Arhiv tekstova
Kada bi bilo moguće, rado bih se vratio
Nekadašnji Subotičanin Marin Skenderović voditelj je ureda Hrvatske turističke zajednice u Mađarskoj sa sjedištem u Budimpešti. Na čelu te institucije nalazi se već gotovo deset godina. Svoj je životni put započeo je prije 53 godine u Subotici, u Gatu, oženjen je i otac četvero djece. Osnovnu školu, popularno zvanu »Golubova«, i gimnaziju, koja se onda zvala »Moša Pijade«, pohađao je u Subotici, a elektrotehniku studirao u Zagrebu. U Zagrebu je studentske dane proveo u vrijeme Hrvatskog proljeća i nakon povratka u Suboticu zaradio karakteristiku – »sumnjivo držanje u vrijeme maspoka«. Radio je jedno vrijeme u Skupštini Općine, zatim u »Fabrici ambalaže« u Bačkim Vinogradima, a posljednje radno mjesto mu je bilo u »Tržnici«, gdje je vodio izgradnju subotičkog buvljaka.
HR: Prije odlaska iz Subotice 1991. godine bili ste zaposleni na vodećem mjestu u subotičkoj »Tržnici«, u vrijeme kada se gradio nadaleko čuveni »buvljak«. Na kojim ste poslovima tada radili?
Izgradnja je započela još u vrijeme socijalizma, kada su u Suboticu počeli masovno dolaziti Poljaci i Mađari kako bi na ovoj pijaci kupovali jeftinu robu, koju su Subotičani najčešće nabavljali »na crno« u Italiji, Austriji ili Njemačkoj. Prostor je bio neuređen – ljeti oblaci prašine, a u proljeće i jesen blato i bare. Građani, prodavači i kupci bili su nezadovoljni i gradski čelnici su obećali sredstva za izgradnju novoga buvljaka. Na prijedlog čelnika »Peščare«, u čijem sastavu je tada bila Tržnica, prihvatio sam mjesto ravnatelja izgradnje i započeo s pripremnim radnjama – izrade programa izgradnje, idejnih rješenja i ostale potrebne dokumentacije. Nakon pola godine političari su izjavili kako sredstava nema, te su čelnici »Peščare« skoro odustali od izgradnje. Tada sam predložio model po kojemu bi se buvljak ipak mogao graditi. Model je u biti bio jednostavan – ponuditi građanima poslovni prostor u privatno vlasništvo, ali na način da unaprijed plate svoj poslovni prostor. Tajna je bila u cijeni četvornog metra, naime, u cijenu je trebalo ugraditi troškove gradnje ne samo poslovnog prostora nego i izgradnje potrebne infrastrukture. Također je trebalo u cijenu ugraditi i troškove izgradnje prostora koji bi koristila sama Tržnica. Najvažnije i možda najzahtjevnije je bilo steći povjerenje kupaca i prikupiti potrebna sredstva. Izgradnja je bila planirana etapno, i započela je nakon što smo prikupili sredstva za izgradnju prve etape. Ostalo je već sve išlo lakše.
HR: Još uvijek se pamti i Vaš angažman u nogometnom klubu Bačka, najstarijoj nogometnom klubu na jugoslavenskim prostorima.
Koncem osamdesetih godina čelnicima nogometnog kluba »Bačka« ponudio sam model – kako osigurati sredstva za normalan rad kluba. Bio je to model po kojemu se gradio buvljak i model po kojemu je kasnije zamišljena i izgradnja Dinamovog stadiona – izgraditi poslovni prostor i dijelom ga prodati, a dijelom iznajmljivati i iz najma osigurati financiranje kluba. Izabran sam za predsjednika kluba, te sam paralelno počeo i s izgradnjom poslovnog centra NK Bačka. Kako je Bačka dio povijesti i Subotice i subotičkih Hrvata, najstariji klub na prostorima bivše zajedničke države – osnovan daleke 1901. godine – kako se bližila proslava 90. obljetnice postojanja kluba, zamislio sam kako reorganizirati klub i organizirati proslavu koja bi bila dostojna ove slavne prošlosti i koja bi bila na europskoj razini. Projekt s Bačkom, nažalost, nije uspio. Program koji sam predložio nije bio prihvaćen u cijelosti, te sam na sastanku skupštine podnio ostavku. Najspornija točka u predloženom programu bila je skidanje zvijezde petokrake sa znaka kluba i vraćanje originalnog znaka iz 1901. godine, znaka koji se temeljio na hrvatskom grbu.
HR: U sklopu svojih brojnih poslovnih aktivnosti našli ste tih godina vremena da se aktivno uključite u organizaciju najvećeg žetelačkog praznika, Dužijance. Što biste izdvojili iz tog vremena, kada je ovaj praznik svih poljodjelaca »evoluirao« u svojevrsnu gradsku instituciju koja ponosito nastavlja starovremensku tradiciju?
Kao predsjednik Bačke bio sam članom organizacijskog odbora Dužijance. Bilo je to u vrijeme kada je Dužijancu trebalo vratiti na razinu kakva je bila na samim počecima, i vratiti joj izvorno značenje – žetelačke svečanosti bačkih Hrvata, čija je osnovna poruka zahvaliti Bogu za uspješnu žetvu. Do tada je organizacijski odbor birala partija, a Dužijanca je bila »zajednička stečevina radnog naroda i narodnosti Subotice i sjevera Bačke«. Moji tadašnji istupi u lokalnim medijima su bili tumačeni kao nacionalistički i doživljavao sam svakakve napade od strane lokalnih novinara. Istih onih novinara koji su, i u ono vrijeme a i kasnije, u velikoj mjeri pridonijeli napetostima na ovim prostorima.
HR: Nisku Vaših društvenih djelatnosti u korist hrvatske zajednice na ovim prostorima nastavili ste angažiranim djelovanjem kroz rad »Bunjevačkog kola«. U kojim oblastima ste ponajviše bili aktivni i koje biste kulturne događaje izdvojili iz tog perioda?
Nakon »neuspjeha« s Bačkom i radom u organizacijskom odboru Dužijance došao sam u KUD »Bunjevačko kolo«. Izabran sam za dopredsjednika, čija je zadaća bila organizacija velikih svečanosti, napose Velikog prela i Dužijance. Osim ovih priredbi, sudjelovao sam i u organizaciji književnih večeri, gdje bih posebno naglasio književnu večer s Tomom Verešom, jednim od najvećih intelektualaca rođenih u Subotici. Jedna od najvažnijih zadaća novoga predsjedništva je bilo vraćanje pridjeva »hrvatsko« u ime društva. Naime, kao što je opće poznato, društvo je bilo osnovano pod imenom Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo »Bunjevačko kolo«, a pridjev hrvatsko skinut je nakon Hrvatskog proljeća.
HR: Neposredno prije izbijanja prvih oružanih sukoba bilo je aktualno i pitanje osnivanja ogranka Matice hrvatske u Subotici. U kojim ste uvjetima započeli ovu inicijativu?
Tijekom 1991. godine, skupa s grupom uglednih subotičkih intelektualaca, pokrenuo sam osnivanje ogranka Matice hrvatske u Subotici. Sastanke smo održavali u našem stanu u Palmotićevoj ulici. Međutim, kada su započeli oružani sukobi u Hrvatskoj, većina članova organizacijskog odbora prihvatila je prijedlog pokojnog profesora Bele Gabrića (koji je i sedamdesetih godina bio član Matice) da se s osnivanjem ogranka ipak pričeka. Odluka je demokratski, glasovanjem, donesena u posljednji trenutak, neposredno prije osnivačke skupštine. Kako je već bila najavljena u hrvatskim medijima – posebni gost trebao je biti sada pokojni Vlado Gotovac, stiglo je puno čestitki u povodu osnivanja.
HR: Bila su to teška vremena. Kako se takav Vaš angažman u hrvatskoj zajednici odrazio na odnos vlasti prema Vama?
Osim navedenih aktivnosti sudjelovao sam i javno istupao u brojnim predizbornim skupovima, napose kritizirajući suludu politiku Miloševića i tadašnje JNA. Sve ove moje aktivnosti u hrvatskoj zajednici bile su i uzrokom da sam iznenada dobio poziv u »rezervu«, znači u rat protiv svojega naroda. To je bio šok i za mene i za moju obitelj. Naime držao sam kako, kao pripadnik civilne zaštite, a ne rezervnog sastava JNA, nikako ne mogu dobiti poziv za sudjelovanje u ratu. Nisam se niti pripremao za situaciju koja je nastala. Imao sam već 39 godina i nikada nisam želio živjeti izvan voljenog rodnog grada. Situacija je bila nemoguća – u rat protiv svoga naroda nikako nisam mogao, a otvoreno odbijanje poziva bi značilo maltretiranje od strane vojnih i civilnih vlasti. Pokušao sam tražiti kako na legalan način izbjeći poziv, prije svega liječničkim potvrdama i slično. No, kada sve to nije uspjelo, 17. listopada 1991. godine izašao sam iz vojarne, presvukao se kod prijatelja i već sam oko 22 sata bio u Mađarskoj. Mislio sam skloniti se dok ludilo ne prođe, i nakon svega se vratiti u Suboticu i nastaviti tamo gdje sam stao. No, svakako treba naglasiti, kako sam kao osvjedočeni »eurofil« vjerovao da Europa neće dopustiti da sukobi eskaliraju do velikih razmjera. Računao sam kako će sve trajati samo nekoliko mjeseci. Ovaj moj bijeg iz vojarne opisao sam i poslao beogradskom tjedniku »Vreme«, koji je to i objavio, koliko se sjećam odmah negdje u studenom 1991. godine.
HR: Od prisilnog napuštanja rodnog grada do »legalnog« povratka prošlo je puno godina. Kada ste se, poslije rata i »izgnanstva«, prvi puta vratili u Suboticu? I, gdje ste boravili sve to vrijeme? Kako je Vaša obitelj preživljavala taj period?
U Suboticu sam se vratio, ne nakon nekoliko mjeseci kako sam mislio, nego nakon skoro 11 godina, s obzirom da su se, kako to svi dobro znamo, stvari na ovim prostorima događale kako su se događale. Poslije nekoliko mjeseci boravka u Mađarskoj, otišao sam u Njemačku i tamo boravio dvije godine, da bih se u svibnju 1994. godine ponovno vratio u Mađarsku, u Budimpeštu. Nakon neugodnosti koje je moja obitelj trpjela u Subotici, dvije starije kćeri su tijekom 1993. godine nastavile školovanje u Hrvatskoj gimnaziji u Budimpešti, dok su najmlađa kćer i supruga živjele u Subotici – znači živjeli smo »na tri strane svijeta«. Takav život nam je postao neizdrživ i odlučili smo se obiteljski život nastaviti u Budimpešti. Život u Njemačkoj nije nas privlačio, napose nakon mojih dvogodišnjih iskustava, a i Budimpešta je puno bliže Subotici. U Budimpešti smo otvorili tvrtku koja se bavila trgovinom, a u slobodno vrijeme, najčešće tijekom vikenda, kćeri i supruga su putovale u Suboticu.
HR: Kada ste postali voditeljem Hrvatske turističke zajednice u Mađarskoj?
Bilo je to 1996. godine kada je tadašnji hrvatski ministar turizma Niko Bulić odlučio pojačati promidžbu hrvatskog turizma u Mađarskoj. Na preporuku tadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Mađarskoj profesora Zdenka Škrabala u svibnju iste godine potpisao sam ugovor s Hrvatskom turističkom zajednicom i započeo sam s promidžbom hrvatskog turizma u Mađarskoj. Nakon nešto više od godine dana zastupanja u listopadu 1997. godine otvoreno je i predstavništvo HTZ-a u Mađarskoj, čiji sam voditelj od osnutka.
HR: Što je temeljita zadaća HTZ-a i u kojim segmentima promidžbe hrvatskih turističkih i ostalih potencijala ste ponajviše angažirani?
Hrvatska turistička zajednica (HTZ) je nacionalna turistička organizacija čije je zadaća, između ostaloga, i promidžba Hrvatske i hrvatskog turizma napose u svijetu. Promidžba se provodi preko Glavnog ureda koji koordinira cijelim sustavom i koji ima svoja predstavništva u svijetu. Danas postoje predstavništva HTZ u 16 zemalja – Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Češkoj, Austriji, Mađarskoj, Francuskoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Belgiji, Rusiji, Švicarskoj, Slovačkoj i u SAD-u. Svoju zadaću promocije predstavništva realiziraju uglavnom kontaktima s organizatorima putovanja i predstavnicima medija. Potrebno je prije svega stvoriti točnu i pozivnu sliku Hrvatske kao privlačne turističke destinacije. Potencijalnim gostima treba pokazati i dokazati kako vrijedi putovati u Hrvatsku, budući da je tamo lijepo, zanimljivo, sigurno, nezaboravno, jedinstveno, neponovljivo. Potrebno je naglašavati hrvatske komparativne turističke prednosti, ali i poznavati navike, običaje, kulturu, gospodarsku situaciju zemlje u kojoj se djeluje. Također treba voditi računa i o konkurenciji, koja nastoji turiste dovesti u svoju zemlju. U svakom slučaju zadaća je vrlo kompleksna i nije ni malo lagana.
HR: Kako je izgledao početak turističkog lobiranja u Mađarskoj i širenje interesiranja za ljetovanje i odmor u susjednoj Hrvatskoj?
Početak je u Mađarskoj bio doista težak. Mađarski su turisti najviše putovali u Grčku, Italiju, Španjolsku. Mediji su se vrlo malo bavili Hrvatskom. Prilozi su uglavnom bili intonirani u negativnoj konotaciji, govorilo se o tek završenom ratu i ratnim posljedicama, na primjer porušenim objektima, napuštenim kućama, početku obnove i sl. Procijenio sam kako će za promidžbu u Mađarskoj biti potrebno stvoriti jedan loby za Hrvatsku. Da bih stvorio taj loby, tražio sam poznate, kako se to danas kaže VIP, osobe iz javnog, kulturnog, političkog života u Mađarskoj, koji su o Hrvatskoj govorili pozitivno. Držao sam, a što se na koncu i pokazalo ispravnim, kako će pozitivne izjave poznatih osoba o Hrvatskoj, mađarski mediji i zabilježiti i tako potaknuti i novinare, ali i obične ljude da nam povjeruju kako je Hrvatska zaista lijepa i jedinstvena.
HR: Koje su, primjerice, konkretno aktivnosti provođene u nastojanju da se stvori što bolja slika ljepotama hrvatske obale?
Jedan od važnih koraka na tom putu je jamačno bilo organiziranje studijskih putovanja za predstavnike medija. Na tim putovanjima moguće je onda i neposredno pokazati sve ono o čemu se govori u promidžbi, a nakon povratka u Mađarsku novinari vjerodostojno mogu napraviti priloge o svojim doživljajima. Naravno, postoje i određene pogodnosti kada je Mađarska u pitanju, a najvažnije su blizina i zajednička osamstoljetna povijest, povijest koja, unatoč prijeporima tijekom zajedničkog života, nikada nije dovela do krvavih sukoba onih razmjera koje smo doživjeli nakon samo sedamdesetak godina života u zajedničkoj južnoslavenskoj zajednici. To su svakako bile i ostaju uporišne točke u promidžbi. Međutim, sve to nije dovoljno. Vremena, ljudi i navike se mijenjaju, ili, kako mi u turizmu volimo reći, »mijenjaju se i navike i turistički proizvodi«. Danas više nije dovoljno more i sunce, ljudi traže doživljaje, događaje, sve važnija postaje kultura, gastronomija, enologija, welness, a boravak je sve kraći i nastoji se posjetiti više destinacija u tjedan dana. Znači, treba osluškivati i tržište.
HR: Turistička promidžba danas predstavlja već svojevrsnu umjetnost utrkivanja u borbi za svakog novog gosta. Za takvu aktivnost potrebna je, prije svega, i jaka logistika. S kime izravno surađujete u realiziranju zamišljenih promidžbenih aktivnosti i što biste izdvojili kao glavne i primarne atribute u ponudi?
U početku sam težio stvoriti samo pozitivnu sliku o Hrvatskoj, međutim, kasnije sam od Hrvatske htio stvoriti brand. Naravno, za realizaciju svih nastojanja trebalo je i treba imati snažnu podršku Glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice. Bez toga nema uspješne promidžbe, budući da netko treba i realizirati zamišljeni program boravka novinara u Hrvatskoj i, naravno, platiti troškove boravka. Međutim, kada je Hrvatska u pitanju, promidžbu zaista možete provoditi kvalitetno, budući da je Hrvatska jedna od najljepših turističkih destinacija u svijetu. Tisuću sto osamdeset pet otoka na hrvatskoj obali Jadrana, očuvana prirodna baština, ili, ako hoćete, najčišće more u Europi ili svijetu, ali i raznolikost na relativno malom prostoru – nacionalni parkovi, ravnice, gorja, more ili povijest i kultura iz antike, srednjeg vijeka, renesanse i baroka. Gostoljubivost i uljuđenost su nam također komparativne prednosti. U novije vrijeme izuzetan promidžbeni adut su i nove dionice autocesta, koje su – a to smjelo tvrdim, budući da sam proputovao gotovo cijelu Europu – sigurno najljepše u Europi. Danas se u Hrvatsku i po Hrvatskoj putuje izuzetno sigurno i relativno brzo.
HR: Kakvi su konkretni rezultati promidžbenih djelatnosti na kojima ste radili svih proteklih godina?
Koliko je promidžba bila uspješna, govore brojke – od 1995, kada je u Hrvatskoj boravilo svega nekoliko desetaka tisuća mađarskih turista, pa do ove godine, kada ih je boravilo nekoliko stotina tisuća, bilježi se stalni porast dolazaka i broja noćenja mađarskih turista u Hrvatskoj. Danas u Hrvatsku dolazi daleko više mađarskih turista nego prije rata. Porast je realiziran i u najteže doba za turizam u Hrvatskoj – 1999. godine, u vrijeme kada je NATO provodio ratne operacije u SRJ. Sva tržišta, osim Mađarske, bilježila su pad broja dolazaka. Tada sam se posebno angažirao i te godine sam organizirao ljetovanje u Hrvatskoj (na Mljetu) za mađarskog premijera Viktora Orbana. Cilj je bio poslati snažnu poruku mađarskim građanima – evo, vjerujte nam, u Hrvatskoj je zaista sigurno, pozvali smo vašeg premijera i ugostili ga ovdje na jugu.
Naravno, tijekom ovih godina i predstavništvo HTZ u Mađarskoj je postalo prepoznatljiv brand. Osim što VIP osobama preporučujemo i organiziramo boravak u Hrvatskoj (eto, na primjer, ove godine gotovo cijeloj obitelji Habsburg – devetnaestero članova na čelu s gospodinom Ottom i gospođom Reginom, te njihovom djecom i unucima), i osobno, kao voditelj ureda, često gostujem u TV emisijama u kojima se govori u Hrvatskoj, ali i ne samo o turističkim temama.
HR: Prirodom svog dinamičnog posla često ste u prigodi susretati se s ličnostima iz javnog života, koje svaka na svoj način znakovito doprinose dodatnoj promidžbi Hrvatske kao idealnom mjestu za odmor. Možete li nam podastrijeti i neke konkretne brojke, primjerice za period do konca kolovoza?
Kontakti s poznatim osobama su posebna priča, što možete vidjeti i na ovim fotografijama. Kontakti s hrvatskim čelnicima uglavnom se ostvaruju tijekom njihova boravka u Mađarskoj, ali kontakti s mađarskim čelnicima su ciljani, kako sam već rekao za promidžbene svrhe.
Ove godine je u Hrvatskoj tijekom 8 mjeseci boravilo 388.000 mađarskih turista koji su ostvarili 2.150.000 noćenja – što je 13 posto više nego lani u isto vrijeme. Mađarskim građanima Hrvatska je konačno postala najvažnija inozemna destinacija i nigdje u inozemstvu ne borave preko 2 milijuna dana. O Hrvatskoj sada govore kao o susjednoj, bliskoj, prijateljskoj, prelijepoj destinaciji. Osim što su očarani našim ljepotama, izuzetno pozitivno govore o našoj gostoljubivosti.
Unatoč tome što do kraja godine očekujemo više od 400.000 mađarskih turista, još puno treba raditi da bi se dostigao optimum. Sve je više mađarskih turista koji u Hrvatsku putuju u pred i podsezoni, sve ih više dolazi k nama tijekom produljenih vikenda, međutim, kako budu rasli prihodi mađarskih građana, tako očekujemo i porast dolazaka – ipak je hrvatska obala najbliža za mađarske turiste. Eto, na primjer, Češka – također država s 10 milijuna stanovnika, udaljenija od Mađarske, ali nam iz Češke dolazi gotovo 700 tisuća gostiju.
HR: Pokraj brojnih poslovnih angažmana u Budimpešti i Mađarskoj koliko ste često u prigodi da posjetite rodni grad? Kako ga danas doživljavate nakon toliko godina?
U Suboticu rado dolazim, ali se vraćam gotovo uvijek s tugom u srcu. Ne zbog nostalgije, nego zbog činjenice da je ovaj grad, moj rodni grad, zaostao u razvitku. Grad je zapušten, veliki broj je polusrušenih ili praznih kuća, a ono što se i eventualno gradi kao da ne pripada ovim prostorima. Međutim, pogledajte mađarske gradove – a Subotica je nekada bila treći najveći i najvažniji grad u Monarhiji. Ili hrvatske gradove – a Hrvatska je izuzetno stradala u ovom posljednjem ratu, uostalom rat je bjesnio na hrvatskom teritoriju. Svugdje se može vidjeti napredak, iako možda sami građani i nisu zadovoljni brzinom napretka, ali napredak je vidljiv.
HR: U stranu svi Vaši radni uspjesi na poslovima voditelja HTZ-a u Budimpešti i zavidna reputacija koju ste stekli u Mađarskoj, jeste li pomišljali na povratak kući u Suboticu i razmišljate li uopće o tome?
Unatoč tome da već evo 14 godina ne živim u Subotici, kada bi bilo moguće, rado bih se vratio. Vjerujem da bi i hrvatska zajednica u Subotici imala koristi od mojega povratka. Međutim, ako ne prije, možda onda kada budem u mirovini?!
HR: Na koncu, u par rečenica, kako biste sumirali period od proteklih petnaestak godina u kojemu ste prošli puno toga i što biste izdvojili kao najvrjednije?
Kada se osvrnem unazad i sjetim se što sam sve proživio posljednjih petnaestak godina, kada sve stavim na vagu, sve dobro i sve loše, ipak moram biti zadovoljan. Teški trenuci, kojih je zaista bilo puno, ipak se zaborave, a ostane ono što je bilo lijepo. Život i rad u Mađarskoj me je obogatio ili, ako hoćete, oplemenio, novim poznanstvima, novim iskustvima. Raditi se u Mađarskoj može, sva su Vam vrata otvorena, napose ako poštujete i zemlju u kojoj radite i njezine građane. Mađarska je lijepa zemlja, a Mađari izuzetni ljudi, nama Hrvatima posebno naklonjeni. Ipak se radi o istom sustavu vrijednosti, mentalnom sklopu i civilizacijskom krugu. Puno sam i putovao i upoznao Lijepu našu kao rijetko tko. U Hrvatskoj je predstavništvo također postalo, kako se to kaže »mjerilo stvari« kada je Mađarska u pitanju. A eto, nakon tri kćeri, 1997. godine ovdje u Budimpešti nam se rodio i sin Ante.
g
