Kraljevine Jugoslavije stvorena Banovina Hrvatska. Sporazum je u Hrvatskoj shvaćen kao velika pobjeda HSS-a, ali je Bačka po njemu ostala izvan granica Banovine Hrvatske. Mada su neki bački Hrvati to shvatili kao tragediju, ubrzo su svi prihvatili novo stanje. Dapače, uspostava sporazuma Cvetković-Maček pozitivno se odrazila i na političke prilike u Bačkoj, jer su gotovo preko noći prestali pritisci beogradskih vlasti na Bunjevce i Šokce, pa su u novim okolnostima svi koji su to htjeli mogli slobodni izražavati svoje hrvatsko nacionalno opredjeljenje. U takvoj atmosferi protekla je i proslava otvaranja »Hrvatskog doma« u Tavankutu na kojoj su prisustvovali izaslanici iz Zagreba na čelu sa prof. Tomašićem i brojni drugi gosti. Ta je proslava u vrijeme donošenja sporazuma Cvetković-Maček utjecala i na najinteresantniji obrat koji se dogodio u uredništvu lista »Neven«. Joso Šokčić, urednik lista od 1936. godine i uvjereni protivnik hrvatstva bačkih Bunjevaca i Šokaca, u svojim je novinama na prvoj strani u broju od 1. prosinca objavio vlastiti članak »Kraj jedne zablude« u kojem je priznao da je godinama zastupao krivo uvjerenje da Bunjevci i Šokci nisu Hrvati. U tome tekstu Šokčić je analizirao razloge neuspjeha protuhrvatske bunjevačko-šokačke politike sljedećim riječima: »Politika koju sam ja zastupao doživila je potpuni slom. Vidim to po tome što su mi Bunjevci svakog miseca sve više i više otkazivali Neven iz razloga, što se nisu slagali sa ortodoksnom bunjevačkom politikom. Osim toga morao sam viditi kod otvorenih očiju da su se svi nezavisni Bunjevci priznavali Hrvatima, posićivali hrvatske priredbe, potpomagali hrvatsku štampu i svaku hrvatsku manifestaciju. To mi je davalo povoda za razmišljanje… Politika: ‘Bunjevci ostanite Bunjevci’ nije primljena u narodu i ona se drži sada samo pomoću vrlo tankog konopca. Mimonarodna politika ne može da se održi i meni može da bude samo žao što to nisam i ranije opazio. Zbog svega toga moje misto nije u političkim strankama i uopće u političkom životu. Ja se povlačim iz njega zadovoljan što sam imao prilike i snage da priznam svoju zabludu. Joso Šokčić«
Sve ovo pokazuje da je uspostava Banovine Hrvatske imala pozitivni učinak i za bačke Hrvate, jer se njihovo hrvatstvo više nije doživljavalo kao separatistička prijetnja beogradskoj vlasti. Osim toga, iza bačkih Hrvata sada je po prvi puta stajala Hrvatska, koja je kroz institucije Banovine Hrvatske ostvarila brojne odlike samostalne države, a Hrvati su u Beogradu po prvi puta bili prihvaćeni kao ravnopravni partneri. Tako je tek 1939. godine u cjelosti završio nacionalni pokret bačkih Hrvata, okupivši oko sebe gotovo sve bačke Bunjevce i Šokce. Ulazak HSS-a na političku scenu Bačke dao je bačkim Hrvatima osjećaj da iza njih stoji čitava Hrvatska koja im je spremna pomoći u borbi za vlastiti položaj. Krajem tridesetih godina bački su Hrvati bili u naponu političke, kulturne i gospodarske snage. Međutim, Drugi svjetski rat, koji je već tada bio na vratima Kraljevine Jugoslavije, doveo je ponovno u pitanje sve te uspjehe.
Svršetak
