Arhiv tekstova
Ubojstvo historije s predumišljajem
Za »Istoriju 8«, udžbenik Suzane Rajić, Koste Nikolića i Nebojše Jovanovića, moglo bi se reći kako je uvjerljivo najgori udžbenik povijesti za učenike osnovnih škola u zemljama bivše Jugoslavije. Sudeći po tom udžbeniku, ali i po ostalim udžbenicima povijesti koje izdaje Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, Srbija je suvereno otplutala od suvremenih didaktičko-metodičkih strujanja i duboko se zakopala u historiografske metode 19. stoljeća. Osim ksenofobije i isijavanja mržnje prema susjednim narodima, osobito Hrvatima, koji su, kako se to servira osmašima u Srbiji, krivi za sve pa i više od toga, ovaj udžbenik zatajio je ovoj generaciji srbijanskih učenika uzroke umalo svih društvenih i političkih procesa 20. stoljeća – nije objašnjena priroda totalitarizma, nisu izloženi razlozi nastanka versajskoga sustava ni uspona Adolfa Hitlera; ne spominju se uzroci sloma socijalističkoga sustava, a za raspad svake jugoslavenske držane tvorevine traže se isključivo krivci a ne uzroci. Zatajili su učenicima da su djeca u 20. stoljeću uživala u filmskim jurnjavama Mickeya Mousa, da su mladići šarmirali djevojke (i obrnuto) uz stihove i glazbu Elvisa Prasleya te da su njihove djedove i bake do suza nasmijavali Miodrag Petrović Čkalja i Mija Aleksić. Ne spominje se rock-skupina The Beatlese niti se spominje Bill Gates.
Nitko od autora srbijanskih udžbenika ne traži da pozitivno pišu o Josipu Jurju Strossmayeru ili Branku Gavelli, tehnološkim dostignućima Amerikanaca i britanskim glazbenicima – ako oni nisu važni za život Srba može ih se i ignorirati – no preuzimajući autorstvo nad udžbenikom povijesti preuzeli su moralnu odgovornost za korektno izlaganje događaja i procesa zadnjih desetljeća 19. stoljeća i cijeloga 20. stoljeća te jasnu i razgovijetnu prezentaciju uzročno-posljedičnih veza onih društvenih i političkih procesa relevantnih za srbijansku povijesnu znanost. Dakako, i učenicima sugerirati što je u tim procesima pozitivno a što za osudu. Međutim, u ovoj knjizi nema ničega po čemu bi se ova tiskovina svrstala u udžbeničku literaturu, ni sa stručne a osobito s didaktičko-metodičke i moralne strane.
DADAIZAM: Ovaj je knjiga neprimjerena uzrastu učenika. Rečenice su duge, nezgrapne, opterećene kvalifikacijama i diskvalifikacijama. Nastavne su jedinice glomazne. U svaku su lekciju ugurali 5 do 7 kartica teksta, a negdje i više, te potpuno ignorirali korištenje didaktičko-metodičkog aparata. U bočnom su stupcu, reda radi, ponekada postavili pitanja. Ta su pitanja destimulativna za učenike i svojevrstan su biser didaktičkoga dadaizma. Lekcije nemaju uvodni dio, koji bi bio motivirajući, niti imaju zaključni dio u kojem bi se sumiralo gradivo i svrstalo ga u vrijeme i prostor. Kako autori nisu izdvojili na kraju knjige manje poznate riječi već su samo neke zakučastije stavili izvan teksta i objasnili njihovo značenje, učenik oskudnijega vokabulara brzo će se izgubiti čitajući tekstove.
Od tridesetak karata, od kojih neke informiraju, neke dezinformiraju a neke zbunjuju učenike, samo su dvije sjajne. Nijedna nije didaktički obrađena. Grafikona ima desetak, koji nerijetko, pružaju informacije kontradiktorne onima u tekstu. Na 61. stranici stoji masnim slovima da je srpski narod u Bosni i Hercegovini činio većinu. Na 63. stranici pak stoji tablica u kojoj piše da je Srba u BiH bilo 43 posto a grafikon, koji nema legendu, pokazuje da je u Bosni i Hercegovini bilo 43 posto pravoslavnih žitelja. To baš i nije neka većina. Metodom a la Vojislav Šešelj stavljen je znak jednakosti između pravoslavaca i Srba, što je u najmanju ruku proizvoljno tumačenje jer ondašnji popisi nisu imali rubrike nacije već vjere i jezika. Valja samo pogledati u Bosnu pa će se samo po sebi nametnuti pitanje, kako su autori došli do podatka o 33 posto muslimana u BiH. A gdje su Srbi katolici? U Dalmaciji, naravno.
SRBI U DALMACIJI: Samo autorima znanom metodom izračunali su da je »Početkom 20. veka u Dalmaciji (…) živelo oko 120.000 Srba. Ali Srbi u Dalmaciji nisu bili isključivo pravoslavci. Oko 100.000 njih bili su rimokatoličke veroispovesti, a izjašnjavali su se kao Srbi. Devetnaesti vek u Primorju ispunjen je verskom i nacionalnom netrpeljivošću između Srba i Hrvata.«.
Notorna je laž da je u 19. stoljeću bilo nacionalnih netrpeljivosti između Srba i Hrvata; u prvoj polovici svi su oni bili Iliri, Vlasi, Morovlasi, Slaveni, Sklavi ili Dalmatinci – današnja se nacionalna imena nisu upotrebljavala u narodnosnom smislu. U drugoj polovici 19. stoljeća, u kojem je većina pravoslavaca slavenskoga podrijetla prihvatila srpsku nacionalnu ideologiju a većina katolika se počela osjećati Hrvatima, premda je bilo Slavena-katolika koji su se osjećali Talijanima, dolazilo je u gradovima do međunacionalnih razmirica koje se ne mogu svrstati u nacionalne netrpeljivosti. Promjena vjere u europskih naroda nije ništa neobično. U Dalmaciji i danas postoji uzrečice: Ante i Dušane, braćo moja, koje smo danas vire. Nijedan popis stanovništva Austro-Ugarske Monarhije nema rubrike iz kojih bi se mogli egzaktno dokazati izrečeni podaci o broju Srba, a ponajmanje o broju katolika koji se izjašnjavaju Srbima. Ukratko, te su podatke autori izmislili.
Srbe u Dalmaciji nije nitko pitao kako se osjećaju – mislimo da su se osjećali loše. Naime, Dalmacija je bila najzaostalija pokrajina Monarhije, balast s kojim vlast nije imala ideja što učiniti.
MONARHIZAM. ORUŽJE: Monarhizam sam po sebi nije ni dobar ni loš. Međutim opčinjenost autorske ekipe okrunjenim srpskim glavama, koja izbija iz umalo svakoga pasusa teksta koji se odnosi na nacionalnu povijest (pa i za 1950. godinu), sugerira učenicima da okrunjene glave imaju neku magičnu moć pa ih treba same po sebi cijeniti.
»Vrhovni komandant srpske vojske, prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, u svom ratnom proglasu (29. jula 1914. godine) pozvao je ceo narod pod srpsku trobojku: ‘Srbi, branite svom snagom svoje ognjište i srpsko pleme’! I zaista, tokom celog rata, narod je bio uz vojsku i vojska uz civilno stanovništvo. Oružja su se prihvatale i žene, i starci, i deca, a zabeleženi su brojni primeri njihovog junaštva, velikih podviga i viteškoga držanja koji su zbunjivali neprijatelja…«
Naopako bi bilo da narod nije bio uz svoju vojsku i vojska uz svoj narod. U moru podataka autori ne objašnjavaju kako je Vrhovni štab (te vojske koja je cijelo vrijeme rata, navodno, bila uz civilno stanovništvo) s razbijenim trupama ubrzo napustio taj isti narod. Autori ni ovdje ne stavljaju pred učenika pitanje koje bi potaklo učenika da izgradi vlastiti stav: Podržavaš li stav Generalštaba da se s ostacima vojske povuče i prepusti narod okupacionim vlastima? Ili u lekciji u kojoj se navodi da je sin tog istog Aleksandra 1941. godine također napustio zemlju, autorski je tim zaboravio učenike podsjetiti da stvore stav o onima koji bježe od problema pitajući ih, recimo: Da si visoki državni dužnosnik bi li napustio svoju zemlju u vrijeme okupacije? Ili, podržavaš li stav Dragoljuba Mihailovića o pasivnom otporu ili bi se da tvoju zemlju netko okupira priključio aktivnom otporu?
Način predočavanja povijesnih zbivanja, za koji se opredijelio autorski tim, u središte učenikova interesa, umjesto naroda i osobito sudbina njegovih vršnjaka, stavlja istaknute pojedince. Takav način ograničava učenikovo udivljenje u procese te onemogućuje suosjećanje sa žrtvom i identifikaciju s pravednikom.
»Uprkos pobedama srpske vojske na bojnom polju u decembru 1877. godine i u januaru 1878. godine nije bilo sigurno da će velike sile dozvoliti Srbiji da prisajedini oslobođene teritorije… Srbima je u ovim ratovima bilo potrebno ne samo dobro oružje već još bolja diplomatija. …Ona je morala posrednim putem, zakulisano, da dozna šta velike sile planiraju i da istim putevima brani svoje interese.«
Ovakav stav, bez jasne osude rata kao sredstva rješavanja političkih i nacionalnih pitanja, u učenika potiče ratno raspoloženje jer mu rat prikazuje kao neminovnost. A diplomatsku aktivnost predočava (podsjetimo autore da su tekst namijenili djevojčicama i dječacima od 14 ili 15 godina) kao zbir nemoralnih radnji kojom se bave oni koji su predodređeni za vođenje državne politike.
Zamijenimo godine 1877. i 1878. s godinama 1991. i 1992. pa pročitajmo tekst:
Uprkos pobedama srpske vojske na bojnom polju u 1991 i 1992. godine nije bilo sigurno da će velike sile dozvoliti Srbiji da prisajedini oslobođene teritorije… Srbima je u ovim ratovima bilo potrebno ne samo dobro oružje već još bolja diplomatija. …Ona je morala posrednim putem, zakulisano, da dozna šta velike sile planiraju i da istim putevima brani svoje interese.
DRUŠTVENA HISTORIJA: Ovakav način pisanja udžbenika ubojstvo je historije s predumišljajem. Osim oskudnih znanja iz povijesne znanosti, koje su glavna smetnja da autori napišu suvisli tekst koji bi pružio učenicima holističku sliku 20. stoljeća, prave brljotine nastaju u poglavljima u kojima su se autori dotaknuli strukturalne historije. U nekim detaljima, koji trebaju ličiti strukturalnoj historiji, autori su pokazali elementarno nepoznavanje metoda strukturalne povijesti te su se već nakon nekoliko rečenica o modi ili svakodnevici vratili političkoj povijesti i povijesti ratovanja.
O RADIĆU: Akoprem, kada je već donesen Vidovdanski ustav, po kojem su građani »uživali sva demokratska prava (biračko, pravo na udruživanje, pravo zbora i dogovora) » (sic!) i kada se u toj Kraljevini SHS živjelo bajno, pobunili su se tamo neki Hrvati, koji su se razvijali u toj državi osam puta brže nego dok su živjeli pod Austrijancima (koje autori redovno nazivaju Nijemcima) i Mađarima. Ubrzo je ubijen Stjepan Radić (pogrešno je navedena godina), a kralj je Aleksandar razmišljao o mirnom razlazu Srba i Hrvata. Autori udžbenika nisu iznijeli što je Aleksandar mislio pod mirnim razlazom i onda su u maniri šahovskoga velemajstora neistina radili rokadu događaja pa je odlazak Ante Pavelića u emigraciju smještaju u jesen 1929. godine a potpuno prešućuju aktivnost Josipa Broza, koji je na kasnijem Bombaškom procesu jasno naznačio svoju daljnju djelatnost.
O GENOCIDU U NDH: Genocid u NDH je najkvalitetnije napisano poglavlje. Korektno se navode metode kojima je ustaški režim stvarao psihozu užasa kod političkih protivnika te Srba, Židova i Roma, kao i koncentracijski logori u kojima su mnogi zatvarani, mučeni teškim radom i oskudnom prehranom, fizički maltretirani i ponižavani, mučeni i na koncu ubijeni. Međutim, umjesto da se navedu imena zlikovaca ili tekstu udžbenika pridoda koje svjedočanstvo, autori su umalo pola kartice autorskoga teksta uludo bacili u licitiranje koliko je nedužnih ljudi ubijeno u Jasenovcu – kao da je u drugim logorima bilo ugodnije i kao da zločin nije počinjen ako u njemu nije stradalo stotine tisuća nevinih – i kao da je to esencijalni problem, a ne zločinačka politika ustaških vlasti. Tko žrtvi ne pokaže pijetet, dva puta je ubija. Tko o žrtvi laže, mrcvari je ponovno. Osim što su poniženi za života i umrli u mukama, nisu sahranjeni po obredu svoje vjerske zajednice. Mnogima se grob ne zna.
»Pored iscrpljujućeg rada, logoraši su izlagani teškim mučenjima. Žrtve su zakopane u zajedničke grobnice, bačene u Savu ili spaljene u krematoriju.« Grozno. No, grozna je neistina izrečena u udžbeniku. U Jasenovcu, naime, nije bilo krematorija. To ni najmanje ne umanjuje patnje logoraša, ali o autorima govori puno.
O NEDIĆU: »Posle zavođenja okupacionog sistema prihavatio je (Milan Nedić) dužnost predsednika vlade«. Dakle, dogodila se smjena vlasti, malo manje demokratska, i onda je brigu nad Srbima preuzeo Milan Nedić, koji se nakon rata, doznajemo, ubio u zatvoru. Ono između bio je, valjda, splet nesretnih okolnosti.
O DJEČAKU: Ilustracija i fotografija u udžbeniku ima puno. Na njima su, listom, okrunjene glave i namrgođeni muškarci, prikazi ratova, zbjegova i patnji te oružja. U udžbeniku su didaktički obrađene čak dvije ilustracije, slika juriša na Zimski dvorac u Petrogradu te fotografija srbijanskoga dječaka kojeg je slikao njemački fotograf za vrijeme nacističke okupacije Srbije. To ne znači da u udžbeniku nema i drugih sjajno odabranih ilustracija, najmanje još četiri.
Na 151. stranici, kao uvod u lekciju Život u pozadini i na frontu, nalazi se fotografija trinaestogodišnjeg dječaka, navodno šegrta. On je, piše ispod fotografije »…tvoj vršnjak, snimljen 1942. godine, u jednoj srbijanskoj varoši. Njega je fotografisao nemački vojnik i kasnije mu poklonio fotografiju«. Pored fotografije je niz pitanja koja se odnose na fotografiju. Pitanja su upravo onakva kakva inozemni povjesničari postavljaju zbunjenim profesorima povijesti na radionicama u organizaciji međunarodnih udruga kojima je stalo da se podigne razina nastave i udžbeničke literature u tranzicijskim zemljama. Recimo, »Kakav utisak na tebe ostavlja činjenica da je nemački vojnik fotografisao a potom poklonio srpskom dečaku fotografiju?« ili »Šta pokazuje izraz dečaka na fotografiji (strah, ravnodušnost prema činjenici da pred njim neprijateljski vojnik, prijateljski pogled)?«. Međutim, nakon nekoliko solidnih i motivirajućih pitanja, uslijedio je rafal blasfemija. »Da li se za šegrta, zbog slučajnog poziranja nemačkom fotografu, može reći da je bio saradnik okupatora?« Pa, može. Ako je njemački vojnik okupator, a ovaj je šegrt surađivao prilikom fotografiranja, onda je on suradnik okupatora. A ako ga je fotografirao slučajno, onda nije suradnik okupatora. Sada slijedi Mala škola »Svak se svrbi gdje ga češe« pa autori nastavljaju s pitanjima: »Ko su bili saradnici okupatora? Na koji način se sve moglo sarađivati sa njima?«. Sudeći po tekstu udžbenika, u Srbiji nije bilo suradnika okupatora.
AMERIČKO ŽITO: Autori ovoga udžbenika prezentirali su učenicima antipovijest – okultnu pseudoznanost koja ignorira uzroke. Nisu objasnili prirodu totalitarizma, nacističkog i socijalističkog, i u poglavljima o socijalističkoj Jugoslaviji zamagljuju uzroke mnogih procesa.
»U prvoj fazi sukoba (sa Staljinom) Jugoslavija je nastojala da u praksi (sic!) odbaci optužbe koje su dolazile iz Moskve, a zatim se postepeno okrenula saradnji sa zapadnim zemljama. Od njih je najpre dobila pomoć u hrani, koja je bila neophodna.«
Autori su propustili napomenuti da su glad u Jugoslaviji uzrokovali suludi eksperimenti komunističkih vlastodržaca, osobito nasilna izmjena vlasničke strukture – oduzimanje dijela zemljišnih posjeda od seljaka – i partijnost u imenovanju rukovodećega kadra na socijalističkim veleposjedima. Nisu napomenuli surove postupke prema seljacima, klasnim neprijateljima, na primjer, uzimanja poreza u naturi te zadavanja nerealnih poreznih kvota. Zatim autori nastavljaju: »Saradnja sa zapadnim zemljama bila je iznuđena. Teška ekonomska situacija i glad koja je pretila posle sušnih godina prevaziđena je ekonomskom pomoći SAD«.
Ispast će da su Trumanova jaja, šuškavci i američko žito stigli u Jugoslaviju zbog elementarne nepogode. I jesu, ako se polustoljetna vladavina komunista tretira kao elementarna nepogoda.
DOBRI I LOŠI MOMCI: Vrhunac besmislica i netočnosti autori su dosegnuli na 172. i 173. stranici. Riječ je o raspadu socijalističkoga sustava u Europi, no autori su tekstu prikačili naslov »Kraj hladnog rata i rađanje nove Evrope«. Dakako da iz teksta nisu razvidni uzroci raspada socijalističkoga sustava u Europi te da su, kao uostalom i drugdje, nabacani podaci koji autori vrednuju neprimjerenim sudovima (zbivanja u Mađarskoj 1956. godine i oružanu sovjetsku intervenciju autori nazivaju »neočekivanom pobunom«, a nakon tih mađarskih nestašluka samouvjereno izjavljuju: »Stanje u istočnom bloku bilo je mirno do 1968. godine…«; da bi pri dnu 173. stranice bubnuli i ostali živi napisavši da je »Najuzbudljivije bilo u Istočnoj Nemačkoj, gde su masovne demonstracije počele…«), no ono što vrijeđa svakoga čitatelja, tj. gledatelja, jesu šarlatanski postavljene fotografije. Na 172. stranici je fotografija s neke parade sovjetske vojske, ispod koje piše »Ponos Sovjetskoga Saveza – Crvena armija«, fotografija iz Budimpešte 1956. te fotografija Mihaila Gorbačova. Na susjednoj su stranici raspjevani Česi 1968. godine te u bočnom stupcu fotografije Lecha Walense, Vaclava Havela te Nicolae Ceausescua. Netko je među njima suvišan. Ako su Gorbačov, Walensa i Havel zaslužili biti uz bok Ceausescuu, e onda svaka čast uredniku ove knjige.
BUDALASTO: Recimo to jednostavnije, samo budalast čovjek može posjesti svoje dijete na koljeno i očekujući da nešto razumije reći mu: »I sama JNA je, kao federalna vojska, ‘tragajući za izgubljenim smislom postojanja i svojom državom’ najčešće prilikom oslobađanja sopstvenih kasarni i vojnika u njima doprinela razaranju mnogih gradova i stradanju mnoštva civila u njima. (pa će ironično nadodati) Ironijom istorije, nekadašnju partizansku vojsku, u svakoj su od republika, počeli nazivati ‘četničkom vojskom’. Tako je jugoslovenska vojska nadživela sopstvenu državu«.
Toliko o odgojnim momentima ovoga udžbenika.
g
